Nije pretjerano reći da je papa Benedikt XVI posvećivao veliku pažnju i brigu svetoj liturgiji u Katoličkoj Crkvi, čak bi se moglo reći da je Liturgija bila jedan od prioriteta u njegovom intenzivnom teološkom i pastoralnom razmišljanju. Njegove su se misli kretale od fundamentalnih pitanja do realizacije liturgije u današnjemu zapadnom svijetu, a posebno se bavio odnosima »stare« i »nove« liturgije. Tekstovi se nalaze na mnogim mjestima: knjigama, člancima, govorima. Iako je nešto od toga već dostupno i na našemu jeziku, ne čini nam se da je kod nas shvaćena važnost koju on tome pitanju daje. Pod »novom liturgijom« smatra se današnji obred Mise koji je na snazi od 1970. »Stara liturgija« je obred koji se posvuda upotrebljavao dotada; neki ga zovu »klasičnim«, neki »tridentinskim« ili »tradicionalnim«. U Hrvatskoj je taj obred posve nestao (iako je postojao u dva oblika, latinskom i staroslavenskom) dok u svijetu, a posebno u Francuskoj i SAD doživljava pravu renesansu s rastućim brojem svećeničkih i redovničkih zvanja. Posebno se za nj zanimaju mladi svećenici i svećenički kandidati. Ratzingerov interes za stari obred i nastojanje da on ponovno nađe svoje mjesto u liturgijskome životu treba barem dijelom pripisati njegovom veoma kritičnom stavu prema liturgiji. Doslovno je govorio o današnjoj »krizi liturgije a time i Crkve«. Kolikogod su navedeni citati opširni, oni su samo poticaj za razmišljanje; za solidnije razumijevanje potrebno je pročitati izvorna djela. Ipak, ovako tematski zgusnuti, ovi citati govore na neki način i više nego u okružju djela u kojima se nalaze.
Izvor: pixabay.com
***
Drugi veliki događaj za vrijeme moga boravka u Regensburgu bilo je proglašenje novoga Misala Pavla VI. koje je bilo popraćeno skoro potpunom zabranom tradicionalnoga misala nakon prijelaznog razdoblja od samo šest mjeseci. Sreća da smo dobili neki normativni liturgijski tekst nakon razdoblja eksperimentiranja, kad je često dolazilo do dubokih deformacija liturgije. No bio sam zaprepašten zabranom staroga misala, takvog nečega nije bilo u čitavoj povijesti liturgije. Naravno, to se prikazivalo nečim posve normalnim: dotadašnji misal uveo je papa Pio V. po nalogu Tridentskoga koncila, pa je normalno da nakon 400 godina jedan novi koncil i jedan novi papa uvedu novi misal. No povijesna stvarnost je posve drukčija. Pio V. se zadovoljio time da pregleda rimski misal, koji je tada bio u uporabi, kao što se to obično čini sa stvarima koje se povijesno razvijaju. (…) Zabrana toga misala koji nije prestao razvijati se tijekom stoljeća sve od prastarih sakramentara naše Crkve prouzročila je lom s posljedicama koje su nužno morale biti tragične. Stvari su otišle dalje nego što je bilo predviđeno, srušilo se staro zdanje da bi se sagradilo novo; pritom su se dakako koristili starim građevinskim materijalom i starim nacrtima. (…) Uvjeren sam da kriza Crkve u kojoj danas živimo dobrim dijelom počiva na razaranju liturgije. Liturgija se čak katkada i koncipira na način »pa ako Boga i nema«, jer joj više nije stalo do toga da svjedoči da Bog postoji, da nam se obraća i da nas sluša. (Ma vie mes souvenirs, Fayard 1998.)
Izvor: pixabay.com
***
***
***
Izvor: pixabay.com
***
***
Izvor: pixabay.com
***
Izvor: https://www.quovadiscroatia.com/nocni-cuvari-benediktinski-samostan-le-barroux/
***
Izvor: pixabay.com
***
***
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=VTBxkz48et8