Alkemija

alkemija (arap. al-kīmyā’, prema grč. χυμεία: mješavina), nekadašnja nastojanja i pokušaji pronalaženja vještine pretvaranja neplemenita metala (olovo, bakar, živa i dr.) u plemenit (zlato, srebro) s pomoću tzv. kamena mudraca. To razdoblje povijesti kemije (IV. do XV. st.) karakterizira i traženje eliksira dugovječnosti i stvaranje mitova. Alkemija potječe iz razvijene tehnologije starih Egipćana. Niz propisa i tehnoloških uputa sabrao je Bol iz Mende (300. do 250. pr. Kr.). U njima se o vještini obrade i patvorenja metala otvoreno piše, ali se poslije pojavljuje neoplatonistička mistika i alkemija se razvija kao kombinacija mistike, magije i šarlatanstva. Kako se alkemija primjenjivala i za izradbu lažnog novca, car Dioklecijan je 296. naredio da se spale svi egipatski rukopisi s receptima za pravljenje »umjetnoga zlata«. Iz Egipta se preko Arapa alkemija proširila i u Kinu. U IV. st. Grk Zosim iz Panopola opisao je različite kemijske postupke za »bojenje« metala i slitina. Poslije se pisci ograničavaju na komentiranje starijih spisa, bez eksperimentalnog rada, a prevladavaju mistični elementi.

Arapi su krajem VII. st., preuzevši alkemiju od Bizantinaca, ponovno počeli s eksperimentalnim radom, a preko Španjolske vratili su alkemiju u Europu. U XIII. st. u Europi se alkemijom bave mnogi filozofi, prirodoslovci i liječnici: Albert Veliki (1193–1280), Roger Bacon (oko 1214 – oko 1294), Arnaldus Villanovanus(katalonski Arnau de Vilanova; 1235–1312) i Raimundus Lullus (katalonski Ramon Llull; 1233–1315). Alkemija u srednjovjekovnoj Europi nasljeđuje kršćansku mistiku i skolastiku pa se njome, osim svjetovnog svećenstva, bave i redovnici u samostanima.

Na hrvatskom se tlu alkemijsko-kozmološka gledišta nalaze u djelu »O bitima (»De essentiis«, 1143) filozofa Hermana Dalmatinca. Iako se u XIV. st. bavljenje alkemijom zabranjivalo, u Hrvatskoj se tada kao alkemičar istaknuo Petar Bono (Petrus Bonus) rodom iz Ferrare, gradski liječnik u Trogiru i Puli, koji je (vjerojatno 1330) napisao poznato alkemijsko djelo »Skupocjeni novi biser« ili »Uvod u umijeće alkemije« (»Pretiosa margarita novella« ili »Introductio in artem alchemiae«, 1546). Pulski alkemičar Daniel Istranin napisao je djelo (poč. XV. st.) u stihovima »Kamen filozofa« (Lapis Philosophorum), koje su poslije prepisivali svjetski alkemičari, a u Zagrebu se alkemijom bavio kantor Ivan (umro 1448), čije se bilješke čuvaju u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici. U XV. st. alkemijom su se bavili ljudi svih društvenih slojeva pa su mnogi vladari na svojim dvorovima držali alkemičare, a često i kovali novac od alkemijskih patvorina zlata. U Hrvatskoj je kraljica Barbara Celjska pokušavala pripraviti zlato. U XVI. st. počeli su se ondašnji kemičari više baviti pripremanjem lijekova (→ ijatrokemija). Prepletanje alkemijskih i ijatrokemijskih tendencija razabire se u knjizi »Razgovor o staroj i novoj medicini« (»Discorso della vecchia et nova medicina«, 1590) koparskoga liječnika Ivana Brattija. Alkemijom se bavio i splitski arhiđakon i književnik Matija Alberti (1561–1623). Moderna kemija s A. L. Lavoisierom uvela je kao temeljno načelo stalnost materije i nemogućnost pretvorbe jednog elementa u drugi. Unatoč tomu bilo je još u XIX. st. učenjaka koji su se bavili alkemijom. Tipični zakašnjeli alkemičar u Hrvatskoj bio je Ivan Nepomuk Labaš (1783–1849), koji je na svom imanju kraj Zlatara nastojao dobiti zlato. Pravnik Filip Šufflay (1794–1882) neuspješno je u Brlogu na Kupi s bratom Antunom pokušavao s pomoću elektriciteta transmutirati elemente. Posljednji alkemičar u Hrvatskoj bio je barun Lazar Hellenbach (1827–87).

Iako su alkemičari težili nedostižnim ciljevima, oni su ipak obogatili kemiju mnogim važnim otkrićima, koja su postala temeljem moderne znanosti i tehnike, ponajprije suvremene kemijske znanosti i tehnologije.

U prenesenom značenju, vrhunsko umijeće, čarolija, čar (alkemija književne riječi); lukava majstorija, obmana (financijska alkemija).

Izvor: enicklopedija.hr