Prije samog dolaska HOS-ovaca, u Vukovar su o njima stigle priče: kako su savršeno opremljeni i naoružani, da su prošli specijalnu obuku, da slušaju samo Paragu, da će nakon što obrane Vukovar krenuti do Zemuna i slično.
Velik dio HOS-ovaca koji je branio Vukovar su prije toga prošli obuku u kampu Bosiljevo, pod patronatom MUP-a, kao što su pod njihovim patronatom raspoređivani i na prve borbene zadatke. Nekoliko dana nakon prijema telefonski su iz stožera HOS-a obaviješteni da se u određeno vrijeme pojave na autobusnom kolodvoru u Zagrebu, jer se skupilo dovoljno ljudi za polazak na obuku. Autobus je tako popunilo 50-ak ljudi. Bilo ih je iz raznih krajeva Hrvatske, BiH, inozemstva, našla se tu i manja grupa Sandžaklija. Obuka se izvodila u šumama Gorskog kotara, trajala je više od tri tjedna i bila je vrlo intenzivna i naporna, no pokazat će se, i prijeko potrebna za borbe koje nadolaze. Polaznici obuke su tako naučili rukovati raznim vrstama pješačkog i protuoklopnog oružja, tipa Ose, Zolje, RPG, raznim vrstama eksploziva, i slično. Uz to, vršena je i teoretska obuka te bojeva gađanja. Zanimljivo je da je obuku, uz već iskusne HOS-ovce provodila dijelom i specijalna policija, a kompletnu logistiku kampa osigurao je upravo MUP, Duge Rese i Karlovca. Nakon Bosiljeva, HOS-ovci su prebačeni na Žumberak, u selo Gornju Vas, gdje su im se pridružili novi dragovoljci HOS-a. To je trebalo bili mjesto za usavršavanje već usvojene obuke, ali se zapravo ispostavilo kao mjesto odkuda su HOS-ovci pošli na prvi ratni teren. Prije toga spomenimo još nešto, jedan događaj koji se veže uz boravak HOS-a na Žumberku, a koji je mogao završiti i tragično. Naime, policija grada Zagreba tih je dana bila pretrpana pozivima i dojavama o ubačenim terorističkim skupinama i o tome kako se zagrebački Srbi spremaju na oružani otpor, i slično. Jedna takva lažna dojava tiče se upravo Žumberka. Naime, MUP je dobio dojavu da se na Žumberku pripremaju – srpski teroristi! Brzo je organizirana akcija, te su snage MUP-a Rakitje (riječ je o budućoj legendarnoj 1. gardijskoj brigadi Tigrovima) postavile zasjedu, okružile prostor gdje su HOS-ovci spavali nakon cjelodnevne obuke. Srećom, i hvala Bogu, do nikakvog sukoba nije došlo. Evo što se dogodilo. Jedan je HOS-ovac išao obaviti nuždu te se zadržao u razgovoru sa stražarom kampa, a ovi iz zasjede čuli su njihov govor (kajkavski), i bilo je jasno – nije riječ o nikakvim Srbima. Ušli su u kontakt sa stražarom i obustavili zasjedu. Iako je u početku bilo tenzija između dvije skupine one su smirene, a sami pripadnici obje postrojbe kasnije su se sretali na ratištu, pričajući o ovom događaju kroz šalu.
Nekoliko dana poslije ovoga događaja, stigli su ljudi (čelnici) iz stožera HOS-a i najavili polazak na prvi ratni teren. Dakle, kreće se napokon u borbu! Kako je s vremenom broj polaznika obuke udvostručen na teren nisu pošli svi, već su za to određena dva voda, oko 60 ljudi. Za odlazak HOS-ovaca na teren u borbu pobrinuo se MUP; prevezeni su plavim policijskim kombijima. Vozeći se po noći, nisu ni mogli vidjeti kuda idu. Kad su stigli dočekali su ih pripadnici 2. brigade ZNG RH Gromova, i dali im upute da se uz što manje buke rasporede po kućama, te pođu spavati.
Sutrašnji je dan razjasnio stvari. HOS-ovci su stigli u Mejaško Selo, liniju razgraničenja hrvatskih snaga i četnika. HOS-ovci su tada prvi put vidjeli i kakav je sastav neprijatelja, odnosno to da ratuju i protiv JNA (grupa rezervista JNA), a ne samo srpskih pobunjenika. Uskoro počinju držati liniju i u obližnjim kriznim područjima, primjerice u Topuskom. Uz svakodnevne borbe, zarobljavaju u Mejaškom Selu i jednog pukovnika JNA kojeg predaju MUP-u.
Početkom mjeseca rujna, iz Stožera obrane Zagreba upućen je poziv u pomoć, radi problema s pripadnicima JNA u vojarni na Borongaju. Dio HOS-ovaca tada odlazi u Zagreb, a dio ostaje u Mejaškom Selu, dragovoljci iz Senja i Zagreba, pristigli bojovnici sa Žumberka te francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier.
Dana 21. rujna 1991. ubijen je Ante Paradžik, načelnik ratnog stožera HOS-a. HOS-ovci se tada povlače s Borongaja pokopati svog osnivača. Tih dana krajem rujna do Zagreba stižu i pozivi u pomoć od vukovarskih branitelja čiji su predstavnici zbog toga došli u glavni grad. Primio ih je Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a i vrhovni zapovjednik HOS-a. Pregovori su o slanju postrojbe trajali, i pripadnici HOS-a su odlučili samovoljno otići put bojišta. Nazvali su vođu vukovarskih pregovarača, Ivicu Kasala Džanga, i zatražili da ih povede u Vukovar. Uskoro su i krenuli sa svojim vozilima i bili su gotovo napustili grad, no pozvani su od strane HSP-a da se vrate te da ih Paraga, kao predsjednik stranke, isprati na ovako važno bojište. HOS-ovci se vraćaju na Zagrebački velesajam, Paraga je održao govor a tu su bile i TV kamere (i stranih TV kuća), i oni su napokon u noći 26. rujna krenuli put Vukovara, gdje će ispisati najslavnije stranice hrvatske povijesti, a odakle se mnogi, najbolji hrvatski sinovi, neće vratiti.
Prva grupa HOS-a od njih 39 stigla je u Vukovar 27. rujna. Sljedeća je (njih 14) 28. rujna došla u Bogdanovce gdje su ostali do kraja. Treća od njih 5 stigla u Vukovar u noći 29./30. rujna, ukupno njih 58. Prva je grupa već je u Bogdanovcima bila dočekana granatiranjem, pa su odlučili ostati u selu prespavati do jutra, a onda nastaviti u Vukovar. Ujutro su stigli vodiči iz Vukovara te su tako HOS-ovci kroz kukuruzni put ušli u grad, u Zapovjedništvo obrane, gdje ih dočekuje Branko Borković – Mladi Jastreb. HOS-ovci se postrojavaju pred zapovjenikom obrane Vukovara, Milom Dedakovićem Jastrebom, a njegova zapovijed je glasila – Sajmište, najteža gradska bojišnica (HOS se po dolasku stavio odmah pod zapovijedanje 204. brigade – dakle nisu bili paravojni). Iako je ideja Dedakovića isprva bila da ih rasporedi u manje grupe, da ojačaju krizne točke u gradu, no oni su inzistirali za početak, da ostanu na okupu. Iza njih je već bilo borbenog iskustva, ali ne i iz gradske borbe. Kad malo upoznaju grad, način gradske borbe, te druge branitelje, mogu se raspršiti u manje skupine, što se kasnije i dogodilo (jedna je skupina od njih 7 [Damir Radnić, Robert Šilić, Žarko Manjkas Crvenkapa, Stjepan Antolić, Zvone Ćurković, Željko Špiljar Žac, Darko Komerlin]) sa 1. na 2. 10. iz Vukovara prošla ponovno kukuruznim putem, u pomoć obrani Bogdanovaca (vodio ih je Nikola Toth Fenix i njegovi ljudi), dakle pridružila se grupi od 14 HOS-ovaca koji su već bili tamo pod vodsvom Zdravka Špalja Papundeka. Svaki od njih nosio je sa sobom i oko 40 kg opreme i naoružanja. Dio se poslije vratio nazad u Vukovar.
Hosovci u Vukovaru na Sajmištu, drže Preradovićevu ulicu. Preradovićeva je ulica bila dugo neosvojiva za četnike-JNA, HOS je držao ovu ulicu od 27. rujna do 9. studenoga, i tek tada, kad je oružja, ljudi i logistike bilo sve manje, povlače se prema gradu, jer linija je bila preširoka i više je nisu mogli držati. Ova je ulica bila popločana betonskim kockama a tu se nalazila i baza HOS-a. Stigavši u Preradovićevu ulicu, zasuti su neprijateljskim granatama od čega su im uništena vozila kao i dio prijeko potrebnog naoružanja (nisu svi niti imali oružje, no ono je uzimano od poginulih neprijatelja). Imali su čast upoznati i zapovjednika Sajmišta Petra Kačića, koji je isto poginuo u obrani Vukovara. Rasporedili su se tako, da su kod svakog raskrižja, sa svake strane, postavili obrambeni punkt sa 7-10 ljudi, tako da je u svakoj toj grupi bio čovjek ili dva s protuoklopnim oružjem, a ostali sa pješačkim naoružanjem (uglavnom Kalašnjikovima, M 53).
Napadi Srba-četnika i JNA počinjali su oko 8 ujutro. Nakon granatiranja, ide napad, tenk, transporter, pješadija, gotovo svakodnevno isti scenarij (kasnije su četnici vidjeli da oklop tu nema velikih šansi, pa su napadali samo pješaštvom uz pripremu topništva.) HOS-ovci su znali pustiti oklop malo dublje k sebi, da pješaštvo misli da je slobodno, a kad bi ekipa zadužena za oklop obavila svoj dio posla, obračunala se s tenkovima i transporterima, ostali bi ‘skidali’ njihove pješake. Nakon odbijenog napada slijedio je najteži dio, čišćenje terena od zaostali neprijateljskih vojnika (primjerice, po kućama), te zato da bi pokupili sebi njihovo oružje, streljivo i slično, te osigurali sebi prostor. U čišćenjima se znalo naići i na ubijene civile do kojih su četnici došli prije i ubili ih.
Od 58 HOS-ovaca u obrani Vukovara i Bogdanovaca život je za Hrvatsku dalo njih 25 (poginulih, naknadno preminulih u bolnici, ubijenih na Ovčari), dio je (njih 6) završio u logorima, 6 ih je izašlo konvojem 19. listopada kao ranjenici, 18 ih je ukupno izašlo u proboju (sa Sajmišta 8, ostakak je do slobode došao iz Bogdanovaca) od koji samo 7 nije ranjeno. Još nisu pronađeni posmrtni ostaci nekih (Jean Michela Nicoliera, Žarka Manjkasa Crvenkape, Jadranka Anića Antića, Duška Smeka). U Vukovaru u svoje redove primili su još Vijoletu Antolić, Gorana Kitića Kitaru te Ivicu Jurčana. Njih 7 umrlo je nakon rata (uključujući Vijoletu koja je poginula 2014. u prometnoj nesreći).
Slava im i hvala.
[Za tekst su korištene informacije iz izvora: Vojna Povijest, 58 – HOS U OBRANI VUKOVARA I BOGDANOVACA]