”Dana 10. studenoga 1991. bio je žestok napad na selo, neprijatelj je napao sa svih strana tako da se nismo više mogli braniti. Taj napad počeo je ujutro oko 8:30 – 9:00 sati i trajao je do navečer. Negdje oko 19:00 sati odlučili smo da odemo do rova gdje su bili civili, te da se s njima dogovorimo da krenemo u proboj prema Nuštru. Dok smo se mi išli dogovarati čuli smo groznu buku i tutnjavu u blizini i vidjeli Crvenkapu i Pidžu kako trče prema nama i viču da se krene jer su tenkovi ušli u selo. Krenuli smo u proboj oko 19:30 sati prema Bogdanovačkom bentu. Tu smo naletjeli na špage od maljutki i nastavili dalje.” – Ivica Jurčan.
Dana 10. studenoga 1991. godine pod srpsko-četničku-JNA okupaciju palo je herojsko selo Bogdanovci, jedna od ključnih točaka obrane Vukovara, što je bio i uvod u konačan pad Vukovara. Toga dana počela je čuvena ”Štafeta smrti”, proboj branitelja (HOS, MUP, ZNG) i civila nakon okupacije sela, kroz minsko polje, i jedan od najvećih primjera herojstva i junaštva hrvatskog vojnika u Domovinskom ratu. A tome u prilog govori i činjenica, da je od 11 hrvatskih branitelja koji su te nedjelje krenuli u proboj sa civilima, danas živo samo njih dvojica: Ivica Jurčan (pridruženi pripadnik HOS-a) i Đuro Kovačević.
Što je to bila ”štafeta smrti” i zašto takav naziv, koju posebno treba istaknuti na današnji dan?
Naprijed su išli HOS-ovci Žarko Manjkas, Ante Šarić, Zoran Antunović, Ramo Hrbatović…a iza njih civili. Kako je koji od njih redom poginuo, preživjeli bi preuzeo njegovo mjesto na čelu i tako su uspjeli izvući veću skupinu civila kroz minsko polje. Prva trojica spomenutih su poginuli, a sada pokojni Ramo je ranjen.
[Ranjeni su Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Pidžo, Ivica Jurčan i Đuro Kovačević, dok je čak 7 heroja poginulo u tom minskom polju ispod Marinaca: Stjepan Katić, Josip Knežević, Petričić Antun – Šokac, Marko Knežević, Zoran Antunović, Ante Šarić i Žarko Manjkas – Crvenkapa]
Pripadnici HOS-a Damir Radnić, Branko Smoljan, Goran Petrović, Jakov Kalauz, Marinko Lozić, Zoran Milas i Dražen Đurović uspjeli su izići u proboju iz sela, bez pogibije. Jednu veliku skupinu su činili civili i HOS-ovci Žarko Manjkas, Zoran Antunović, Ante Šarić, Tihomir Iveta Pidžo, Ramo Hrbatović i Ivica Jurčan. Tražili su put ka Nuštru, slijedeći rijeku Vuku, provlačeći se i puzajući kroz kukuruze i šumarke. Kada su se povukli ka Vuki, nailaze na minsko polje. Pogiba Žarko Manjkas Crvenkapa (koji je ispočetka bio krenuo prema Marincima – dakle, ravno u ruke neprijatelju, ali ga Jurčan povlači za rukav, da bi ga obavijestio da ide u krivom smjeru, na što Žarko u njega isprva okreće automat, Jurčan naime nije smio vikati zbog neprijatelja koji su bili blizu, i zbog toga što je Žarko bio malo nagluh jer mu je zolja opalila pored uha, tada se vraćaju ostatku grupe i nastavljaju proboj put Vuke) a naknadno i Zoran Antunović i Ante Šarić. Život je izgubio i Josip Knežević, koji se utopio kada se ranjen htio napiti vode iz Vuke. Teško su ranjeni Tihomir Iveza Pidžo, Ramo Hrbatović, Ivica Jurčan, Đuro Kovačević. Preživjeli su ih previli koliko su mogli i nastavili put dalje, koji nažalost, završava smrću većine. Uskoro je naišla jedna skupina, koja je teško ranjene prebacila u obližnje kukuruze. Đuro Kovačević, teško ranjen je puzao nekoliko sati, da bi donio malo vode iz Vuke u šljemu. Kako su dani prolazili, a vrijeme je bilo hladno, morali su paziti da svi skupa na zaspu, da se ne smrznu, a u toj velikoj muci, sve su više mislili i na samoubojstvo. Nada u spas ipak se pojavila.
Osmi dan naišao je iz Vukovara, iz proboja, čovjek po imenu Julio, ostavio im paštetu, i poveo sa sobom koliko-toliko pokretne Hrbatovića i Kovačevića. Deveti dan nailazi u proboju Željko Đapić, policajac, koji je poveo sa sobom Ivetu put Nuštra, uz obećanje da će po najteže stradalog Ivicu Jurčana poslati pomoć. Istu je večer Jurčan čuo nekakve glasove, i dozvao ih. Bila je riječ o skupini branitelja, koji su ga uzeli sa sobom u šatorsko krilo i nosili, koristivši ga tako i kao vodiča da ne nalete na minsko polje. Potom su ga ostavili u kukuruzu i umotali, također obećavši mu da će mu poslati pomoć, i nastavili prema Nuštru. Iduća tri dana Jurčan je ležao u kukuruzima, ne imavši snage izvršiti samoubojstvo, i tako skratiti sebi teške muke. Nije više bilo ni trulog kukuruza, kojeg je jeo, da bi malo ugasio glad. I konačno, došao je i dvanaesti dan…
Jurčan je opet čuo glasove, i pozvao…
Ovaj put bila je riječ o grupi neprijateljskih vojnika, okpuatora, pripadnika JNA.
Oko njega se okupila grupa vojnika sa zločinačkom petokrakom na kapama, dakle, kako je spomenuto, pripadnika okupatorske JNA. Bez obzira na sve, sada ga je već počelo biti strah, da će ga nakon silne muke sada još i oni mučiti. Pitali su ga koliko je dugo tu, zašto ga njegovi nisu ponijeli, i slična pitanja koja on nije u tom stanju mogao ni razumjeti, a kamoli dati odgovor. Okupatorski vojnici rekli su da će mu pomoći, ako se okrene na jednu, pa na drugu stranu, da vide da nije pod njim kakva mina, pa kada mu krenu pomoći, da eksolodira i ubije njih. Teško ranjen i izmučen, Jurčan je, kad je shvatio da mu uistinu žele pomoći, napravio to što su tražili. Tada je vidio na nema više tih vojnika, pa je čak pomislio da mu sve to samo pričinilo. Oni su se, međutim, pojavili, bili su se sklonili, u slučaju kakve eksplozije, da oni ne stradaju. Stavili su ga u šatorsko krilo i odnijeli sa sobom u Marince. Tu su ga ostavili u nekakvoj šupi, gdje su bili njihovi ”specijalci”. Stavljali mu rakiju u usta i tjerali ga da pije, a njemu je u takvom izmučenom stanju boca ispala iz usta. Tada ga je jedan od njih udario nogom u lice, rekavši: ”Šta je bre, majku ti ustašku, nećeš da piješ sa nama?!” Onda je došla skupina od desetak vojnika koji su ga našli i zabranila ovima da ga udaraju, rekavši da su ga oni našli i da je on njihov, te da ga nitko ne smije dirati. Potom su ga ubacili u vojni kamion i odveli u njihov štab u Marince.
Tamo su ga ”obrađivali” tri dana, da bi ga potom prebacili u zloglasnu mučionicu ”Plavi podrum” u Petrovce, gdje je imao sreću da je preživio, jer su ga rijetki preživjeli. Tu je proveo neko vrijeme. Zatim je od tamo išao za Šid (u civilnu ambulantu, gdje su ga tukli i nazivali ustašom), i na kraju u Sremsku Mitrovicu (logor) gdje provodi tri do četiri dana, onda ga prebacuju na Vojno-medicinsku akademiju (VMA) Petrovaradin. Naši su tamo bili smješteni na nekakvu ustakljenu terasu. Na podu su bile pločice a oni su ležali na madracima. Tu su u toj bolnici bili i njihovi četnički ranjenici, koji su htjeli naše zaklati, iskopati oči žlicama i slično. Dolazili su ”arkanovci”, ”šešeljevci” i slični, a jedan njihov vojni policajac, koji je čuvao naše, hodajući s rukama iza leđa u kojima je držao dva pištolja, rekao je, da im mogu raditi što hoće, ali da ih ne ubiju, jer će on tada završiti na sudu. Imao je i odobrenje da puca u svoje ukoliko oni pokušaju ubiti naše. Jednom prilikom tu je došao u posjetu Crveni križ, a Srbi su ih odveli do svojih ranjenika koji su imali televizor, radio, sve kao u hotelu, i predstavili ih kao hrvatske ranjenike. Za to vrijeme – hrvatski ranjenici dobivali su batine u susjednoj prostoriji udaljenoj svega nekoliko metara, smrzavajući se na podu na ustakljenoj terasi. Jurčanu rane nisu bile sanirane dok nije došao na VMA. Tamo mu je amputirana lijeva potkoljenica i desno stopalo, uz saniranje ostalih sitnijih rana. Sve to obavljeno je u jednom danu, u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su: ”Idemo sve napraviti. Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi!”
Poslije te muke i boravka u bolnici, i amputacije obje noge uz saniranje svih drugih ”sitnih” rana, Ivica Jurčan vratio se u siječnju 1992. ponovno u logor u Sremsku Mitrovicu. A tamo, ljudi nisu mogli vjerovati da ga vide, da je živ, čuli su da nije preživio. Tamo je bio tretiran kao i ostali – ispitivanja, premlaćivanja, te potpisivanja izjave – papira na kojem je gore pisalo ”Izjava”, dolje ”potpis”, a između je bio prazan papir, da bi, na račun toga naše logoraše teretili da su počinili ratne zločine, jer imaju njihovu ”izjavu”, koji su ustvari napisali Srbi, jer su naši logoraši potpisivali prazan papir. Jurčan je trebao biti razmijenjen u prosincu s dr. Vesnom Bosnac i dr. Jurajom Njavrom koji mu je u logoru strugao rane žlicom za juhu. Nije imao potrebnu medicinsku opremu, pa je grijao nož na upaljaču da mu ne bi još inficirao ionako inficirane rane. Kako je spomenuto, Jurčan je trebao biti razmijenjen u prosincu. On se predstavio kao pripadnik Civilne zaštite i rekao da je bio mobiliziran. No, kada je bio došao na VMA netko je odao da je bio pripadnik HOS-a. Onda su ga Srbi počeli tući i govoriti da je Paragin ustaša. Ali konačno, došao je dan slobode. Bilo je to 27. ožujka 1992. godine, razmjena zarobljenika u Nemetinu. U toj razmjeni našao se i Ivica. Ušli su u autobuse, gdje su morali staviti glavu na sjedalo ispred sebe, a ruke iza leđa.
Iz Sremske Mitrovice krenuli su oko 10 ujutro. U Nemetin su stgli oko 16-17 sati. Prolazeći kroz srpska sela, mještani tih sela, Srbi, htjeli su ih naravno ubiti, a vojnici koji su ih čuvali u autobusu rekli su da će, ako njihovi navale na autobus, oni izaći van, a ako tko od naših, ”ustaša”, pokuša bježati, da će ih sve pobiti.
Dolaskom na mjesto razmjene, Jurčanov autobus bio je peti po redu. Tada u autobus ulaze dva srpska vojnika, i govore našima da su se oni iz prvih autobusa razmijenili, a njjh vraćaju nazad, jer da Hrvatska nema dovoljno srpskih zarobljenika, pa da ih nemaju za što razmijeniti, te da će oni biti razmijenjeni tek u sljedećoj razmjeni. Naši su svi bili uplašeni – tako blizu, a tako daleko. No, malo poslije toga u autobus ulaze predstavnici Crvenog križa, da vide jesu li svi s popisa u autobusu. Namjera srpskih vojnika bila je zapravo, samo da iprovociraju naše. Poslije toga, Jurčan i naši heroji dolaze u Osijek u bolnicu, potom u Zagreb. Tako je Jurčanova kalvarija napokon završila. Tada počinje nova borba sa životom. Trebalo je ozdraviti, i krenuti dalje…u nove pobjede.
Živima u čast, mrtvima u slavu!
Na slikama, desno: Ivica Jurčan tijekom prve faze rehabilitacije, bolnica Rebro, travanj 1992., lijevo gore: HOS-ovci u Bogdanovcima, listopad 1991, slijeva: Anđelko Sakač Niger (poginuo), Tihomir Iveta Pidžo, Ramo Hrbatović, Damir Radnić, Zdravko Špalj Papundek (poginuo u Bogdanovcima u listopadu ’91., prateći u proboju Milu Dedakovića Jastreba), slika lijevo dolje: Bogdanovci, listopad ’91., slijeva: Žarko Manjkas Crvenkapa, Zoran Antunović, u sredini Ivo Kovač (Bogdanovčanin, umro nakon rata), prvi s desna Ante Šarić, do njega sjedi Tihomir Iveta Pidžo, iza njega Jakov Kalauz, također pripadnik HOS-a).
[Korišteni su izvori: Vojna Povijest, ”58” HOS U OBRANI VUKOVARA I BOGDANOVACA, dnevno.hr]