Rasulo se inje,
dugim noćima.
Razlomljeni kipovi Gospa, nagi korpusi Krista bez ruku.
Pali su s nekog oronula zida,
dotrajale vitrine,
kabasasta smeđa kredenca.
Jutra u boli,
kao rani pjev pijetlova,
zaleđeni plugovi u izbrazdanim rukama,
taru posavske duše
trideset godina.
Raseljeni ljudi.
U blagim sjenama lipa, agacija.
Progonjeni.
Starci samuju
k’o pastiri na ispašama,
s frulom u ruci,
tablicom množenja na ranjenim koljenima.
Dražen Zetić