Mato Nedić se dobro ukotuvio svojim radom u suvremenu hrvatsku književnosti. Rođen je u Tolisi, Bosanka Posavina, 1971. godine. Po zanimanju je profesor, a cijeli je svoj (dosadašnji) život proveo je u rodnome kraju. Kao književnik iskazao se u pjesništvu, prozi, kao romanopisac, putopisac, esejist, ali i kao književni kritičar. Suradnik je brojnih časopisa u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj
U Bosanskoj Posavini djeluje kao snažna i poticajna literarna osobnost. Vrlo je značajno što je ostao u zavičaju, jer zajedno s nekolicinom kolega čuva hrvatski književni jezik u ovom kraju i skrbi se o kulturnom napretku svoga naroda.
Znakovito je za pisca ovih redaka što je Nedić dio svojih književnih radova morao objaviti na vlastiti trošak. A do sada je objavio 14 samostalnih književnih djela, od kojih su neka dobila i prestižne književne nagrade.
I knjiga koju predstavljamo također je objavljena u vlastitoj nakladi. To me žalosti, jer nije normalno da vrijedno književno djelo autor mora izdati na vlastiti trošak, jer ako to ne učini rukopis će ostati zanemaren u njegovoj ladici.
Mato Nedić se pjesničkom zbirkom Epitafi suncu predstavio kao zreo književnik s ostvarenim vlastitim poetskim rukopisom. U pogovoru ovoj zbirci književnika Ružica Soldo s pravom ističe kako je Nedićeva poezija „misaono i značajski oslonjena na svemirsko – lirske slike Tina Ujevića“. Međutim, ovom rečenicom ne bismo smjeli ovog pjesnika svrstati među oponašatelje ili apologete bez obzira što je riječ o velikom uzoru. Mato Nedić je stvorio vlastiti poetski rekvizitarij i vlastitu metaforiku u kojoj uočavamo sraz onozemaljskog i subjektivnog, kao refleksivno religiozni doživljaj.
Nedić dobro poznaje kršćanske teološke zasade kao i misaoni svijet antike. Zbog toga su njegove pjesme utemeljene na kršćanskim misaonim postulatima, ali uz vlastitu imaginativnost, pa možemo govoriti i osobnu interpretaciju temeljnih kršćanskih postulata. Njegovo je polazište pomalo sokratovsko, dakle, antičko u smislu da čovjek mora poći od samoga sebe. U pjesmi „Drhtaj Neba“, on pjeva:
Najprije, svatko neka pogleda
u najdublje ponore
svojega bića.
Umjesto tmine, opasnih predjela,
u sebi neka potraži svjetlost.
Ta svjetlost je Božanska emanacija ljudskome biću. Ona ga osvjetljava iznutra, a kako kaže Nedić, ta unutarnja svjetlost sjaji tek onda ako se zagledamo „u onoga do sebe, u drugoga“. Tek gledanjem u drugoga „vidjet ćemo u njemu drhtaj neba / iskru sunčanoga žara, / božansku srž“.
Aksiom analize samoga sebe Nedić razrađuje u nekoliko svojih dobrih stihova. Npr. u pjesmi „Pogledajmo u nutrinu“ završni trostih glasi:
Samo jedan pogled na životnu bit
mogao bi osvijetliti nutrinu,
dati zamah životu, donijeti mir.
Ako svjetlo zamijenimo s pojmom Nebo tada nam je potpuno logična po svom sadržaju Nedićeva pjesma „Nebo u svima i svemu“:
U svima,
u svemu,
nebo.
U nebu
svi i sve,
1.
Sve prisutna
prožetost.
Mato Nedić slijedi Matoševo učenje o zavičaju i pejzažu kao dijelu samobitnosti svakog čovjeka. U pjesmi prepoznatljivog naslova „Slova od zemlje“ nalaze se stihovi:
Naš je narod klesao slova
u kamenu, Tvojemu imenu,
glagoljicu, bosančicu, latinicu,
ali od zemlje kao da nije
slova načiniti znao.
(…)
Zemljana slova nisu
ni glagoljica, ni bosančica, ni latinica –
to su slova kojima se ispisuje
trajnost – život izobilan
smislom.
Završni dio zbirke Epitafi suncu autorove su molitve Nebu, odnosno Gospodaru naših sudbina.
Posljednje pjesme u zbirci nose naslove „Molitve Tvoje do nas dopiru“, i „Zahvalnica Nebu“.
Mato Nedić je zbirkom pjesama „Epitaf Suncu“ (koja podsjeća na poeziju sv. Franje Asiškog), znatno obogatio suvremeno hrvatsko pjesništvo, poglavito ono koje nastaje u sjeni transcendencije.