Identitet je ključ svakog naroda. Sinergijska jezgra oko koje se okupljaju ljudi koji dijele iste vrijednosne sudove, empatiju prema zajedničkoj povijesti, zemlji, stijegu, himni, grbu. Tijekom 19. st. identitet se postupno razvijao, unoseći prvenstveno ideje Ilirskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja, grofa Draškovića i njihovih tadašnjih istomišljenika. Puni svoj procvat imao je tijekom osnivanja mnogih značajnih institucija, udruga, matica, ustanova, tiskara. Na valu euforije nacionalnog buđenja i ondašnjeg ukidanja kmetstva 1848. god. bana Josipa Jelačića, događaju se značajni pomaci i na planu standardiziranja hrvatskog književnog jezika, uvođenja hrvatskog jezika u Sabor (23. listopada 1847.), obrazovne kurikulume, odgojne procese u pedagogiji, cjelokupnom obrazovanju i nastavu u realnoj gimnaziji i ostalim visokim učilištima.

Od iznimne je važnosti bilo potiskivanje snažnog utjecaja njemačkog i mađarskog jezika iz svih segmenta društvenog života. Upravo je nerijetko jezik uz druge mnogobrojne poluge vladanja bio najbitniji mehanizam, kojim se nastojalo u cijelosti potisnuti nacionalni osjećaj pripadnosti svome vlastitom etnikumu. Takve modele upravljanja vazalnim zemljama rabili su mnogi zavojevači tijekom povijesti, na taj način namećući svoje vrijednosti, interese i kulturu. Iz današnjeg kuta gledanja, to bismo mogli nazvati svojevrsnim imperijalizmom duha. Kroz koji se stoljećima i zakonski zabranjivalo rabljenje svoga materinskog jezika, studiozno izučavanje historije, bitnih povijesnih etnoloških i etnografskih momenata za tradiciju i opstojnost jednog slavenskog naroda kroz povijest.

Jezik je odvajkada bio trn u oku mnogim vlastodršcima, jer su kroz njega osviješteni pojedinci prosvjetljivali šire narodne mase o značaju prihvaćanja postojanja svoje vlastite kulturne posebitosti u odnosu na druge okolne narode. Prvotni strah vlasti uvijek se iskazivao u bojazni od gubljenja teritorija i podanika, odnosno unosnih resursa i besplatne radne snage, nepresušnog bazena za vojsku, neprestane ratove i stalno dostatno popunjenu monarhijsku riznicu. 

U tome pogledu, svakako je potrebno istaknuti značaj glagoljice i bosančice za hrvatski narodnosni etos, njezinu ukorijenjenost u liturgiji, svetim knjigama, stoljetnim samostanskim skriptorijima, radionicama i tiskarama. Glagoljica je zapravo jedno od dvaju slavenskih pisama, još od drevnih vremena mnogih zagovornika hrvatskog jezika i pisma, posebice u tekstovima pravne naravi, crkvenim maticama, notarskim protokolima i drugim važnim ispravama za onodobna vremena:

“Naziv glagoljica prvi je put zasvjedočen u tal. pismu Franje Glavinića rimskoj Propagandi (Congregatio pro gentium evangelizatione seu de propaganda fide, ist. D. Z.) 11. I. 1626., a koristi se učestalije tek od XIX. st; izveden je prema glagolu glagoljati, koji, osim svojeg izvornog značenja govoriti, označuje i obavljanje službe Božje na staroslavenskom jeziku”

on line enciklopdija.hr

Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu

Dok se u mnogim urbanim središtima (administrativnim i upravnim tijelima gradova i županija) odvijala dramatična borba oko prava na jezik, u ruralnim seoskim sredinama Bosanske Posavine, bili su drugi, poglavito egzistencijalni problemi u prvom planu. Ono što je prethodilo utjecajima kroz obrazovano svećenstvo, liječnike i učitelje, bili su zapravo krajnji dosezi preporodnih gibanja na selu. Seljaštvo je davalo široku potporu tim društvenim previranjima, te je aktivno sudjelovalo u mnogim protestima i skupovima podrške narodnim tribunima i promicateljima takvih nacionalnih ideja. Takvom širokom odzivu na stare pravice, može se prije svega zahvaliti drugačijim političkim pristupima i pokazivanjima interesa prema konkretnim potrebama hrvatskog seljaka 19. st. i 20. st. Kao neminovne posljedice tih procesa, osnivaju se mnoge čitaonice i zadruge, političke stranke, proglasi, te se osobito razvijaju ideje kroz opismenjivanje, tisak, školske programe, Jukićev Bosanski prijatelj, Napretkov Hrvatski narodni kalendar i Gajeva Danica, literarna djela o narodnim običajima i izričajima.

“Draganović navodi da su momci opasivali pojasevima u boji hrvatske trobojnice, a da su djevojke u kosu upletale vrpce u boji hrvatske trobojnice. Neki su svatovi nosili hrvatsku zastavu, a dočekivali bi ih ukućani “po prastarom običaju hrvatskom” kruhom i solju. Da bi naglasili katolički identitet, mnogi su Hrvati na dimnjak urezivali križ “da se zna da je kršćanska kuća.”

Jakša PRIMORAC, Sad se svit odveć podigo na modu. Bosanska Posavina u očima Bone Nedića i Petra Draganovića, Zbornik za narodni život i običaje, DiZbi, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu

Prostor Bosanske Posavine uz rijeku Savu, i općenito cijele Bosne, ostaje poprilično zagonetan kada se pokušava obrazlagati, zašto su franjevci u svojim ljetopisima isključivo rabili izraz bosanski katolici? Je li uporišta takvome shvaćanju možemo pronaći u činjenici, da su Osmanlije osvojivši srednjovjekovno Bosansko kraljevstvo u potpunosti istrijebili bosansko plemstvo i  dobrim djelom svećenstvo i samostane diljem Provincije Bosne Srebrene. Time u cijelosti onemogućivši razvoj sveučilišta, koja su ujedno i mogla biti nositelji novih preporodnih gibanja i staleških promjena u europskim obzorjima 19. stoljeća. Dok je Bosna poslije protjerivanja Osmanlija, predana bečkom dvoru (i kasnije komunističkoj Jugoslaviji) na upravljanje i daljnju praksu sistematskog zatiranja nacionalnih identiteta u stoljećima zanemarenih zemalja jugoistočne Europe.

Dražen ZETIĆ

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa

poticanja novinarske izvrsnosti