„Jačanje crnogorskog i hrvatskog suverenizma kao suradničkih i komplementarnih – i razvijanje njihova partnerstva na osnovama za koje su (samo) neke ključne pretpostavke opisane u ovom tekstu – moglo bi se pokazati kao presudno za budućnost Crne Gore, kako u smislu njezina održanja, tako i u smislu njezina samopotvrđivanja te jačeg integriranja u europski i općenito zapadni politički, ekonomski, sigurnosni i kulturološki prostor.“

– To ističe kolumnist Hrvatskog neba u zaključnom dijelu svoga članka u kojemu iznosi temeljna polazišta za pozitivni preokret u crnogorsko-hrvatskim odnosima i na unutar crnogorskom planu.

6. Prodor SPC-a kao bitna čimbenika u posrbljivanju crnogorskog društva i razgradnji crnogorske države u korelaciji s dugom vladavinom Đukanovićeva DPS-a

Danas je Crna Gora uvelike sastavni dio projektiranoga „Srpskog sveta“. Prosrpske i dijelom proruske vlasti te zemlje postupaju s Crnogorcima donekle slično kako su procrnogorske vlasti postupale s Hrvatima do 2020. U Crnoj Gori i dalje ne postoji istinska snažnija građanska ili integrativna multietnička politička opcija. Politički spektar i dalje se sastoji od sada opozicijskih suverenističkih procrnogorskih te od prosrpskih stranaka uz proruske elemente, a ovim potonjima uglavnom su se, pa bilo to i samo uvjetno odnosno u ’danoj situaciji’, priklonile i stranke koje zastupaju albansku i bošnjačku manjinu. Jedino je zastupnik hrvatske manjine odbio sudjelovati u takvoj vladajućoj većini.

Iz političkih zbivanja u Crnoj Gori tijekom posljednjih pet godina razvidno je da se suverenizam ne može graditi samo na jednoj političkoj stranci i na jednoj ideološkoj opciji, tj. na (Đukanovićevu) DPS-u i ponekom satelitu DPS-a. Da bi bio stabilan, moderni crnogorski suverenizam mora biti sastavnim dijelom svih većih političkih stranaka, ideoloških opcija i etničkih pripadnosti. U suprotnomu, gubitak vlasti te jedne opcije znači ujedno i ugrožavanje crnogorskog, a ne (samo) građanskog, karaktera države, pa i opstanka same tê države na duži rok kao matično ’crnogorske’ te kao doista samostalne i suverene.

Nakon potpisivanja „Temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve“ (SPC) godine 2022. između premijera Dritana Abazovića i patrijarha srpskog Porfirija – koji stoluje u Beogradu, dakle u drugoj državi, ali to nije tretirano kao kršenje ustavnog reda odnosno unutarnjeg i međunarodnog prava – nastavljeno je jačanje SPC-a u Crnoj Gori.

Ugovor je, povrh rečenoga, suprotan sekularnom ustrojstvu države zajamčenom crnogorskim ustavom te se njime priznaje pravni subjektivitet, u biti, srbijanske državne crkve šest stoljeća duži nego što ga ona ima u svojoj matičnoj državi Srbiji

Uz to, SPC je njime dobio i javnopravne ovlasti, pravo knjiženja nekretnina na eparhije SPC-a u Crnoj Gori bez dokaza o imovini i mogućnost uvođenja vjeronauka u javnim obrazovnim ustanovama. Intenzivna primjena Temeljnog ugovora sa SPC-om rezultirala je još širim prodorom ‘Crkve Srbije’ u crnogorsko društvo i u odgojno-obrazovni sustav. To samo dodatno jača organizirano svetosavlje kao bitan čimbenik u posrbljivanju crnogorskog društva te slabljenju ili razgrađivanju crnogorske nacije izvana i iznutra.

Na žalost, upravo je način vladanja DPS-a i njegovih koalicijskih partnera bio jedan od glavnih uzroka gubitka vlasti na državnoj i lokalnoj razini i nastanka sadašnje konstelacije društvenih i političkih snaga, koja traje već petu godinu. 

Demokratska partija socijalista, pod vodstvom Mila Đukanovića, a u manjoj mjeri i njezini koalicijski partneri, svojim su načinom vladavine do parlamentarnih izbora 2020. izravno utjecali na širenje broja nezadovoljnih birača. Politički klijentelizam i netransparentnost te zaostajanje u općem razvoju demokracije, suvremene nacionalne i opće svijesti te odgovarajućeg vrijednostnog i etičkog sustava te izbjegavanje odgovornosti za ono loše što se činilo ili toleriralo jačali su nezadovoljstvo, koje su prosrpske opcije kanalizirale većinom sebi u prilog i kapitalizirale na prijelomnim parlamentarnim izborima u kolovozu 2000.

Višedesetljetna praksa stranačkog klijentelizma i pragmatizma, s podosta nepotizma i netransparentnosti te korupcije pod egidom bivše vladajuće garniture uvelike je pridonijela razmjernom osiromašenju cjelokupnog stanovništva i urušavanju ionako slaba crnogorskog gospodarstva. Neprovođenje bilo kakvih ozbiljnih pravosudnih postupaka i nesankcioniranje sudionika očito činjenih nezakonitih radnji posebno se negativno odrazilo na biračko tijelo u Crnoj Gori te se dio birača zbog dubokog osjećaja nepravde i besperspektivnosti okrenuo protiv suverenističkog bloka. Za zadržavanje povjerenja tog dijela biračkog tijela nije bila dovoljna samo činjenica da je Crna Gora nezavisna država, a isto tako ni obećanja o napretku na putu prema punopravnom članstvu EU-a, koje tada nije bilo realno očekivati u neposrednoj budućnosti, dok se propisane reforme i primjene zajedničke pravne stečevine izbjegavalo, odgađalo ili ih se ostvarivalo puževim korakom.

Uz to, i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, suprotno željama tadašnje crnogorske vlasti, pridonio je jačanju protu suverenističkih snaga. Naime, navedenim zakonom suverenisti su prije gubitka vlasti htjeli vratiti u vlasništvo države Crne Gore crkve i ostale vjerske objekte koje je SPC zauzeo poslije detronizacije dinastije Petrović-Njegoš, srbijanske aneksije Crne Gore te ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve po završetku Prvoga svjetskog rata. Rezultat donošenja tog zakona, krajem 2019., bio je upravo suprotan očekivanju – zato što su mnogi birači uvidjeli kako se njime, i to prekasno i bez potrebne suptilnosti kada je riječ o vjerskim pitanjima, želi prikriti slabosti dotadašnje vladavine. Osim toga, taj su netaktičan i nepromišljen potez organizirane velikosrbijanske snage uz potporu obavještajnih i drugih centara iz Beograda i iz Republike Srpske jako dobro iskoristile sebi u prilog. Tim neuspjelim pokušajem povrata imovine današnjim sljednicima Crnogorske pravoslavne crkve ojačano je (neželjeno) homogeniziranje na srpsko-pravoslavnoj platformi; on je izazvao i porast (veliko)srpskog radikalizma i susljedne poraze suverenističkog Đukanovićeva bloka na izborima, sve dok naposljetku on nije stavljen ad acta sklapanjem Temeljnog ugovora Abazovićeve Vlade sa SPC-om.

Uz ostale negativne razloge, uhićenja, istražni i sudski postupci te represija kojima se DPS-ove vlasti bijahu u prethodnom razdoblju nerijetko služile protiv članova nekadašnjega „Demokratskog fronta“ također su znatno utjecali na radikalizaciju prosrpskih odnosno protu-đukanovićevskih snaga u toj zemlji.

7. Udari na dužnosnike iz bivše vlasti DPS-a s ciljem slabljenja izgleda za suverenistički revival

Iako je, načelno, borba protiv korupcije i organiziranog kriminala pozitivna aktivnost pravosudnih vlasti svake države, antikorupcijske mjere prosrpskih vlasti u Crnoj Gori imaju svoju izrazitu antisuverenističku dimenziju i usmjerene su na uhićenja i istrage u prvom redu istaknutih članova DPS-a i njegovih koalicijskih partnera, koji su u dugom prethodnom razdoblju obnosili razne funkcije u državnim tijelima, javnim ustanovama i državnim tvrtkama. Sumnjiči ih se da su svojim protuzakonitim djelovanjem oštećivali državni proračun i štitili počinitelje koruptivnih dijela. Uhićenja, istražni postupci bez kraja i konca te brojni izrazito dugi sudski procesi bez (za sada) pravomoćnih presuda – zaslugom njihove medijske izloženosti te objavljivanja podataka o osumnjičenima i pojedinostima protuzakonitih djela koja im se stavljaju na teret – izravno su stavljeni i u funkciju ideološkog obračuna s procrnogorskim snagama.

To se čini kako bi se DPS – stranku s negativnom hipotekom stečenom tijekom višedesetljetne vladavine (a zna se da se svaka vlast kvari što duže traje!) – i njoj partnerske stranke dodatno kompromitiralo i difamiralo pred crnogorskom javnošću, a sve u cilju onemogućivanja njihova mogućeg povratka na vlast. Udarima na dužnosnike iz bivše vlasti DPS-a potkresuju se krila i slabe izgledi za suverenistički revival, budući da nijedna druga suverenistička stranka osim DPS-a, premda uvelike zaglibjeloga u bližoj i daljoj prošlosti i stvarno i uvelike kadrovski i mentalno i duhovno, nema snagu biti protutežom srpskim, prosrbijanskim, proruskim i njima vliskim strankama.

Izvješća Europske komisije o napretku Crne Gore u procesu integracije u EU navode da crnogorsko pravosuđe mora poboljšati omjer istraga i kaznenih gonjenja s jedne strane te pravomoćnih presuda s druge strane kada je u pitanju borba protiv korupcije na visokoj razini, čime neizravno potvrđuju stvarni cilj navedenih pravosudnih aktivnosti. One naime nisu u prvom redu sredstva ostvarivanja pravde, nego sredstva političkih obračuna s crnogorskim nacionalnim i multikulturnim i građanskim i jadransko-mediteranskim i proeuropskim i prozapadnim suverenizmom kao snagom održavanja i idealnim modelom za održavanje samostalne Crne Gore. Premda se to čini pod obrazinom spremnosti i odlučnosti da se ide pospješenim putem europskih integracija.

8. Što je izostalo i što se propušta činiti radi obnove političkih opcija u okviru crnogorskog suverenizma nasuprot podređivanju Crne Gore Srbiji

Izostalo je dakle stvarno pomlađivanje, pa i povlačenje iz prvih redova stranke i kao ’sivih eminencija’ onih članova koji su se kompromitirali mogućim kaznenim djelima i uzurpacijama vlasti ili ih je vrijeme pregazilo. U DPS-u i među suverenističkim snagama izostala je i pravodobna smjena naraštaja, ali i intelektualno i programsko osuvremenjivanje, tako da se socijalistička stranka modernizira i programski suverenizira, a osim nje da se stvore i druge stranke kakve općenito postoje i međusobno se povezuju u Europi. Ne može sav crnogorski suverenizam stati pod kapu na kojoj piše “partija socijalista”. Pogotovu kada “socijalizam” te stranke (u kojoj je niz ljudi natprosječno pozicioniran i imovinski ‘potkožen’, dakle “kapitalistički” u socijalnoj stratifikaciji) više zaista ne znači ništa. Postoji, doduše vrlo slaba, Liberalna stranka (također, kao i DPS, sa snažnim zadahom titoizma), ali nedostaje pučko-konzervativna, demokršćanska i stranka centra. Ne smiju se sva crnogorska jaja stavljati u jednu košaru. Takvo stanje stranačkih profilacija pridonosi neuspjesima i porazima crnogorsko-građanskoga i multikulturalnoga suverenizma. To je postalo posve očito nakon Đukanovićeva poraza na predsjedničkim izborima i njegova odlaska s (javne) crnogorske političke scene g. 2023. Od tada suverenisti, a napose DPS, nisu uspjeli iznjedriti novoga opozicijskog političkog lidera koji bi mogao biti na razini vrlo zahtjevna povijesnog trenutka u kojemu se Crna Gora nalazi.

Crnogorsko članstvo u NATO-u, pokazalo se, nije bilo supstancijalna zaprjeka jačanju koncepta i prakse „Srpskog sveta“. Ni očekivano članstvo u EU-u (koje je na dugom štapu, a i pitanje je što će se dalje događati sa samim EU-om) ne će samo po sebi osujetiti plan Beograda za političkim okupljanjem Srba u Srbiji susjednim državama i slabljenjem suverenosti ili cjelovitosti okolnih država. [Naprotiv, žurni ulazak Crne Gore pod srpskom dominacijom u EU mogao bi biti u interesu same Srbije, koja je u tom procesu zastala i stalno se koleba premišljajući se bi li – ne bi li.] Ne može se, s druge strane, isključiti ni ponovno povezivanje Srbije i Crne Gore u savez država ili pak u zajedničku federativnu (već viđeno) ili unitarnu državu, s Beogradom kao središtem ukupne vlasti. Opasnost vreba odatle što bi podređivanje Crne Gore Srbiji moglo biti prihvatljivo i najmoćnijim državama članicama EU-a, Velikoj Britaniji i SAD-u. Olakim naime i bez pravog otpora prepuštanjem ulasku Crne Gore u orbitu Srbije neke zapadne sile i centri nastoje ’kupiti’ prozapadno svrstavanje Srbije, do kojega im je i dalje jako stalo, e da Srbija ne bi ’odlepršala’ prema Rusiji i Kini. Sadašnja [rano proljeće 2025.] široka pobuna u Srbiji u znatnoj mjeri prozapadno orijentiranih skupina protiv vladavine A. Vučića i njegovih stranačkih i državnih struktura mogla bi dovesti do političkog preokreta koji bi samo na površinskoj razini išao u prilog Crnoj Gori, ali bi na dubljoj razini olakšao njezino podređivanje Srbiji u nekom novom obliku (kvazi)demokratske integracije. Problem je naime to što ni prozapadne ni neke lijeve i liberalne srpsko-srbijanske opcije nisu nipošto ’cijepljene’ protiv dvostoljetnog koncepta širenja Srbije ili ostvarivanja njezine dominacije nad okolnim državama i entitetima.

9. „…Mi u Crnoj Gori nemamo saveznika u vanjskom svijetu osim Hrvatske“

U prilog spomenutim bojaznima idu, s druge strane, i mlake reakcije i stajališta zapadnih država posljednjih godina kada su se odvijali neki ključni događaji i procesi glede crnogorskog identiteta i državnosti, poput statusa SPC-a, sastava crnogorskih vlada i regionalnog integriranja – iako jest bilo određenih, ali nedovoljnih koraka u korist očuvanja crnogorskog suverenizma.

To ima svoje razloge i u strateškom položaju Srbije i njezinu značenju za Zapad, ali i u lavirajućem nacionalnom identitetu znatnog dijela pravoslavnog, iako zapravo uvelike vjerski-folklornog, donekle mitiziranoga, a zapravo dubinski ateiziranog stanovništva Crne Gore, koje se izričito ili potiho odlučuje za prosrpsku političku opciju, unatoč tomu što je u pretežnoj mjeri zadržalo crnogorski etnonim

Osim toga, valja imati u vidu da su zapadne države u gotovo svim presudnim događajima na području dviju bivših Jugoslavija, pa i od raspada ove posljednje do danas, što aktivnim djelovanjem, što svojom pasivnošću zapravo radile u korist primarno (veliko)srbijanskih interesa pod plaštem neke vrste neojugoslavenskog odnosno ’zapadnobalkanskog’ povezivanja ili integriranja. Taj obrazac ponašanja može se očekivati i ubuduće jer kod velikih sila postoje ukorijenjene i žilave geopolitičke konstante. Zapad nije nikada posve odustao od ideje o Srbiji kao prozapadno orijentiranoj državi, zato što u njoj i dalje vidi „Pijemont“ odnosno najjaču silu iliti hegemona na tzv. Zapadnom Balkanu, točnije: na većem ili manjem području bivše Jugoslavije. A tada bi i Crna Gora (i ne samo ona) pala kao zrela kruška u ruke opet stožernoj Srbiji.

Jačanje crnogorskog i hrvatskog suverenizma kao suradničkih i komplementarnih – i razvijanje njihova partnerstva na osnovama za koje su (samo) neke ključne pretpostavke opisane u ovom tekstu – moglo bi se pokazati kao presudno za budućnost Crne Gore, kako u smislu njezina održanja, tako i u smislu njezina samopotvrđivanja te jačeg integriranja u europski i općenito zapadni politički, ekonomski, sigurnosni i kulturološki prostor.

Dorecimo stoga i potkrijepimo ovaj prilog promišljanju crnogorskog stanja i perspektiva riječima crnogorskog domoljuba i književnika liberalne orijentacije, Milorada Popovića: „…Mi u Crnoj Gori nemamo saveznika u vanjskom svijetu osim Hrvatske. Ona nas najbolje poznaje, razumije situaciju u Crnoj Gori i Zagreb tu može dosta pomoći u širem europskom kontekstu. Hrvatska bi vlada stoga mogla prenijeti u europske glavne gradove što se zapravo događa u Crnoj Gori jer smo mi nemoćni oduprijeti se ovoj okupaciji. (’Crna Gora postala je srbijanskom kolonijom’, Vijenac 786, 25. travnja 2024.)“

Takav pristup može se i treba pozdraviti – ali uz uvažavanje i hrvatskih očekivanja, a ne samo crnogorskih očekivanja i potreba, te uz određenu kulturološku nadogradnju, pa i stanovitu rekristijanizaciju crnogorstva u duhu i u praksi kao conditio sine qua non! U nadi da će neka obnovljena i nanovo profilirana, suvremenom svijetu dorasla suverenistička crnogorska i u sebi pluralna garnitura (a ne samo jedna stranka poput povijesno poraženog DPS-a) u opoziciji, a onda jednog dana i na vlasti znati cijeniti i dosadašnje i buduće hrvatske napore i pomoć Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Te da će iskreno i bez skučenih kalkulacija, odbacujući prijašnje stereotipe i predrasude revidirati svoja stajališta spram povijesti i baštine, a u sadašnjosti, uz ostalo što se ovdje ne razmatra, maksimalno štititi preostale Hrvate na svom teritoriju, obnavljajući na istinoljubivosti i primjerenom poštovanju odnose s hrvatskim narodom i s Hrvatskom kao susjednom državom. Od koje ta garnitura može pod uvjetom pozitivnog pristupa dobiti i kvalitetnu potporu i suradnju, pa i ’transfuziju’ potrebnu da prebrodi sadašnje nevolje i nedostatnosti, i s kojom može eventualno ostvariti i neku vrstu posebnih odnosa. A sve to s ciljem da se u Crnoj Gori preokrene akutni trend nacionalnoga političkog (samo)rastakanja i samoodricanja u trend suvremenoga, i u najboljim zapadnim tradicijama, političkog odnosno nacionalnog (samo)određivanja i samopotvrđivanja.

(Kraj)