Bosonogi anđel
Piše: Dunja Horvatin
U obilasku tri-kraljskog blagoslova domova, Oroslavčani su od svog župnika vlč. Dragutina Bosnara dobili kipec – sličicu anđela sa stropne freske župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Malo je živućih Oroslavčana koji se sjećaju Julije Merlić, visokog suhonjavog lika, koji je davne 1954. danima zgrbljen između grušta i stropa, kao Michelangelo pod svodom Sikstinske kapele četiri stoljeća ranije, žustrim zamasima urezivao lik anđela, ne mogavši se još dugo poslije rada uspraviti.
Još za školovanja u Budimpešti, varaždinski akademski slikar Julije Merlić (1893. – 1979.) navukao je reumu učeći zidno figurativno slikarstvo kod najpoznatijih majstora tog vremena: Bele Leschingera i Antona Szirmaya. Talent 15 godišnjeg dječaka zapazili su i drugi istaknuti mađarski umjetnici s kojima je ravnopravno uljepšavao stropove u mađarskim crkvama. Bilo je to rasterećenje za siromašnu varaždinsku obitelj s mnogo djece. Poslije usavršavanja u Parizu, Firenci, Pragu, Muenchenu i Beču, Julije Merlić vraća se svom rodnom gradu, oplemenjujući crkve i crkvice bliže i dalje okolice alfresko bojama u tehnici žbukoreza.
Žbukorez je posebna vrsta zidnog slikarstva koja se izvodi na svježoj pripravljenoj podlozi zida. Kako se boje polažu neposredno na vlažnu podlogu, ona ih kod sušenja upija i na taj način jamči veliku trajnost fresko-slikarija. Izvođenje slikarije tim načinom je tehnološki komplicirano, a vrši se na temelju nacrta-kartona koji se polaže na zidnu plohu, pa se iscrtavaju obrisi u originalnoj veličini. Slikanje se izvodi na pojedinačnim površinama koje se predviđaju završiti u određenom vremenskom roku – dok je podloga dovoljno vlažna. Ovakav način slikanja uvjetuje stilizaciju bez sićušnih detalja, a likovi se doimaju uglavnom monumentalno.
Foto: Djevojčica Katarina koja je bila model slikaru Merliću za anđele na stropu oroslavske župne crkve.
Za vrijeme liječenja u Kupališnom lječilištu u Stubičkim Toplicama, Julije Merlić odazvao se pozivu oroslavskog župnika Josipa Govedića. Susret je rezultirao skorim početkom radova na oslikavanju unutrašnjosti oronulih zidova stare crkve. Koristeći kraći poljski puteljak iz Stubičkih Toplica prema Oroslavju, slikara je pratila petogodišnja djevojčica, duge crvenkaste kose ukroćene maramom zavezanom na zatiljku. Pregačom zaklonjena haljinica skrivala je i poneku zakrpu krpicom druge boje.
Umjetnikove stilizirane skice obuhvatile su baš takvu, malo neuobičajenu odoru anđela. Merlićevi anđeli nose stilizirane narodne nošnje i oslikavaju lica iz stvarnog života. Ranim bi jutrima zastajkivao udišući mirise livada, pozdravljao kosce, skicirao žetelice, a povratkom u lječilište, kasnim se poslijepodnevima zadržavao u razgovoru s čuvaricama krava. Dobrodušan i skroman brzo je stekao simpatije ljudi koje je susretao. Katarina je s dva – tri mala koraka pratila njegov jedan, gacajući s veseljem žitko blato ispod zviranjka čiji je potočić priječio poljski puteljak. Vlč. Govedić je bio oduševljen skicama, a kuharica Jelica Jagečić jednostavnošću umjetnika. Kad bi se u podne sjena zvonara Kontaka pojavila u vratima i oglasilo zvono, umjetnik nije prekidao rad, jer je trebalo dovršiti crtež brzo, prije nego se naneseni sloj žbuke osuši. Za zvonarom i velečasnim bi se došuljala i gospođa Jelica, tek procjene radi koliko ima vremena za prinijeti ručak na stol.
– E, gospon slikar, vaš anđelek ima zamazane noge! – nije mogao ne primijetiti župnik Govedić, zagledajući mala stopala koja su s grušta mahala u dubinu.
Rijetko se događalo da bi slikaru pod stropom nešto zatrebalo: sve potrebno posložio bi u džepove kute i posložio na doseg ruke oko sebe. Tako zgrbljen pod stropom, radio bi satima, a dijete bi ga strpljivo čekalo. Negdje kasnog ljetnog poslijepodneva nešto je cinknulo na kamenom podu, zazvečalo u unutrašnjosti crkve. Nožić -strugalica tek se umirio na podu, a dijete se već spretno veralo lojtrom noseći alatku. Tog su jutra skelu malo premjestili.
– Ne, dijete, ne! Stani. Ni makac! Nejdi lijevo! Desnom nogom stani na dasku! Ispruži desnu ruku, dohvati ogradu! Desno, desno…! …Ah, fala ti Bože! A sad polako dole!
Bio je to najglasniji ton kojeg je djevojčica ikad čula od dede Julčeka. Ljeto je prolazilo, a anđeli na stropu nizali su se iz dana u dan, sve veći, sve ljepši. Do jesenskih kiša bilo je skoro cijelo jato na kupu, uz malo dotjerivanja slijedećeg ljeta Gospodnjeg.
20 godina kasnije
Visoko u sjevernoj stijeni Brane u Savinjskim Alpama dvije male točkice sporo se primiču njenom vrhu. Momak i djevojka u navezu. On tek nekoliko rastežljaja ispod ruba; ona, kose povezane rupcem, pogledom u potrazi za stabilnim uporištem. S nogom uz nogu na polici širine stopala, sa sto metara zraka ispod, otkopčala je karabiner iz osigurača užeta i doviknula u visinu: Imaš pravo prvenstva! Dobaci mi uže preko ruba kad stigneš!
Onda je nešto cinknulo, zvuk metala odjekivao je svakim dodirom kamena. Vijčani klin nije uhvatio uporište u stijeni. Još se neko vrijeme čulo njegovo cinkanje prije nego je prizemljio u dubini. Trebalo je pripremiti drugi, potražiti najbliži komadić žive čvrste stijene. Još dva-tri rastežljaja do ruba, do vrha, do kraja prvenstvenog, još neispenjanog smjera. A onda, s hrpom kamenja, bez najave, bez glasa, tamna je sjena proletjela zrakom, nagli trzaj užeta na osiguravajućem klinu ispod povukao ga je zajedno s penjačem u dubinu. Zavladao je muk, stao vjetar, zaustavili se oblaci. Iz dubine su dopirali povici, krici, nerazgovjetni glasovi u valovima su prolazili stijenom. Kamniške i Savinjske Alpe su krušljive, Julijci su stabilni i čvrsti, lijepi, bijeli – nizale su se misli, pred Katarininim očima uprtim u sitne žilice kamena… Na polici širine stope trajala je vječnost.
– Ne dijete, ne! Stani. Ni makac! Nejdi lijevo! – čula je glas u glavi. Desno, desno… Ispruži desnu ruku, dohvati korijen ariša. Desno, desno… Još jedna stopinka i spasonosno stablo ariša.
Ležala je na mekoj travi nad rubom stijene u čvrstom zagrljaju sa stablom ariša kojem su vihori i zime davno osušili zadnju kap života, svjesna upravo poklonjenog života.
Danas, puno godina kasnije, dama u godinama, u iščekivanju svog para krila, s nogama još čvrsto na zemlji i ponekad uzorkom zemlje pod noktima – s vremena na vrijeme posjeti anđela bosih nogu. Boja Merlićevih fresaka u oroslavskoj crkvi i nakon više od pola stoljeća nije ni malo izblijedila. Možda bi pažljivije zagledanje stopala anđela otkrilo i malo blata, tragova hrvatske zemljice koju je Julije Merlić neizmjerno volio.
Tekst možete, uz mnoge druge, pročitati u mjesečniku Glas Zagorja za mjesec ožujak 2016. A nabaviti ga možete u trgovinama Trgocentra, Trgostila i na nekim drugim prodajnim mjestima, ili se, najsigurnije, pretplatite. Cijena primjerka je samo 4 kuna.