Bleiburg i Križni put – Krik bez glasa

Sjetim se “Jame” kojom je Ivan Goran Kovačić za sva vremena plastično ovjekovječio žrtvu, bol, strah, mržnju krvnika i smrt:

“Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.”

Bože dragi…. ne govori li nam ova pjesma o istom “sudnjem danu” u Bleiburgu i Jasenovcu?! Nisu li oba mjesta stratišta?! Koja je razlika u krvniku, a koja u žrtvi? Ima li boljeg krvnika i lošije žrtve?! Nisu li svi krvnici ista neljudska sorta? Nisu li svi nevino ubijeni žrtve kojima je zajedničko to što su u datom trenutku bile slabije u odnosu na svojeg krvnika i na “pogrešnoj” strani?! Ako je zločin uvijek zločin, a žrtva uvijek žrtva, zašto je krik jasenovačkih žrtava odjeknuo diljem svijeta dok je krik bleiburških žrtava ostao bez glasa i odjeka?! Odakle toliko različit odnos prema krvnicima i žrtvama?!

Razlog za jednostran pristup nije samo u totalitarističkim sljedbenicima nego i u nama. Krvi smo jer smo dozvolili da nam odnos prema ubijenim profiliraju najmračniji totalitaristički umovi bivše YU i današnje Hrvatske. Oni su odašiljač, njihove knjižurine pune falsifikata i mediji su sprovodnik, a svijet prijemnik. Ti izrodi svojom jednostranošću, lažima i nekrofilijom kljukaju stranu javnost i nas.

U diskusijama o ubijenim žrtvama na Križnom putu u sekundi poginu human odnos s pijetetom i demokratska tolerancija. Ubojice su uvijek iz ujedinjena brloga – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, komunističko-projugoslavenski političari tzv. antifa i nezaobilazni velikosrpski brlog kojem se u zadnje vrijeme i velikobošnjački bratski pridružio. Čak i apolitičnom normalnom čovjeku je više muka od notornog hrvatomrzsca i trgovca ljudskim kostima Efraima Zuroffa, klana Pusić, plačljivog etnobiznismena Pupovca, brojnih Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, Zakošeka, Klasića, Goldsteina, Kapovića, Markovine, Jakovine i brojne druge totalitarističke sirovine.

Vesna Pusić se proslavila svojom humanom kvalifikacijom o ubijenim Hrvatima na Bleiburgu i Križnom putu – „Svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, samo mu sudskim procesom nije dokazana krivnja“.
Vesnin „bato“ Zoran Pusić tvrdi kako ubijeni na Križnom putu nisu žrtve jer su bili uz ustaše čije „namjere i provedba su zločinačke“. Metodama ustaške provedbe ima se što predbaciti ali oko namjere – Neovisna Hrvatska – nema pogodbe. Tu istu namjeru hrvatski narod je demokratski sproveo u djelo na referendumu 1991. godine. Osim ako je samo postojanje današnje države Hrvatske za Z. Pusića samo po sebi zločin.

Kada koristimo kraticu OPG onda mislimo na obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, osim ako nije riječ o Slavku Goldsteinu i njegovom sinu Ivi koji predstavljaju Obiteljsko Povijesno Gospodarstvo za kozmetičko uljepšavanja komunističke partije i partizana, njihovih masovnih zločina i istovremeno tituliranje svakog hrvatskog domoljublja u ustaštvo i fašizam. Dobro se od toga živi i zato nakon smrti svojeg oca Ivo Goldstein nastoji svim silama sačuvati njihov uspješan OPG. Kaže – „Ja sam redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, o tome sam pisao, moj otac o tome je pisao i nema se više ništa tu reći. Za Jasenovac ću reći samo jedno – nema nikakve potrebe za međunarodnom komisijom”.

Zna lažov zašto je protiv komisije za utvrđivanje istine – stradat će mu OPG.

Ivo Goldstein pjeni – „Sramota da je Sabor pokrovitelj bleiburške komemoracije a nije pokrovitelj partizanskog Dana pobjede” i prijeti skandalom ako se njegova jednostranost ne uvaži kao krajnja instanca. S obzirom na to da su žrtve Križnog puta ubijene od strane partizana u vrijeme kada komunisti slave partizanski Dan pobjede ovakvo morbidni zahtjev jedino je dostojan bačve pune droba kao što su Ivo Goldstein i njegov OPG.

Zlatno pero Titoista i bivši JNA zastavnik Ante Tomić zvani Kibla za žrtve Križnog puta koristi njemu svojstven humanistički rječnik pun pijeteta – “Gnjila trupla”. Zarobljeni hrvatski civili krivi su jer su s hrvatskom vojskom bježali od dobročiniteljskih partizana. Okey, civili nisu baš krivi kao razoružani vojnici i zato Ante aklamacijom pozdravlja partizansko milosrđe jer nisu strijeljani ili zaklani nego su u Hudu jamu živi bačeni. Kako on to originalno reče – da bi postali lijepa „gnjila trupla“. Hrvatski civili na Križnom putu, u tzv. SAO Krajini, Vukovaru i nakon bošnjačke agresije Neretva 93`u BiH, nisu ratne žrtve kao npr. srpski civili tijekom WWII i „Oluje“, ili Bošnjaci u Herceg-Bosni i opsjednutom Sarajevu i Srebrenici.

Mate Kapović, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i vođa marksističkih talibana iz političke stranke Radnička fronta, dostojno svojoj akademskoj tituli je poručio: “Serem vam se na Bleiburg”.

Jedini svijetli primjer je Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, jer mu više ne spadaju hlače ali čim se nađe u odabranom društvu “antifašista” odmah skida gaće.  Ovoliki stupanj dehumanizacije žrtve od strane lijevo-liberalne elite i njihovog sljedbeničkog stada je moralno dno-dna kojeg se ne bi posramile niti njihovi ideološki očevi i najveće svjetske masovne ubojice Mao Tse-tung, Staljin, Pol Pot i Tito. Seratori po Bleiburgu danas bi isto učinili, hvale se kako bi bili još i učinkovitije od partizana i Tita, ali im današnje okolnosti to ne dozvoljavaju.

Jedne žrtve priznati i žaliti uz istovremenu ravnodušnost i negiranje druge žrtve je sasvim sigurno bolesna fascinacija zlom kojom se postaje sudionik u zločinima. Ništa tako uspješno ne pospješuje nepravdu i zlo kao sudioništvo.

Iako ispred svojeg imena država Hrvatska ima nazive demokratska, pravna i humanistička vidimo kako je u njoj ipak moguće da nam omladinu na fakultetima i dalje neometano truje totalitarističko nekrofilski iscjedak, dok su lijevo-liberalne tzv. civilne udruge prava visoka peć za spaljivanje svih koji su od njih drukčiji.

Hrvati su konstantno na optuženičkoj klupi dok hrvatske žrtve i danas čekaju na izvršenje pravde. Zašto je ubijanje Hrvata, kako u WWII tako i u zadnjem ratu 90-ih godina, ostalo bez sudskog procesuiranja uz potpunu ravnodušnost domaće i svjetske javnosti?! Već pola stoljeća podmeće se laž da su na Križnom putu partizani samo ustaše ubijali iako je istina da su tamo bez razlike ubijani i hrvatski civili i domobrani koji su bili legalna hrvatska vojska bez ikakve hipoteke zločina. Očito, u tim danima dovoljno je bilo biti Hrvat i po automatizmu si bio kriv i ubijen.

Ima i onih koji ne priznaju svoju ustašku prošlost. S obzirom na ukupan broj muslimanske populacije 1940. i na broj muslimana koji su tada pristupili ustašama u BiH i Hrvatskoj oni su u postotcima bili brojnije zastupljeni nego li Hrvati. Danas muslimanski korpus – u međuvremenu se proglasio Bošnjacima – negira svoje ustaštvo. “Hrvatsko cvijeće” pere ruke od svega što je u njihovoj povijesti negativno i nije to ni prvi, a ni zadnji put. Oči bode i činjenica kako se Srbima opraštaju zločini četničkih fašista. Nakon što je država Srbija i službeno rehabilitirala četništvo njih se danas slavi kao heroje. Diljem Srbije i BiH razasute su brojne četničke formacije i statue Draže Mihailovića. Na srpskim vašarima sasvim je uobičajeno vidjeti tipove obučene u četničku uniformu. Istovremeno jedna obična crna košulja na Thompsonovom koncertu, razlog je za urlanje do nebesa i paranoju o povampirenim ustašama.

Demokratska javnost i svaki pojedinac ponaosob moraju braniti vladavina zakona bez obzira je li riječ o počinjenim zločinima nad neprijateljskom vojskom ili civilima. Bez uvažavanja zakona (optužnica, tužitelj, sudski proces, branitelj, sudska pravosnažna presuda), umjesto civilizacije postajemo tek jedna divljina puna samovoljnog ubijanja i barbarizma.

Iako su još uvijek odlično umreženi u strukturama vlasti – od “Od Vardara pa do Triglava” – hrvatskom narodu ne smiju biti uzor još uvijek živući komunisti i njihovi nasljednici ne bi smjeli biti relevantan faktor u političkom životu Hrvata i još manje uzor. “Reformirani” komunisti relativiziraju i ignoriraju zločine koje su počinili oni sami, njihovi očevi i umrle partizanske veličine kojima se oni još uvijek dive i slave ih.

Hrvatske žrtve Križnog puta, Jasenovca i zadnjeg rata obvezuju hrvatsku državu, politiku, inteligenciju i hrvatski narod na procesuiranje zločina, utemeljenje komisije za utvrđivanje istine o stradalima na Križnom putu i u ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac, pa makar se plagijatori zbog toga naglavačke bacili s “Cvijeta” u Jasenovcu.

Ako se odričemo svojih mrtvih i nestalih, ako nam je svejedno za zlo počinjeno nad njima, onda ni ova generacija Hrvata nema ništa bolju budućnost od prethodnih ubijenih generacija.

Filip Antunović

Izvor: kamenjar.com