Branimir VIDMAROVIĆ: Akutno pitanje demografije u Hrvatskoj i svijetu – uzroci i posljedice?

Početkom 2021. godine, Hrvatski sabor je donio Nacionalnu razvojnu strategiju Hrvatske do 2030. Jedan od „strateških ciljeva“ strategije zove se Demografska revitalizacija i bolji položaj obitelji. U njemu se opisuju ciljevi poboljšanja demografske slike Hrvatske poput povećanja stope fertiliteta, stvaranja okruženja povoljnog za zasnivanje obitelji i tome slično. Hrvatska se raseljava i stari, zato nam treba nam više djece, bolje gospodarske prilike, poticaji za obitelji, zapošljavanje mladih te vjera u slavnu, održivu i blistavu budućnost

Svi planovi i politike demografskih revitalizacija drugih država – pa tako i domaći – polaze od pogrešne premise da je ključni čimbenik pozitivnih demografskih promjena novac; a stoga je nove bebe moguće „kupiti“ ukoliko se ženama i obiteljima ponudi dovoljno privlačan „autorski honorar“. No države su kroz povijest usavršile samo metode negativnih demografskih procesa kroz sječe glava, zabrane, deportacije, etnocide ili genocide. Pozitivne promjene poput povećanja stope fertiliteta ili brakova u suvremenom svijetu država jednostavno nije u stanju ni kreirati, ni kupiti, ni narediti.

Pad totalne stope fertiliteta ispod zamjenske razine (odnosno ispod 2,1 djeteta) je strukturalna demografska osobina svih razvijenih zapadnih društava, ali i sve većeg broja azijskih zemalja poput Japana, Kine i Južne Koreje. Polako ali sigurno u taj klub ulaze i ostale zemlje, uključujući afričke i islamske. Zašto je došlo do toga, i zašto će tako biti i dalje, objašnjava teorija druge demografske tranzicije (DDT).

Godine 1986., nizozemski znanstvenici Ron Lesthaeghe i van de Kaa predstavili su teoriju DDT, koja je u cijelosti proturječila tadašnjim prognozama UN-ovih demografskih tijela. UN je tvrdio da će se stope fertiliteta stabilizirati a da je porast vanbračnih rođenja tek privremena posljedica ekonomskih kriza koja će se riješiti gospodarskim oporavkom i relevantnim javnim politikama. Lesthaeghe i van de Kaa su rekli: ne. Zbog složenih socio-ekonomskih promjena, fertilitet će dugotrajno padati i ostati u crvenoj zoni.

Autori su postavili teoriju DDT nakon opservacije učinaka nekoliko „revolucija“: a) kontracepcijske revolucije (učinkovitija i dostupnija hormonalna kontracepcijska sredstva); b) seksualne revolucije (spolni odnosi prije braka, smanjenje dobi prvog spolnog odnosa) i c) rodne revolucije (preispitivanje uloge muškarca-skrbnika i rodne podjele rada u obiteljima). Ove tri „revolucije“ čine okvir vrijednosnih promjena:  odbacivanja autoriteta, uspostavljanja individualnih sloboda izbora (autonomije) te preispitivanja normativnih društvenih i političkih struktura.

Jedan od pokretača teorije DDT bila je i teorija Abrahama Maslowa o promjeni potreba (Motivacija i osobnost) iz 1954. godine. Kako stanovništvo postaje bogatije i obrazovanije, tako sve više napušta potrebe vezane za preživljavanje, sigurnost i solidarnost. U prvi plan dolazi individualna samospoznaja, društveno priznanje, demokratski angažman na lokalnim razinama, kreativnost, izražavanje te vrijednosti obrazovanja. Teorija DDT je stoga usko povezana s konceptom „postmaterijalizma“ pokojnog oca Istraživanja vrijednosti svijeta (World Values Survey), Ronalda Ingleharta.

Nakon zadovoljavanja osnovnih materijalnih briga, daljnji rast dohotka i širenje obrazovanja kumulativno vode ka potrebi izražavanja: samoaktualizacija u formuliranju ciljeva, individualna autonomija u odabiru sredstava za njihovo postizanje, te potreba za (društvenim) priznanjem za postizanje istih. U istom paketu dolaze odmak od političkih i vjerskih temelja, kritički stav prema svim oblicima autoriteta te želja za egalitarnijim (i slobodnijim) seksualnim odnosima i oblicima suživota.

S obzirom na fertilitet, navedene promjene dovode do odgode rađanja. Povećava se srednja dob prvog roditeljstva, raste udio žena koje ne žele djecu, smanjuje se mogućnost rađanja zbog viših stopa razvoda (i smanjenjem broja narednih brakova), a obitelji sa četiri ili više djece postaju sve rjeđe. U konačnici dobivamo strukturni i dugoročni trend stope fertiliteta u „crvenoj zoni“, ispod zamjenske razine.

Na individualnoj razini, individualističke i nekonformističke vrijednosne orijentacije povećavaju dostupnost novih oblika domaćinstava (predbračni samački život, suživot ili roditeljstvo unutar vanbračnog suživota). DDT predviđa pojavu navedenih karakterističnih demografskih posljedica i u ne-zapadnim društvima – pod  uvjetom da ta društva također krenu putem Maslowljevih „potreba višeg reda“, postmaterijalističkih vrijednosti i jačanjem demokratskih institucija koje štite različitosti.

Teorija DDT je precizno objasnila demografske promjene razvijenog svijeta a njeni autori su oborili sve kritike i pokazali zablude optimističnih teorija. Štoviše, američki sociolog Lyman Stone je napisao da DDT nije teorija već „točan opis stvarnosti“.

Unatoč svemu, vlade, državni instituti i zakonodavci i dalje ignoriraju drugu demografsku tranziciju i nastavljaju osmišljavati planove i strategije povećanja nataliteta. Posljednjih godina sve više zemalja donosi takve politike: Mađarska, Poljska, Japan, Koreja, Grčka, Finska i dr. Učinkovitost tih politika varira od upitnog do neuspješnog.

Najpoznatiji primjeri su mađarski CSOK i poljski 500+ programi. Oba programa su se temeljila na novčanim poticajima. CSOK je poticao obitelji na treće dijete i više. Poljski 500+ je izdašnim svotama poticao drugo dijete i više, a 2019. program se proširio i na prvo dijete. U Mađarskoj je nakon pokretanja programa stopa nataliteta u roku godinu dana porasla za oko 3%, nakon čega je pala niže razine prije programa. Poljska je tijekom prve dvije godine zabilježila vrlo snažan rast od preko 10%, nakon čega stopa počela naglo padati. 2020., vladajuća stranka PiS je priznala neuspjeh programa. Posljednje brojke pokazuju najnižu stopu nataliteta u Poljskoj od kraja Drugog svjetskog rata.

Kina je 2016. ukinula notornu politiku „jednog djeteta“. Vlada je pozvala građane na rađanje dvoje, odnosno troje djece. Nakon svega nekoliko godina se ispostavilo da ukidanje zabrane nije donijelo očekivani rezultat: Kineskinje jednostavno nisu htjele rađati. Stopa fertiliteta je nakon ukidanja zabrane pala sa 1,8 na 1,2 djeteta. U spomenutoj Poljskoj je prošle godine svega 32% žena u dobi od 18 i 45 godina izjavilo da planira imati djecu. To je značajno smanjenje naspram 41% 2017. godine. Vjerojatno je vrijeme da i naša vlada (ponovo) stane na iste grablje i ponovo ne nauči ništa.

Javni, medijski i privatni diskursi nisu ništa bolji. S jedne strane imamo uvjerenost da je za sve kriva dostupnost pobačaja i da će njegova zabrana obavezno rezultirati novom djecom. S druge strane se govori o propadanju kršćanskih, tradicionalnih vrijednosti – ako u škole i domove vratimo „tradicionalni“ odgoj, naša će djeca zasnivati velike obitelji. S treće strane se govori o urotama i tobožnjim planovima o „zamjeni“ europskih društava muslimanskim: oni se plode kao zečevi i preuzimaju Europu; ne konzumiraju pokvarenu zapadnu medijsku kulturu, drže do svojih tradicija.

Zabrana pobačaja ne rješava ništa. U Iraku je na snazi potpuna zabrana pobačaja. No stopa fertiliteta je u stalnom padu od 1969. Tada je fertilitet iznosio 7,1 dijete. Danas je prepolovljen i iznosi 3,5 djeteta. Nisu u pitanju ratovi – krivulja je vrlo blaga i konstantna, bez ikakvih šokova – već vrijednosne i ideacijske promjene. Poljska i Malta imaju najstrože zakone o pobačaju u Europi. No to nije utjecalo na njihov fertilitet. Poljska danas ima stopu od 1,3 djeteta, što je upola manje od 3 iz 1960. Malta je 1960. imala stopu od 3,6 djeteta. Danas svega 1,1.

Kršćanski ili tradicionalni odgoj i pokušaji revitalizacije istih također ne daju očekivane rezultate. Poljska je ponovo relevantan primjer. Rusija, koju neki smatraju primjerom odupiranja „kvarnim“ vrijednostima suvremenog zapada, danas ima stopu fertiliteta od 1,5. Putinova stabilnost, ekonomski rast i popularizacija vjere su donijeli neke pozitivne rezultate u razdoblju od 1999. do 2015., u kojemu se ruski fertilitet popeo sa 1,2 na 1,8. Ali to je bio kraj rasta. Pri tome u tome su se u istom razdoblju u Rusiju u velikim količinama doseljavali radni migranti (2019. ih je nabrojano preko 11 milijuna, odnosno 8% populacije) tako da nije jasno koliko je „ruskog“ bilo u tom rastu fertiliteta. Kako god, „kršćanska“ suvremena Rusija nikad nije dosegla razine fertiliteta SSSR-a, koje su bile iznad zamjenskih 2,1 djeteta.

Mit o islamskom natalitetu je posebno glup. Kumulativna stopa fertiliteta zemalja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka je u konstantnom snažnom padu, od prosječnih 7 djece u šezdesetim godinama do današnjih 2,6. Od Jemena, Tunisa, Bahreina i Katara, pa sve do Ujedinjenih Arapskih Emirata, Libanona, Maroka, Omana itd., apsolutno sve su islamske zemlje u trendu demografske recesije. Saudijska Arabija je u šezdesetima imala gotovo 8 djece po ženi. Danas 2,4. Iran je sa nekadašnjih 7 pao ispod zamjenske razine na 1,7. Turska je također u crvenoj zoni sa 1,9 djeteta. U drugim regijama vidimo istu sliku: Pakistan je stabilnih 6,8 djeteta tijekom čitave druge polovice 20. stoljeća pao na 3,5. Malezija sa 6,4 u šezdesetima na 1,8 danas. Bangladeš je u nepunih 65 godina srozao svoj fertilitet više od 3 puta, sa 6,8 na 2 djece. Jedan dragi mi čovjek je u diskusijama o demografiji stalno navodio Kosovo i tamošnju tobožnju politiku „demografskog džihada“. Istina, apsolutan broj muslimana na Kosovu se povećao (a broj vjernika drugih vjera prepolovio) – ali ukupna populacija Kosova se od 2013. smanjuje. Kao i u svim drugim zemljama, fertilitet Kosova je pao sa 6,4 tijekom šezdesetih na 1,5 danas. Drugim riječima, dogodila se vjerska zamjena populacije ali pripadnici nove većine također odlaze, umiru i ne rađaju se u dovoljnim količinama da proizvedu prirast stanovništva.

Uzroci ovih promjena su slični nekadašnjim uzrocima demografskih promjena razvijenih zemalja zapadne demokracije i spadaju u domenu DDT. Autor studije „Tiha reproduktivna revolucija arapskog svijeta“ Marcia Inhorn sa sveučilišta Yale govori o složenim procesima. Uvođenje programa planiranja obitelji i kontracepcijskih sredstava u arapskom svijetu važan je dio cjelokupne slagalice. No ne i ključan. Najvažniji čimbenik je prema Inhornu promjena ponašanja – želja za manjim brojem djece i muškaraca i žena. Stvara se „nova arapska obitelj“, mala i nuklearna. Razlog je ideacijska promjena. Arapske obitelji odlučile su ograničiti svoju plodnost kontracepcijom kako bi uložile više vremena, energije i novca u obrazovanje i uspjeh svakog pojedinog djeteta. 

Zaključak je važan: čak i u izrazito religioznim, strogim i konformističkim društvima urbanizacija, obrazovanje žena, širenje njihovih prava i dr. vodi ka promjenama u natalitetu i odnosu prema načinima kohabitacije (brakova i sl.). Sigurno niste mogli zamisliti da je stopa razvoda u Saudijskoj Arabiji veće od Hrvatske a čak 15 muslimanskih zemalja ima veće stope razvoda od jedne Crne Gore?

Uza sve rečeno, ne možemo u cijelosti odbaciti faktor novca. U mnogim je zemljama planiranje obitelji i rađanje djece (pogotovo više od jednog) teško ostvarivo upravo zbog gospodarskih prilika. Kinezi se žale na preveliku zaposlenost, dnevne migracije, umor, socijalnu izolaciju, apatiju i ogromne cijene nekretnina koje su minimalan uvjet za stvaranje obitelji. U brojnim post-komunističkim zemljama Istočne Europe još uvijek je visok broj ljudi koji žive sa roditeljima debelo nakon diplomiranja, sve do četrdesetih pa i više godina. U SAD-u je zbog skupoće prenatalnih i neonatalnih usluga te troškova školovanja više od jednog djeteta postalo nešto poput statusnog simbola. U SAD-u je visoko obrazovanje i karijerni uspjeh žene često pozitivni poticaj za sklapanje braka i rođenje djeteta kao način socijalnog uzdizanja odnosno diferenciranja nad srednjim i nižim slojevima koji si ne mogu priuštiti isto. No to su izuzeci, a teorije o tome da će sveopće blagostanje dovesti do porasta rađanja djece su odavno pale u vodu.

Ako Hrvatska vlada želi ozbiljno pristupiti rješavanju demografskih problema, onda treba razmotriti sljedeće opcije:

1) Totalna zabrana obrazovanja žena – to ne garantira veliki uspjeh, ali žena koja ništa ne zna i ne radi će vjerojatnije šutke roditi dvoje i više djece negoli ne.

2) Forsirana ruralizacija (deportacije na selo) – zemlja i stoka traže ruke, stoga su djeca ključan faktor preživljavanja zajednice. Ljubav je na selu.

3) Zabrana prodaje i korištenja svih kontracepcijskih sredstava. Isto ne garantira stopostotni uspjeh ali uz redovite pretrese spavaćih soba i medijskih akcija poput „Guma na udu – mrziš rodnu grudu“ mogu imati određeni učinak.

4) Program velike novčane potpore za svako dijete. Minimalno 100 tisuća eura je red veličine koji razumiju i feministi i tradicionalisti. Jedini problem – uskoro bi se svi počeli žaliti na određene manjine koje bi u prvom tromjesečju programa povukle 10 proračuna Hrvatske.

5) Prisilni razvodi nakon rađanja prvog djeteta. Jedna rijetka studija iz devedesetih godina govori o tome da je 50% američkih žena u drugom braku imalo još jedno dijete. Stvari su se promijenile ali možda vrijedi probati. Prisilnim razvodom se žena „daje na raspolaganje“ novom mužu u novom braku a šanse za ekstra dijete se povećavaju.

Apsurd služi svrsi naglašavanja naivnosti i beskorisnosti pokušaja konstruiranja demografskih promjena. Razlozi pada fertiliteta su vrlo složeni i dio su šire društvene evolucije. Situacija se ne može popraviti pojedinačnim intervencijama. Druga demografska teorija nije „pozitivna“, ona je maksimalno realan pogled na stanje stvari. Glupo je pokušavati pobijediti demografsku recesiju. Njome treba upravljati. Zemlje poput Hrvatske, gdje je odlazak ljudi problem jednak padu fertiliteta treba se fokusirati na rješavanju uzroka odlaska (pravosuđe, klijentelizam, ograničene prilike za osobni ekonomski i društveni razvoj) te privlačenju fertilnih migranata. A ljudi će sami odlučiti tko će s kime u krevet sa koliko djece.

Tragedija naše zemlje je pored svega i u geronto-centričnom, intelektualno statičnom i  ksenofobnom pogledu na svijet. Anketa Eurobarometra o demografskim promjenama u Europi (srpanj 2023.) je otkrila da pad fertiliteta Hrvate u stvari brine puno manje od europskog prosjeka. Značajno manje od europskog prosjeka Hrvati podupiru radnu migraciju izvana kako bi se riješio problem smanjenja radne snage. Značajno manje od europskog prosjeka se Hrvatima sviđa ideja dizanja mirovinskog praga te jačanja cjeloživotnog obrazovanja i stjecanja novih vještina. Ali se daleko više od europskog prosjeka Hrvati zalažu za povećanje mirovina na način da budu podnošljive i budućim generacijama.