Kao da je srce za nešto drugo stvoreno!? Sva svrha srca je u tome da se nesebično potroši. Ono je kolodvor koji živi dokle god ima susreta, dokle god se prolazi njime, čeka, strepi, moli, tuguje, odmara u bezbrižnom promatranju raznobojnih vlakova koji prolaze njime. Kad nestane susreta, kad vlakovi prestanu stizati i odlaziti, kad nestanu s njega glasovi, tad kolodvor zamire. Postaje pust. Tmuran. Oko njega se počnu motati sumnjivi likovi zlokobna izgleda.

Poželim nekad da sam pjesnik: kroz stih izraziti svoju bol. Voljela bih da nisam sama: s drugim sjesti za jedan stol.

Molitva Gospojini Zadahtale zore nad samostanskim barkama sveta Benedikta. Jednoć usnula Gospojina u azurnim plaštima samouka slikara samoći traveja sveta Tripuna. O, Mati. Ružo rumena, prosvijetli srca ljudi s mora. Probudi ih u neka nova svitanja…

…. probijam se kroz zamagljena sjećanja. Sijevaju šamari studeni. Zaleđeni put. Otkucaji sna. Rastjerana djeca. Nesretna ostaju po kazni, u ćošku prvih razreda. Bez igre, i crvena potpisa Učitelja u raspalom bukvaru od sto dinara. Ne’ko je jednom do’šo, začarao…

  Večera Kad te bliski pozovu na večeru onda ti daju sve što imaju. Bude ugodno vrijeme među njima. Kad ih ugostiš i ti njima daš najviše što imaš. Kako ti sad zvuče riječi: „Uzmite i jedite od ovoga svi….