Boka kotorska u Crnoj Gori, Crna Gora u Boki kotorskoj

Name: Boka kotorska u Crnoj Gori, Crna Gora u Boki kotorskoj
Uploaded: 2019-02-18
Channel: Biram DOBRO
Description: Prvi poznati stanovnici Crne Gore bili su Iliri, koji su polovicom III. st. pr. Kr. stvorili državu sa središtem oko Boke kotorske i Skadarskog jezera.Za kralja Agrona (prije 230. pr. Kr.) protezala se približno od Neretve na sjeverozapadu do g

Pradavna historija jedne stare zemlje

Autor Biram DOBRO Ažurirano 21 velj, 2019

Izvor: pixabay.com

Prvi poznati stanovnici Crne Gore bili su Iliri, koji su polovicom III. st. pr. Kr. stvorili državu sa središtem oko Boke kotorske i Skadarskog jezera.

Za kralja Agrona (prije 230. pr. Kr.) protezala se približno od Neretve na sjeverozapadu do granice Epira na jugoistoku, a nakon rata s Rimljanima za Teute (229. do 228. pr. Kr.) smanjena je približno na područje današnje Crne Gore.

Pod rimsku vlast došla je 167. pr. Kr. pa je od početka I. st. uključena u rimsku provinciju Dalmaciju, a od 297. Prevalis.

U VII. st. Slaveni su naselili to područje, koje se u izvorima do kraja X. st. nazivalo Dukljom, od XI. st. Zetom, a od XIV. st. Crnom Gorom.

Grb dukljanskoga arhonta Petra

Pečat dukljanskog kralja Đorđa, sina kralja Bodina

Prva (vazalna) državna organizacija u Duklji nastala je u IX. st., za kneza Vladimira (oko 970–1016) došla je pod vlast makedonskog cara Samuila, a potom Bizanta.

Ostaci Duklje

Knez Vojislav (od 1031) oslobodio je Zetu od bizantske vlasti, a njegov je sin Mihajlo (oko 1050 – 82) postavio temelje prvoj samostalnoj zetskoj državi i 1077. od pape Grgura VII. dobio kraljevske insignije.

Slavna pobjeda Vojislava nad Grcima 1042.g.

Za njegova sina Bodina (1082–1101) Zeta je bila na vrhuncu moći (obuhvaćala je Rašku, Bosnu, Trebinje i Hum), ali se nakon njegove smrti raspala.

Jugoistočna Europa, oko 1090. god.

To je iskoristio srpski veliki župan Stefan Nemanja i do 1189. osvojio Zetu koja je ostala pod srpskom vlašću više od jednog i pol stoljeća. S raspadom srpske države Zeta se osamostalila 1361. s feudalcima Balšićima koji su postupno širili svoju vlast.

Grb Balšića, segment s kacigom i vukom

Nakon smrti Balše III. (1421) vlast u Zeti naslijedio je despot Stefan Lazarević. Nakon pada despotovine 1439., Mletačka Republika osvojila je Zetsko primorje, njezinu vrhovnu vlast u Gornjoj Zeti priznali su Crnojevići, a 1444. to je učinio i Stefan Crnojević.

Zastava iz 15. stoljeća Crnojevića

Njegov sin Ivan (1465–90) napustio je Mlečane, ali kad su Skadar i Žabljak 1479. pali u ruke Osmanlijama, nakratko se sklonio u Italiju.

sv. Ivan Crnojević, crnog. ćiril. Иван Црнојевић, crnogorski Gospodar, najmoćniji vladar treće po redu crnogorske državne dinastije Crnojevića, utemeljitelj Cetinja kao povijesne prijestolnice i Cetinjskoga manastira kao novog sjedišta pravoslavne mitropolije, kasnije autokefalne crkve.

Crnojevića država

Rijeka Crnojevića

(Crnojevića Rijeka na crnogor. ćiril. Црнојевића ријека je rijeka u Crnoj Gori. Naziv je dobila po vladarima iz crnogorske dinastije Crnojevića. Izvire pod Obodom, iz Obodske pećine, kao vrlo snažno vrelo, a zatim teče na istok, ali po kratkom toku od 3,5 km skrene na sjever, u velikom polukrugu prijeđe u jugoistočan pravac toka i tako se ulije u Skadarsko jezero. Rijeka je bogata otocima, od kojih je najznatnije Odrinjska gora. Nema važnije pritoke. Dužina toka je 13 km, a površina slijeva je neodređena, oko 70 km².)

(Ćipur, lokalitet na Cetinju gdje je Ivan Crnojević podigao 1484. prvotni Cetinjski manastir posvećen Bogorodici (srušen tijekom napada Osmanlija koncem 17. stoljeća), sada se namjesto njega nalazi Dvorska crkva u kojoj su od 1989. pokopani crnogorski kralj i gospodar Nikola I. Petrović i kraljica Milena Petrović.)

Njegovi sinovi upravljali su zemljom kao osmanski vazali, Đurađ (1490 –96) i brat mu Stefan (1496 –99), kada je Crna Gora pripojena Skadarskomu sandžaku.

Poseban položaj u odnosu prema Skadarskomu sandžaku stekla je 1513., kada je za crnogorskoga sandžakbega postavljen Skender-beg (Staniša), sin Ivana Crnojevića.

Od početka XVII. st. vodstvo u borbi protiv Osmanlija preuzeli su mitropoliti Cetinjske mitropolije; Crnogorci su sudjelovali u mletačko-turskim ratovima (Ciparski 1570–73., Kandijski 1645–69., Morejski 1684–99) i 1688. zbacili fiktivnu sultanovu vlast, a pod vladikom Danilom (1697–1735) proveli istrjebljenje islamiziranih sunarodnjaka koji se nisu vratili kršćanstvu (istraga poturica).

Ustanak Crnogoraca

Vladike su nastojali suzbiti plemenske sukobe i krvnu osvetu i ujediniti plemena putem Jedinokupnog sabora svih plemenskih glavara, a njegove odluke za vladike Danila Petrovića-Njegoša postaju obvezne za sva plemena, zatim su uspostavljene veze s Rusijom, pa je Crna Gora kao saveznik 1711. ratovala protiv Osmanlija.

God. 1717. u Crnoj Gori ustanovljeno je guvernadurstvo koje je imalo poslužiti širenju mletačkog utjecaja i posredovanja u trgovini.

Nakon Danilove smrti 1735. vlast cetinjskih mitropolita postala je nasljednom, pa je Crnom Gorom počela vladati dinastija Petrovića. Izgradnji središnje državne vlasti pridonio je Šćepan Mali (1768–74), koji je smanjio krvnu osvetu, 1771. uveo prvi stalni sud od 12 plemenskih glavara, sastavio prvi stalni oružani odred (tjelesnu stražu).

Lažni car Šćepan Mali – Petar Petrović Njegoš,

Njegov primjer slijedio je Petar I. Petrović-Njegoš (1781–1830), komu je 1797. povjereno upravljanje vanjskom politikom i zapovjedništvo nad crnogorskom vojskom; uspostavio je 1798. središnje sudsko tijelo, Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, i osnovao svoju naoružanu stražu, tzv. perjanike, prvu crnogorsku žandarmeriju, te donio Zakonik opšči crnogorski i brdski i uveo plaćanje poreza po kućama.

Nakon pobjede nad Osmanlijama 1813. skupština Crnogoraca i Bokelja u Dobroti 29. X. 1813. proglasila je ujedinjenje Crne Gore i Boke, ali je odlukom Bečkoga kongresa 1815. Boka kotorska postala dio Kraljevstva Dalmacije pod austrijskom vlašću.

Kraljevstvo Dalmacija

Crtež Kotora oko 1840. godine

Zastava i grb Kotora

Petar II. Petrović-Njegoš (1831–51) u potpunosti je proveo centralizaciju državne vlasti, osnovao (1831) Praviteljstvujušči senat kao vrhovni zemaljski sud, 1832. ukinuo guvernadurstvo, uveo kapetanske sudove i u svojim je rukama ujedinjavao zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast.

Njegoševo pismo iz 1832.g.

Petar II. Petrović Njegoš

Bečko izdanje Gorskog vijenca 1847. godine

Grb Crnogorske pravoslavne crkve

Senat, gvardija i perjanici postali su prvi stalni organi središnje državne vlasti u Crnoj Gori. God. 1834. ponovno je osnovana na Cetinju tiskara, a 1842. utvrđene su granice između Crne Gore i Austrije.

Petrovićev nasljednik Danilo (1851–60) proglasio se 1852. knjazom, Crna Gora je 1859. stekla samostalnost, a 1876. crnogorska vojska zauzela je Nikšić, Bar, Ulcinj, te otoke na Skadarskom jezeru. Mirom u San Stefanu 1878. Crnoj Gori zajamčena je neovisnost, a na Berlinskome kongresu dodijeljeni su joj gradovi Nikšić, Kolašin, Spuž, Podgorica, Žabljak, Bar te Plav i Gusinje (koji su 1880. zamijenjeni za Ulcinj).

Autor: Dražen Zetić, Sveti Stefan, Crna Gora, 2014.

Knjaz Danilo I., utemeljitelj crnogorske knjaževine

Još 1871. započinje organizacija modernog administrativnog državnog aparata. Uspostavlja se uprava za unutarnje poslove, financije i vojsku; osniva se Knjaževska kancelarija za inostrana djela; 1879. ukinut je Senat, a organizirana su ministarstva i Veliki sud, knez Nikola je 1905. oktroirao ustav, a 1906. provedeni su izbori za Zakonodavnu skupštinu.

Ustav Sinoda CPC 1904.

kralj Nikola I. Petrović

Kralj i kraljica u krugu šire familije

Ustav Crne Gore iz 1905.g.

U političkom životu, pod utjecajem iz Srbije, djelovao je Klub narodne stranke (klubaši) i vladina Prava narodna stranka (pravaši).

Nakon otkrivanja urote za uklanjanje kneza Nikole (bombaška afera), knez se obračunao s klubašima 1908., a bili su poremećeni i odnosi sa Srbijom.

God. 1910. Crna Gora proglašena je kraljevinom, što je dovelo do njezina udaljavanja od Srbije, Rusije, Austro-Ugarske i približavanja Italiji.

Grb Kraljevine Crne Gore

100 perpera, kovanica, 1910., Kraljevina Crna Gora

Sudjelovala je u I. balkanskom ratu 1912–13. i mirom u Bukureštu 1913. dobila Berane (Ivangrad), Bijelo Polje, Gusinje, Pljevlja, Plav, Tuzi i dio Skadarskog jezera.

Crnogorska vojska u Kolašinu 1912.

U I. svjetskom ratu, kao saveznicu Srbije, okupirala ju je austrougarska vojska 1916., a kralj i veći dio vlade otišli su u Italiju.

Predsjednik nove emigrantske crnogorske vlade Andrija Radović pregovarao je sa srpskom vladom o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom i osnovao Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, a Velika narodna skupština u Podgorici 26. XI. 1918. svrgnula je dinastiju Petrović-Njegoš i proglasila ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom; time je crnogorska država de facto prestala postojati, a njezin je teritorij uključen u sastav srpske države.

Osim represije, u zemlji su se pogoršavale gospodarske prilike i raslo nezadovoljstvo u narodu, pa su otpori režimu sporadično trajali do 1925. Nakon zavođenja Šestosiječanjske diktature 1929. kralj Aleksandar zabranio je rad svim političkim strankama.

Aleksandar I. Karađorđević, kralj Jugoslavije

(Za njegove vladavine kao Regenta Kraljevine SHS donesena je 1920., Obznana i proglašen Vidovdanski ustav (1921.) (kojime je ozakonjen centralistički sustav i vlada u cijelosti postala ovisna o monarhu) te je ukinuo Ustav i uveo diktaturu 6. siječnja 1929. i pod krinkom jugoslavenstva provodio velikosrpsku politiku, vladao izrazito apsolutistički (“monarhofašizam“), brutalnom represijom progonio oporbu (atentat na Stjepana Radića i hrvatske narodne zastupnike 1928., sibinjske žrtve i dr.)

Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine Jugoslavije od 3. X. 1929. stvorena je Zetska banovina, kojoj je po Ustavu iz 1931. pripadala Crna Gora, Hercegovina, Sandžak i južna Dalmacija.

Izvor:https://www.youtube.com/watch?v=kXxJA3-gBzU

Izvor: hr.wikipedia.org

Napadom sila Osovine, Crnu Goru okupirala je Italija, koja je anektirala Boku kotorsku, a neke granične dijelove Albanija.

Pod protektoratom Italije Crnogorska federalistička stranka pripremala je uspostavu crnogorske države, Nezavisne Crne Gore, koju je 12. VII. 1941. proglasio Crnogorski sabor.

Protivnici osamostaljenja Crne Gore (pripadnici KPJ i četnici) započeli su sutradan ustanak. Ustanici su se podijelili na partizane, pod vodstvom KPJ – a, i na četnike koji su nastupali s velikosrp. pozicija i od jeseni 1941. surađivali s Talijanima.

Nakon kapitulacije Italije, partizanske snage zauzele su područje između Lima i Zete, a Nijemci su u ostalom dijelu uspostavili upravu pod svojim nadzorom.

U Kolašinu je 15. XI.1943. održana skupština Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (AVNO), koja je izabrala Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja (ZAVNO) i delegate za II. zasjedanje AVNOJ-a.

ZAVNO je 13. VII. 1944. prerastao u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO), koja je na zasjedanju 15. IV. 1945. konstituirana u Crnogorsku narodnu skupštinu.

Borbe za Crnu Goru završene su u siječnju 1945., kada su jedinice NOV-a ovladale cijelim crnogorskim područjem.

Nakon II. svjetskog rata, u sastavu komunističke Jugoslavije, Crna Gora dobila je skupštinu (15. IV. 1945) i republički ustav (31. XII. 1946).

Srbiji je 1945. ustupila Metohiju, što joj je kompenzirano stjecanjem većega primorja (južnog dijela austrijske Dalmacije do 1918. i bosanskohercegovačkoga koridora do mora preko Sutorine).

Tijekom 1946. kolonizirano je iz Crne Gore u Vojvodinu oko 45 000 st. Ustavnim promjenama 1963. i 1974. Crna Gora unaprijedila je svoju državnost i stekla snažniji položaj u federaciji.

Na prvim višestranačkim izborima krajem 1990. pobijedio je Savez komunista Crne Gore (koji se preimenovao u Demokratsku partiju socijalista).

Momir Bulatović bio je izabran za predsjednika Predsjedništva (1993. za predsjednika države), a premijer je postao Milo Đukanović.

Od uspona na vlast, početkom 1991., oni su podržavali politiku Beograda u jugoslavenskom raspadu (crnogorski rezervisti sudjelovali su u napadima na dubrovačko primorje) kao i stvaranje SR Jugoslavije 1992. kao srbijansko-crnogorske federacije.

Nezapamćeni zločini i stradanja na kraju 20-og stoljeća, od druge polovine 1991.g. počinjeni su od strane Srba, Crnogoraca i drugih naroda i narodnosti s prostora bivše države nad Hrvatima od Vukovara, Knina pa do Dubrovnika.

Brutalni napad na Republiku Hrvatsku potvrdio je kako je jedini cilj ratnih operacija okupacija hrvatskog teritorija, rušenje demokratske vlasti i stvaranje Velike Srbije.

Na dubrovačkom području, u pograničnim prostorima, puškaranja i sukobi započinju 20. rujna 1991.g., a 01. listopada neprijateljske postrojbe kreću u opći napad na dubrovačko područje s kopna, mora i iz zraka. Glavni pravci napada su bili: Ljubinje-Popovo polje na Slano i Dubrovačko primorje, Trebinje-Ivanjica na Brgat, Mokošicu i Župu dubrovačku, Trebinje-Grab na Dubravku i gornja sela u Konavlima, a iz Crne gore i sa Prevlake na pravcu: selo Bani, Debeli brijeg, Vitaljina i Molunat.

Operacija je zamišljena da se jakim snagama iz smjera Herceg novi-Trebinje-Ljubinje izolira, blokira s kopna i mora te okupira Dubrovnik, izbije u dolinu Neretve i spoje se sa snagama koje bi nadirale na potezu Mostar-Split. Sami napad su organizirale političko-vojne strukture u Crnoj Gori, Srbiji i BiH u suradnji sa vrhom JNA. U napadu na krajnji jug RH koji nije imao vojno značenje (osim okupacije, pljačke i paleža) uključeno je tridesetak tisuća neprijateljskih vojnika. Nasuprot njima, Dubrovnik i cijelu liniju obrane u dužini od oko stotinjak kilometara herojski je branilo osamstotinjak slabo naoružanih branitelja, a okosnicu obrane činili su pripadnici ZNG-a i MUP-a, uz pomoć dragovoljaca okupljenih i organiziranih u pričuvnim postrojbama ZNG-a i MUP-a jačine od jednog voda do satnije. Te su snage, uz Odred naoružanih brodova, TO, Narodnu i Civilnu zaštitu, bile slabo naoružane i osposobljene, nepripremljene za dugo ratovanje, a zbog pomanjkanja odora veći dio branitelja nosio je rebatinke.

Većinom su bili naoružani kratkim oružjem i lovačkim puškama, ali i velikim srcem koje je kucalo za slobodu i Domovinu.

01. listopada 1991.g. Dubrovnik i cijela okolica ostaju bez struje, a nakon par dana bombardiranja …

HDLSKL – Zdenko Bulić,

“Monografija dubrovačkih logoraša “ 2011. godina, 287 stranica

Krist u Morinju

Čij’ to glas
vapije
gorski dusi.
Prognani sinovi Evini.
Čija to majka
ćuti
pod križem mrtvih.
Moli,
u boli.
Pogaženih vjenčanica
preranoj smrti morinjskih ljiljana.
Obamriješe
u
baraci.
Okovane duše.
Jauci.
Vjetroviti časi
kad
dijete Isus,
iza
Konavljanskih brda,
otvara
oči
Majci
nevinoj
djeci…

Dražen Zetić, Krist u Morinju, 2018.

Posvećeno hrvatskim logorašima u Morinju, Boka kotorska, Crna Gora

Tijekom 1992–96. Crna Gora podnosila je međunarodne ekonomske sankcije UN-a nametnute Jugoslaviji, a dio crnogorske vlasti nastojao se odmaknuti od srbijanskog predsjednika S. Miloševića (od 1997. predsjednik SR Jugoslavije).

To je vodilo stranačkomu raskolu (1997) i političkom sukobu Bulatovića (sklona Miloševiću) s Đukanovićem, koji Crnu Goru nastoji osloboditi od srbijanskog pritiska, otvoriti je zapadnim investicijama i učiniti ravnopravnom unutar savezne države.

Na predsjedničkim izborima potkraj 1997. i na parlamentarnim izborima polovicom 1998. pobijedili su Đukanović i njegova reformistička koalicija, što je osnažilo orijentaciju za većom samostalnošću Crne Gore.

Politička suprotstavljanja pojačao je izbor Bulatovića za premijera SR Jugoslavije (1998) te crnogorsko odbijanje nekih saveznih zakona. Tijekom napada NATO-a na Jugoslaviju (1999) crnogorska je vlast svoj teritorij nastojala održati izvan sukoba, čime se suprotstavila saveznoj vladi i jugoslavenskoj vojsci.

U ožujku 2003. SR Jugoslavija je reorganizirana u državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru.

Nakon referenduma o neovisnosti (21. V. 2006), Crna Gora je 3. VI. 2006. proglasila neovisnost. Na parlamentarnim izborima 2002, 2006, 2009. i 2012. pobijedila je koalicija koju je vodila Demokratska partija socijalista (DPS) na čelu s M. Đukanovićem; od 2003. predsjednik države je bio njezin kandidat Filip Vujanović; pobijedio i na predsjedničkim izborima u travnju 2013.

Izvor: pixabay.com

Od proglašenja neovisnosti (2006), crnogorska državna politika usmjerena je na približavanje Europskoj uniji i NATO-u.

Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora
North Atlantic Treaty Organisation
Organisation du Traité de l’Atlantique Nord

Članice NATO-a

Zastava EU

Smještaj EU

Odnosi sa Srbijom pogoršali su se 2008. s crnogorskim priznavanjem državnosti Kosova; to je opteretilo i odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, utjecajnoj u Crnoj Gori (sporno je i djelovanje kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve).

Nakon ruske aneksije Krima (2014) Crna Gora uvodi sankcije Rusiji, u skladu s politikom Europske unije.

U listopadu 2015. masovni prosvjed u Podgorici predvodi Demokratski front (koalicija oporbenih stranaka i organizacija); vlast optužuje za korupciju i nepotizam, protivi se približavanju NATO-u i zagovara prorusku politiku.

Na parlamentarnim izborima u listopadu 2016. DPS je ponovno osvojio najviše glasova (drugi je Demokratski front), te stvara koalicijsku vladu koju vodi premijer Duško Marković; predsjednik DPS-a Milo Đukanović održao je vodeći politički utjecaj (premijer 2008–10. i 2012–16).

Početkom lipnja 2017. Crna Gora je primljena u NATO. Kao kandidat DPS-a Milo Đukanović pobijedio je na predsjedničkim izborima u travnju 2018.

Izvor: hr.wikipedia.org

Prilog I.

O Boki kotorskoj:

sumnje i nedoumice, povijesne kontoverze i prijepori u Hrvatskoj enciklopediji

Brodovlasničko – kapetanske obitelji iz bokeljskih gradova postaju u XVIII. st. vodeći nosioci pomorsko-trgovačke razmjene između Istoka i Zapada; njihovi brodovi dopiru u sve veće europske luke, a trgovačke podružnice vodećih brodarskih obitelji najelitniji su dio hrvatske prekojadranske zajednice diljem Apeninskog poluotoka (poglavito u Mlecima).

povijesni grb grada Kotora

Disegno topografico del Canale di Cattaro / descritto dal padre Coronelli

Bokeljski gospodarski uspon pridonio je kulturnom razvoju tamošnjih gradskih središta u kojima se, zahvaljujući zavjetnim darovima i legatima imućnih pomoraca, podižu mnogobrojne katoličke crkve i kapele, naručuju slikarska djela vrhunskih majstora i potpomaže djelovanje kulturnih i prosvjetnih ustanova.

Autor: Dražen Zetić, Tripunovi zvonici, Kotor, Boka kotorska, 2016.

Bokeljska kulturna tradicija tada je u cijelosti nalik tradicijama gradskih središta diljem istočne i zapadne jadranske obale, a njezino je civilizacijsko ozračje prožeto poglavito utjecajima i prožimanjima europskog Zapada.

Nakon pada Mletačke Republike (1797) nad Bokom se smjenjuju prijelazne uprave (prva austrijska 1797–1806; ruska 1806–07. i francuska 1807–13), da bi od 1814. nastupilo jednostoljetno razdoblje druge austrijske uprave (1814–1918), u kojoj Boka čini sastavni dio Kraljevstva Dalmacije.

Grb Dalmacije

Zastava Kraljevine Dalmacije

Kraljevstvo Hrvatska, Slavonija i Dalmacija

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=GDGFZgXJmXQ

Dotad izrazito razvijeno bokeljsko brodarstvo doživljava stagnaciju uzrokovanu privrednim i tehničkim promjenama (pojava parobroda), »kontinentalnom blokadom« početkom XIX. st. te austrijskim favoriziranjem Rijeke i Trsta na štetu ostalih jadranskih brodarskih središta.

Od druge polovice XIX. st. u Boki se razvija snažan hrvatski preporodni pokret, uglavnom oslonjen na preporodna zbivanja u dalmatinskom i dubrovačkom području. U vrijeme austrijske uprave podiže se naselje Tivat, gdje je sagrađena ratna luka koja će imati važnu ulogu u vojnim operacijama tijekom I. svjetskog rata.

Godine 1929. priključena je Zetskoj banovini, a nakon II. svjetskog rata prvi je put povijesno postala dio Crne Gore. Odvajanje od Hrvatske uzrokovalo je iseljavanje hrvatskog stanovništva.Frano Ercegovic, Hrvatski vjerski objekti u Boki kotorskoj, 2016.

Dražen Zetić: Čija li su ovo svetišta…, Bdijenja u Boki, Zagreb, 2017.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=hiau0w8081c

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=ldsXpbijFwI

Istodobno je pojačano i doseljavanje crnogorskog stanovništva iz zaleđa, što dodatno marginalizira hrvatsku zajednicu, osobito nakon osobito nakon 1991.

Satelitski snimak Boke kotorske

Izvor: enciklopedija.hr

Prilog II.

Kartografija: Teze o jedinstvenom duhovnom, kulturnom i povijesnom kontekstu Boke do Kotora (Crvena Hrvatska popa Dukljanina iz Ljetopisa, polovicom XII. stoljeća)