Zakon o blagdanima puno je više od pukog popisa neradnih dana. To je zakon kojim se uređuje kako ćemo obilježiti ključne trenutke naše povijesti, ali i naš sustav vrijednosti.
Ključna promjena u novom prijedlogu je određivanje 30. svibnja kao središnjeg državnog praznika. Bio je to naš prvi Dan državnosti koji je narod prihvatio i slavio. Ukidanje tog blagdana, nakon promjene vlasti 2000., bila je pogreška koja je među hrvatske građane unijela konfuziju.
Potpuno je opravdano 30. svibnja 1990. odrediti kao prijelomni trenutak u modernoj hrvatskoj povijesti. To je bio dan konstituirajuće sjednice prvog višestranačkog i demokratski izabranog Sabora, ali i više od toga. Taj se datum nikako ne može svesti na stranačku dimenziju. Naime, 30. svibnja je prijelomni trenutak kada je, kako piše u našem Ustavu; “na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.” Upravo je ta ustavna formulacija, kojoj mi saborski zastupnici i danas prisežemo, uporište za određivanje 30. svibnja kao Dana državnosti. Deset točaka koje je tada Hrvatskom saboru predstavio predsjednik Franjo Tuđman i danas su svojevrsni dekalog za razvoj Hrvatske kao samostalne države.
U sintezi koju predstavlja 30. svibnja prepoznaje se jasno svrstavanje moderne hrvatske države na stranu slobode, a nasuprot komunizmu, ali i bilo kakvom pokušaju vezivanja suvremene Hrvatske za totalitarne ideologije nacizma i fašizma. Neprijatelji hrvatske neovisnosti desetljećima su ideju hrvatske države vezivali za fašizam. I danas se pokušava, po toj staroj matrici, Hrvatsku poistovjetiti s Pavelićevim režimom. U tu zamku nećemo pasti.
Što se tiče Dana antifašističke borbe, o svemu možemo demokratski raspravljati i argumentirano iznijeti činjenice. Činjenica je da su kolege iz Odbora za veterane hrvatski branitelji koji predstavljaju svoje birače, i koji su u najboljoj vjeri dali prijedlog o blagdanima. Činjenica je da je 22. lipnja 1941. dan kada je Hitler napao Sovjetski savez, pa je Kominterna zapovjedila svim komunističkim partijama u Europi da krenu u borbu protiv nacista s kojima su prethodno pune dvije godine paktirali. Jer Drugi svjetski rat nije počeo 1941., već 1939., nakon pakta Hitler-Staljin.
Sve su to činjenice. Ali isto tako činjenica je da je za ideju neovisne hrvatske države bilo nužno pridobiti sve one u Hrvatskoj koji se vežu za partizanski pokret, među kojima je bilo istaknutih hrvatskih domoljuba poput Andrije Hebranga, koji su upravo zbog svog hrvatstva kasnije nastradali i bili žrtve jugoslavenskog režima. Upravo zato je Franjo Tuđman uspostavio 22. lipnja kao državni praznik, s intencijom stavljanja antifašizma u funkciju stvaranja hrvatske države, a nasuprot starom Danu ustanka u Srbu kao zloporabi antifašizma u jugoslavenske i protuhrvatske svrhe.
Zato bi bilo nerazborito ukinuti 22. lipnja kao praznik, ali bi isto tako bilo krivo šutjeti i dozvoliti nekima da zlonamjerno manipuliraju s imenom Franje Tuđmana kako bi pod krinkom antifašizma rehabilitirali jugoslavensku komunističku diktaturu.