Davorin Karačić (NHR): Užasno je teško biti Srbin…

 

Kada bi u nekoj paralelnoj stvarnosti, u drugačijih okolnostima, u Hrvatskoj postojala kakva opskurna organizacija koja bi svoj politički program temeljila na gnjevu zbog društveno političke povlaštenosti određene skupine u društvu, mogu sasvim lako zamisliti plakat s istim ovim riječima, naravno, u suprotnom smislu od onoga kojega pokušava prikazati autor.

Stoga se ne mogu se oteti dojmu da ovaj plakat djeluje kao jedina pojava istinske satire u Hrvatskoj.

Šalu na stranu. Kad bi se ovo pitanje ozbiljno postavilo, odgovor ne bi mogao biti jednoznačan.

 

Ako ste npr. Predrag Mišić onda vam je predivno i uistinu vam treba biti predivno jer volite ovu Zemlju, a bome i ova Zemlja voli vas. Barem običan narod, ako ga ikako možemo poistovjetiti s pojmom, Zemlja.
Ali je li mu lako? Sigurno ne, jer pati od istih onih problema i frustracija koje pogađaju manje više svakog hrvatskog čovjeka.

Nije bajno niti ako ste Igor Vukić. Srbin koji se bori za istinu, svoju istinu, subjektivnu istinu, kako hoćete ali smatra da to čini za istinu iako pripada narodu pa čak i obitelji koja je stradala u vrijeme NDH.

Nećete se usrećiti ni ako ste Nenad Vlahović.

Užasno je teško biti Srbin i babi Milki Crvenkapi iz Udbine. Doduše populacija koja pati od sličnih nedaća je vrlo izmiješana pa takve životne nedaće sigurno ne možemo povezati samo s pripadnošću nekom narodu.

Milka Crvenkapa mjesečno živi od mirovine vrijednosti jedne dobre večere koju onako usput u slast smažu nositelji obrane od ugnjetavanja Srba u Hrvatskoj. Iz nastambe u kojoj živi (da, ta žena živi u nastambi) ni ne može vidjeti skupe plakate plaćene novcem HR poreznih obveznika (nije li to Mesić znao počesto ponavljati) kojim, u državne strukture i poslove, ugrađeni i uhljebljeni nositelji otpora protiv protiv ustašizacije promoviraju prirodnu ugroženost.

Izvor: pixabay.com

Kako oni koji su rat proveli praveći se tada grbavi u slobodnom dijelu Hrvatske, tako i nekadašnji kadrovi tvorevine u vezi koje je Hrvatska podnosila i tužbu za genocid, zar ne?

Svako selo selo ima svoju babu Milku i u tom pogledu se ništa ne mijenja godinama. Kao nigdje u svijetu, u Hrvatskoj postoji raskorak između onih koji loše žive, a od kojih očekuju da biraju one, koji organizirani kao sekta, odlično žive.

I odlično žive upravo zato jer sami ne rade ništa za svoj narod, ostavljajući ga, u nekim sredinama, na dnu, vječito ga držeći u strahu i uvjerenju da je njihova nedaća uzrokovana mržnjom i nebrigom većine i da im je jedini spas, birati njih.

Izvor: pixabay.com

I upravo zato plakat s početka priče djeluje kao dobra satira. Kad ljudi koji su na priči o vlastitoj ugroženosti stekli društvene privilegije, uvijek uz vlast, održavajući svoj nepotrebni status na premisi da je samo muka njihovog naroda isplativa situacija, postavljaju takva pitanja kao što se može vidjeti na predizbornom plakatu, nije pitanje rugaju li se time vlastitom narodu, nego kada će ih vlastiti narod više prozrijeti.

Svaka sličnost s povlaštenom organizacijom koja se ponaša i djeluje kao nastavak propale krajine, a koja je mnoge blagodati stekla putem, navodno, stožerne hrvatske stranke, ne može biti slučajna.

Traktorijada 5.8.1995. – Srbi su sami svoje tenkovima gazili odlazeći iz Knina u Banja Luku, a sad hoće spomenik za te ‘žrtve Oluje’.

Sjećate li se ovog videa, bio je u Dnevniku HRT nakon Oluje – pamtim kao da je danas bilo!!

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=uFS8PICXpms&feature=youtu.be