Zbog čega kršćani počesto prešućuju, prekrivaju oči na sveprisutne probleme: korupcije, prijevara, licemjerja, prijetvornosti… Pita li se itko, gdje je uzrok takvome nihilističkome stavu prema vlastitoj okolini, ljudima, pojavama! Naprosto, zašto su kršćani zanijemjeli!? Pokatkada mi se čini kao da je njihova savjest odlučila prihvatiti sudbinu bjegunca. No, od koga ili pak čega neprestano skrivamo pogled? Tko nas to straši? Zbog čega svakodnevno živimo u nevjerici, i prepuštamo stvari u društvu nenadanim, nažalost naposljetku i pogubnim posljedicama za naš vlastiti život!
Samo pitanje straha i nedvojbeno pomanjkanja odvažnosti za istinitost, skučenost pogleda i prije svega usmjerenost na sasvim nebitne situacije na širem društvenom planu, nesumnjivo stvaraju samo još veći privid i osnažuju ionako dobro potkovane vrutke demagogije. U informacijskome dobu, u kojemu i mi sami nepobitno participiramo, nameću se provizorno projicirane slike pojedinih medijskih kuća, web portala i drugih informativnih glasila.
Nastajući hrvatski problem korupcije na svakome pojedinom društvenome nivou, od kao što smo ovih dana mogli vidjeti sveučilišnoga pa do širega društveno-političkoga, zasigurno svoje temeljno ukorijenjene može pronaći u starim boljkama svih velikih starih civilizacija i kultura. Što bi se reklo, pod suncem ništa novo! Stare priče, novi ljudi. Imali li uopće smisla puniti novinske stupce, dugometražne trake medijskih prostora tim flash informacijama? Je li korupcija kao takva neiskorjenjiva pojava… iskorjenjiva? Upravo kao takva bolest suvremenoga doba, koja već stoljećima stvara neizlječive migrene, dovodi samo čovječanstvo kao jednu neizostavnu povijesnu datost uvijek u pat poziciju. Ima li izlaza…?
Prevrćući prijašnja pitanja, počesto ostaje pitanje: Kakvo mi društvo trebamo? Postoji li uopće idealno, kao i idealno tržište? Kako suzbiti monopol? Kakve stranke trebaju biti na vlasti? Je li neovisno sudstvo od politike? Na ova pitanja svi već znamo odgovore? No, kao sam čovjek se pitam: Što učiniti, kako poboljšati neotklonjivo rak-rane suvremenoga hrvatskoga društva? Kakve to ljude danas trebamo? Jer s ovakvima kakve imamo na svim razinama, bojim se da baš nećemo u skorašnjoj budućnosti uspjeti izgraditi zdravo i kvalitetno društvo. Dok god se bude naokolo šuškalo, a ne konkretno rješavalo, ni jedno društvo ne može izaći iz svoje zone sumraka. Jer tko će upaliti svjetiljku i donijeti trunku svjetlosti u naš iluzorni tunel? Ako ne Mi sami…
Prihvaćajući stvarnost takva kakva jest, mi se u biti istovremeno predajemo. Zauzimajući rovovski stav. Siguran. Bezbrižan, čekajući ukopani s koje će strani doći izbezumljeni neprijatelji. No, pokušajmo promotriti malo stvari i s drukčijih smjerova mišljenja. Gdje su heroji? Zar junaka nema više? Tko ih je obezglavio? Zar u onim američkim filmovima nema više jednoga Supermena, Batmana, Spidermena, John Wayna… koji bi u zadnjemu trenutku spasio svijet. S te strane možda bi bilo krajnje nepošteno reći da danas imamo deficitarno kvotu ljudi koji misle. Jel’ ovaj svijet doista misli?
Današnji svijet je odviše u stavu čekanja. Umrtvljenosti. Uvijek se naprosto na nekoga čeka. Djeda Mraza, Sv. Nikolu… Svi čekamo da netko nešto daruje. Da se obradujemo. Zaista, čudan svijet i još više čudniji ljudi u njemu. Možda bi se jedan od odgovora mogao susresti u onima koji nešto svim svojim snagama pokušavaju. Možda neki misionari u Gani, medicinske sestra u bolnicama, pošteni seljak koji svake godine svojim rukama obrađuje hektare svojih njiva. U njima je nada svijeta! Da, upravo u takvim ljudima. A ne u smušenim bjeguncima koji bezuvjetno svoju glavu pognu, čim im netko malo prstom zaprijeti. Čim netko malo digne prst u zrak, u njima nestane i vjere i ljubavi, i nade. Kakvi ljudi, kada bi tako ptice selice odustajale od svojih rutina selidbe, jug i sjever više ne bi imali smisla. Zapravo, ne bi postojali. Bilo bi krajnje svejedno na koju bi se stanu letjelo.
Guranjem stvari ispod tepiha, šutnja zbog poradi kojekakvih boljih radnih mjesta, neumorno kimanje glavom, bespogovorno izvršavanje postavljenih ciljeva… stvaraju ljude bez misli. Bez kreativnosti. Na kraju krajeva, koga mi to zavaravamo, uloge su podijeljene. Mi smo samo pokatkada bolji ili pak lošiji glumci u ovoj nezaustavljivoj društvenoj farsi. Dajte pića i igara. Glomaznu arenu. Transparente od kojih se nas prvim radnim ponedjeljkom neminovno tišti migrena. Al, sve to poradi višega cilja, zar ne! Hura, Hura… živjele laži civilizacije. Živjeli mi koji se umjetno svakodnevno smijemo, ne bi li samo ostavili što ljepši utisak na nekoga, koji bi nam eventualno pomagao pri sklapanju nekoga posla, boljega mjesta na nekoj sveučilišnoj katedri, prodaji novoga automobila, prodaje dionica… sve to poradi provizije… U njoj nalazimo svoje neupitno zadovoljstvo. Nije bitno što smo prijetvorni, koga briga? Ljudi, dajte samo pića i igara?
Treba reći još samo ponekoliko riječi o zavisti. Hrvatska bi je čak mogla izvoziti u inozemstvo, i ostvariti popriličan suficit. Samo da drugi ne uspije, a ako i uspije, zašto ja nisam uspio? Namjesto pitanja rada i mukotrpne žrtve, krvi i znoja, počesto idemo linijom manjega otpora. Koristimo superlative jedni o drugima. Gubimo se brže od sjene sunca u rujanskim mjesecima. Al’ neka i to treba, ukotviti se negdje, i čekati. Doći će nam netko danas-sutra na nišan… U svakome slučaju treba spremno čekati… i po mogućnosti uzeti minimalno između preko desetak funkcija. Zar može proći nešto bez nas… kako se samo usuđuju i pomisliti, a kamoli to na glas istinu izreći? Bezbožnici jedni… Istina je što mi kažemo da jest ili pak što se iza zatvorenih vrata dogovorimo. Istina je naša strategija, ko vas pita za mišljenje? Mi znamo što je dobro za narod, kako bi to izgledalo kada bi narod mislio… Strašno, ne smijem ni pomisliti… koliko bi samo praznih duša raskrinkano bilo, koliko… to sam dragi Bog zna reći… kao da je serijski štancao duše u zagrebačkim tramvajima. Svi ljudi postaju isti…
Foto: By 20th Century Fox – eBay, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=25482130