Slušala sam nedavno svjedočanstva nekih momaka iz Zajednice Cenacolo. Govorili su o svom životu prije i nakon iskustva Zajednice. Jedan je bio ovisnik o teškim drogama, drugi je živio život kriminalca, treći je upao u depresiju i ovisnost o Internetu. Ali svi oni dijele u suštini istu priču; priču koju, izuzmemo li nekoliko manjih detalja poput droge i kriminala, proživljava svatko od nas.
Život piše romane – Zajednica Cenacolo
Pojednostavnit ću do krajnjih granica shemu svjedočanstava iz Cenacola. Na prazne crte sami možemo dopisati varijablu koja se u pojedinom slučaju tu našla, a koja se odnosi na nebrojene životne priče:
Rođen sam u _________________(dobroj/katoličkoj) obitelji, a roditelji/skrbnici dobro su se brinuli za nas djecu. Međutim, s vremenom, dok sam odrastao, nisam na sebi mogao prihvatiti ono što sam smatrao velikom manom _______________ (siromaštvo / fizički izgled / disleksiju / loš uspjeh u školi). Da bih to izbjegao, počeo sam _____________________ (bježati od kuće / upadati u loše društvo / opijati se / koristiti drogu / kockati / padati u depresiju /izvoditi gluposti i upadati u probleme s policijom). To je stanje potrajalo dulje vrijeme; obitelji sam nanosio mnogo sramote i počeo sam se udaljavati od nje, sve do dana kad sam shvatio koliko sam nesretan i kako me moji izbori vode u smrt. Tada sam odlučio potražiti pomoć i usput sam shvatio da mi bližnji uistinu žele pomoći…
Naše su životne priče toliko jedinstvene i različite koliko su različiti i naši otisci prstiju. Pa ipak, u toj šarolikosti ima i toliko istosti. I ne trebamo se zavaravati – nismo ni mi kršćani, teolozi i vjeroučitelji, svećenici, redovnice i laici, imuni na duh svijeta u kojem smo se zatekli. Čini se da je došlo vrijeme da temeljito preispitamo i sebe i »svoje« redove.
Kompleksi
Više no ikad prepušteni smo sami sebi, odgoju pred televizijom i na ulici, s mladima koji se u svijetu snalaze jednako loše kao i mi. Kriza identiteta, kriza pripadnosti, kriza osobne uloge i vrijednosti u društvu, kriza vrjednota, neograničeni Internet – to je stanje u kojem se zatičemo. Teško je živjeti u svijetu koji smatra da za opstanak treba skrivati vlastite slabosti te da život znači opstanak najsnažnijih. Energija koju trošimo na izradu maski i obrana od ljudi zapanjujuća je. Nakon prve laži i prve maske lakše postaje povlačiti se u osamu ili ubrzano mijenjati društva i prijatelje, ostavljajući stare odnose iza sebe. A sve to činimo kako bismo se svidjeli, kako bismo bili prihvaćeni i voljeni. Jednostavno ne podnosimo pomisao da je moguće da nas netko ne prihvati i ne zavoli već na prvi pogled. Pogledajmo samo cifraste životopise koje prilažemo zamolbama za radno mjesto!
Kompleksi su teška pošast današnjice. Gotovo je nemoguće prihvatiti vlastito tijelo i fizički izgled u perspektivi televizije i kulta tijela. Nažalost, sve češće smo svjedoci kako se kompleksi događaju i nama kršćanima. Mislim i na one među nama koji se nazivamo »zrelim kršćanima«. A kompleks je zapravo osjećaj manje vrijednosti u odnosu na druge ljude, fiksacija na ono što na sebi ne prihvaćamo – razmišljanje koje kršćanstvo ne podržava ni u jednoj varijanti.
Privlačnost
Nasuprot kompleksima, razvijati treba svijest o privlačnosti. To je onaj sjaj kojim isijava naša jedinstvenost, drukčijost. Ono što smatramo svojim manama najčešće je dio naše osobnosti, našega šarma. Prvi dojam svakako upijamo očima, ali privlačnost je puno obuhvatnija. To su svi oni vidovi naše osobnosti koji su univerzalno svidljivi, a to su sažete sve vrline neke osobe: smisao za humor, nježnost, hrabrost, otvorenost… Sve to izvire iznutra – iz samopouzdanja, iz sigurnosti da smo voljeni i da je naše postojanje željeno. A do te svijesti ne možemo doći sami po sebi – jednostavno smo upućeni na druge koji nam tu svijest moraju pomoći prepoznati i dalje razvijati.
Zajednica
Čini mi se osobito važnom istaknuti svijest o zajedničkom udjelu u spasenju. Primjećujemo da smo se osamostalili, osamili, da očekujemo visok stupanj privatnosti i intime. Nažalost, nijednom nisam vidjela da je to donijelo nekog dobra nama (meni) pojedincima ili zajednici. Uočavamo da bez zajednice (uže obiteljske i šire društvene) ne možemo do ispunjenja, ili to možemo vrlo teško.
Dva su razloga: kao prvo, samo bliski ljudi govorit će nam istinu o nama. Ako se izdvajamo i iskazujemo veliku potrebu za osamostaljenjem u kojem »ne će meni nitko dirati u moj način života«, zapitajmo se zašto se odvajamo. Je li razlog zdrava samostalnost ili je razlog maska koju nosimo jer želimo biti netko tko nismo, pa kad maska padne bolje da poznatih nema u blizini? Odložiti masku u privatnosti svog doma ili sobe, biti jadan i depresivan i ogorčen i ljut, možda sklon internetskoj pornografiji… To smo mi i to ne želimo pokazati drugima! A to opet znači da sami sebe ne podnosimo. Ima li na svijetu gore spoznaje od spoznaje da nismo zadovoljili, da nismo ono što bismo željeli biti?
Drugi je razlog zajedništvu taj što mi oplemenjujemo svijet. Zajednici donosimo svoje darove i talente, svoje specifično lice i kretnje, svoju boju glasa i nove fore, svoju neponovljivost. U Cenacolu to se uči ispočetka. Svaki štićenik za početak dobiva »anđela čuvara« koji ga uvodi u život Zajednice, koji mu je u početku na raspolaganju 24 sata na dan. Čak i noću »anđeo čuvar« dužan je bdjeti uz novoga člana da mu pokaže kako nije sam i kako uvijek ima od koga zatražiti pomoć. Tu se stječe iskustvo bezuvjetne pomoći, povjerenja, prijateljstva i služenja, čak i prema osobama koje naizgled to ne zaslužuju.
U Cenacolu se živi u zajednici s drugim osobama istoga spola. Momci rade sve poslove – pa i one tradicionalno ženske poput pranja odjeće i kuhanja. Uče da nijedan posao nije sramotan. Uče prihvaćati druge i raditi na sebi. Ako ih neki ukućan živcira, uče razmišljati zašto ih živcira. Je li stvar u drugome, ili je, zapravo, stvar u meni? Možda ja ne prihvaćam ljude? U Cenacolu mladi ispočetka uče čuti istinu o sebi. Korigiraju svoje ponašanje. Navikavaju se na nove obrasce ponašanja. Zato je boravak u Zajednici Cenacolo i preporučen na 3-5 godina. Taman dovoljno da ostvare čvrste i iskrene prijateljske odnose. Da ponovo nađu smisao u svakodnevici, koja je često teška, neispavana, problematična, žuljevita… Ali momci na kraju dana mogu umorni leći i zaspati, bez straha da su dan profućkali u besciljnoj dosadi i izmišljanju uvijek novih načina zabave. Nema televizije, interneta, glazbe. Um se vježba na prisutnost u ovom trenutku u kojem postojimo, u tišini podnositi sebe, bez žaljenja za nekim prošlim vremenima, posve zadovoljni i zahvalni za ono što imamo u ovom trenu.
Kršćanstvo je neprestano odlučivanje za dobro, svakoga dana ispočetka. Stati pred druge u istini i natjerati se misliti samo dobro. Izbaciti iz života ogovaranje i osuđivanje drugih smatrajući da mi nikad ne bismo počinili njihove greške. Ispitati sebe zašto nas drugi živciraju. Zašto s nekime ne želimo komunicirati? Najčešća je istina da nas taj drugi, koji nas živcira, zapravo vidi onakvima kakvi smo kad skinemo masku. I to nas izaziva da ga uništimo.
Istina i iskrenost
Život u zajednici, na kakvom inzistira i Zajednica Cenacolo, važan je upravo zbog istine koja se tamo izgovara. A istina glasi: divan/divna si! To međutim znači i: na divoti treba uvijek raditi.
Naš je život vrlo sličan vrtu: ako je vrt dobro isplaniran, obrađen, oslobođen korova – divan je i plodan. U tom vrtu uvijek možeš zastati i s vlasnikom popiti čaj, prošetati i odmoriti dušu u njegovoj ljepoti, a u vrijeme plodova i zasladiti se. To nikako ne znači da vrt treba prestati okopavati, zalijevati i plijeviti korov, jer loše biljke otpornije su i brže uzrastu. A za dobre plodove treba vremena, truda i zalijevanja. Ne prikazuje se Bog kao vrtlar uzalud već na prvim stranicama Biblije! Isto je i s dušom. Koliko god bila divna, čista i velika, s nje stalno treba brisati prašinu, plijeviti korov ogovaranja i lošeg razmišljanja, stalno na njoj raditi da ne sklizne u krivom smjeru.
Bojim se da smo svi u jednakoj mjeri suodgovorni ako druga osoba sebe ne može prihvatiti, ako razvije komplekse i osjećaje manje vrijednosti. Tim je razvalina veća (Lk 6,49) ako se radi o onima među nama koji su dobili veći talent, a iako su spoznali istinu o Bogu Spasitelju, odlučili se posvetiti traženju vlastite slave (usp. Gal 4,9). Nemojmo se umisliti, mi koji smo uzori kršćanstva – svi smo skloni sami sebi pripisati svoje talente i sanjati da kao veliki spisatelji uđemo u popis školske lektire, da nas ljudi generacijama slave. Priznali mi to javno ili zanijekali, osjetljivi smo na tuđe mišljenje o sebi i o svojim postupcima.
U stanju besmisla u kojem su se nalazili, momci koji su svjedočili kažu da su bili mrtvi. Nažalost, tada to nisu znali. Mnogi to nisu znali ni po ulasku u Zajednicu. Do svijesti su dolazili polako, ali sigurno, kroz iskustva u Zajednici. Ti momci svjedoče da su uskrsnuli. Ima li boljeg opisa pronađenog smisla, boljeg opisa obraćenja? Možemo li mi kršćani svjedočiti da smo uskrsnuli, da smo oslobođeni ropstva? Možemo li zatražiti pomoć i savjet od drugih i pred drugima biti ranjivi, ili je na pitanje »kako si« naš odgovor uvijek »dobro«?
Poniznost, jednostavnost i radost
U Zajednici Cenacolo mladi ponovno otkrivaju imperativ jednostavnosti. Oni se ne bore za nadmoć i prevlast, za prva mjesta, za bolja mjesta u Zajednici. Svi rade sve. Iskreno se trude prihvatiti sebe, uvijek najprije sebe, i pomagati drugima. Jedni drugima svjedoče radost i zadovoljstvo životom te tuđe uspjehe smatraju svojima. Zar takvo ne bi trebalo biti lice svakog kršćanina? Vedro i prisutno u ovom trenutku, bez potrebe da provjeri je li na mobitel stigla neka poruka? Sve to, nažalost, svjedoči da nas danas ima mnogo krštenih, ali malo kršćana.
Zabrinjava li nas što smo istinu i iskrenost zamijenili diplomacijom i političkom korektnošću, u strahu da drugi ne će o nama misliti dobro? Kolika li je samo odgovornost na nama ako ne radimo na osvješćivanju nesvjesnih! Jer znamo: dok je u nesvjestici, čovjeka može ugušiti vlastiti jezik.
Molitva
Temelj je kršćanskoga života zlatno pravilo – sažetak i poruka cijele Biblije: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci« (Mt 7,12). Zato se štićenici Zajednice Cenacolo i prihvaćaju obveze »anđela čuvara«. Iz besplatne brige i prihvaćanja kojim su sami primljeni pristaju drugima pomoći u snalaženju. Istina, prvo su na svojoj koži morali besplatno primiti dobrotu, da bi potom besplatno dijelili dalje (usp. Mt 10,8b), svjesni da pronađeni smisao ničim ne mogu uzvratiti.
Najsnažnije mi se u svijest urezalo svjedočanstvo o molitvi. Momci (i djevojke) odlučili su raditi na sebi i svom karakteru. Kao pomoć u tom velikom poslu, u Zajednici im se nudi veliki milosan dar koji je darovan svakom vjerniku: molitva. U Crkvi koja se pretvorila u Crkvu žena i starica, u kojoj je postalo sramotno da muškarac moli na koljenima, mladi iz Zajednice Cenacolo pronašli su snagu da mijenjaju svoje živote, da prihvate svoju prošlost i da planiraju i izgrađuju bolju budućnost. Oni također primaju i molitvene nakane drugih ljudi – upravo iz svijesti o tome da smo jedni drugima postavljeni kao kamen spoticanja ili ruka spasa.
Čula sam jednom kako je molitva najbolji način da utječemo na tuđu slobodu. Ali molitva prvenstveno mijenja nas same. Dopušta nam pristupiti i prostoru u kojem ćemo bez osuđivanja razumjeti druge osobe, uključujući njihove loše odluke i postupke. Razumijevanje zatim rađa empatijom i sućuti. A druga osoba tada u nama naslućuje prihvaćanje i simpatiju i da joj želimo dobro. A svi se želimo osjećati prihvaćenima i voljenima. Pa ipak, iako nam je teorija teologije jasna, previše si lažemo, laskamo i podilazimo jedni drugima. Rezultat je jednostavan: ako ne radimo na sebi, ne rastemo kao osobe. Ako ne rastemo, znači da stagniramo. Ako stagniramo, mi zapravo nazadujemo! Baš kako se događa i s vrtom, kako se događa i s najljepšim parkovima i perivojima: korov brzo uzraste i uguši plemenite biljke, a i od preostalih voćki krade sunce i zemlju. A kad sijač iziđe sijati, u takvom vrtu sjeme propada (Lk 8, 1-18; Mk 4). I dušu stoga treba zasijavati plemenitim mislima, ciljano treba saditi i voćke i cvjećke. Ništa se na svijetu ne će pokrenuti bez mukotrpnog rada, svakog dana iznova.
S vremenom, kroz molitvu koja se nužno pretvara u svojevrsni ispit savjesti, postajemo svjesniji grijeha. Kažu da se veliki sveci se često ispovijedaju, a to baš jer mogu uvidjeti svoje grijehe. A prečesto među nama vjernicima kruži misao da »nisam nešto puno griješio…« A to možemo mjeriti svojim odnosom prema drugima. Grozimo se narkomana i ovisnika, ljudi s ruba društva, siromašnijih od nas, onih s lošijim mobitelom i starijim modelom automobila. A kako ljubiti Boga kojeg ne vidimo, ako ne volimo ljude koje vidimo? Koliko je naš dan ispunjen, ako smo iskreni prema sebi? Koliko je vremena uludo utrošenog u sanjarenje? Koliko u mobitel i poruke? Koliko u Internet? A što se događa sa svijetom oko nas? Propuštamo li činiti dobro i moliti za druge?
Cijeli se dan Zajednice Cenacolo odvija u znaku molitve i rada. Misli se usmjeravaju na život kakav želimo, a svi želimo da nam dobro bude na Zemlji. To je stvar osobnoga odabira. Zajednica je tu da pomogne na tom putu, da za pojedince bude jaka kad posrću, kad malakšu; da im radi njihova dobra kaže istinu, da potiče na veće dobro od osobnoga i trenutnog dobra.
Navečer onda možemo stati pred Boga tamo gdje se nađemo i, kao jedan od momaka iz Zajednice, upitati ga: Bože, jesam li ti se svidjela danas?.. I tako svaki dan!
Foto: pixabay.com