Ispovijest branitelja Vukovara: Proboj iz grada grobova

0

 

Tekst: Olga Ramljak (Slobodna Dalmacija 30.11.1991.)

-Vukovarske ruševine treba ograditi i staviti pod zaštitu kao opomenu svima koji bi ratovali, tako da se svi državnici s takvom namjerom obvezno prije nego otpočnu rat prošetaju kroz ono što je ostalo od Vukovara. To je gorka primjedba Ivice Franića Srne, jednog od zapovjednika obrane Vukovara koji se u zadnjem proboju iz okupiranoga grada probio sa svojom grupom do Zagreba. Svih 38 ljudi izveo je kroz minska polja bez ispaljenog metka. On i njegovi borci sada su u Zagrebu i ne mogu se nekim stvarima načuditi, neke shvatiti, a sukob s civilizacijskom birokracijom pada im teže od kanonade eksplozija kojom ih je neprijatelj svakodnevno zasipao. Ima stoga samo jedan zahtjev prema vlastima: Dajte nam neku obvezu jer je ova besposlica neizdrživa.

Na razgovor s novinarima njega i njegova suborca Jakova Crnomarića navele su priče o jamama s mrtvacima koje su pronađene u „oslobođenom“ Vukovaru. Obojca uglas objašnjavaju da je pronađena jama koja se nalazi na terenu „Drvoprometa“ – područje bivše Ciglane koje je neprijatelju poslužio sa svojim rupama za proizvodnju cigle, kao groblje za pobijene Hrvate. Ispod 500 mrtvih sigurno nije, a prema onome što se do sada događalo, možete taj broj žrtava Vukovara slobodno povećati za 50 posto – tvrdi Franić.

Srbi i Kordunaši

Cmomarić takvu procjenu potkrepljuje pričom o streljanim cijelim obiteljima samo zato jer su bile angažirane u obrani Vukovara. Odmah su strijeljali obitelj Došen i Molnar u kojima je najmiađi član bilo dijete od dvije godine.

Pojašnjavaju da su prvi u odmazdi stradali Hrvati koji su živjeli u naselju Petrova Gora zajedno s Kordunašima. To je, dakle, srpsko naselje u Vukovaru – utvrđuju novinari.

Vukovarci ih odlučno ispravijaju: Nisu to Srbi, nego Kordunaši.

Razlikuju te nazive jer razlikuju i Srbe starosjedioce od doseljenika Kordunaša po (zlo)djelima u ovom ratu. Tu je strijeljan i Franićev brat koji nije stigao napuniti ni 16 godina. Crnomarić je pak svoga mrtvoga oca pronašao u Bogdanovcima.

Mrtvi, djeca, obrana grada i njegova sutrašnjica glavne su teme o kojma se govori sa svim Vukovarčanima. Na sva pitanja odgovaraju kratkim rečenicama i polako daju pojedinačne slike tromjesečne opsade svoga grada, načina življenja i preživljavanja u njemu i konačnog izlaska.

Vukovar je grad znanih i neznanih grobova. Sva su mu službena groblja i mrtvačnice razrušene. To su im bile najmilije mete – optužuju Franić i Crnomarić neprijatelja.

Za mrtve se u Vukovaru inače brinula komunalna služba u kojoj je radilo 16 ljudi. No mrtvih je bilo toliko da su se svi brinuli oko ukopa. Najprije su se mrtvaci normalno zakopavali u grobljima,  a kako je njihov broj rastao stravičnom brzinom – usporedno sa sve gušćom paljbom, mrtve se moglo pokapati pretežno noću.

Dok je bilo limenih lijesova – zavarivali su lijesove dok ne uhvate trenutak za ukop, potom su za izradu lijesova koristili sva raspoloživa priručna sredstva, od dasaka do vrata od regala, a kada je i toga nestalo, mrtvi su se stavljali u plastične vreće. Zakopavali su se gdje god je blio moguće u zajedničke grobnice ili naprosto u vlastitom dvorištu ili vrtu. Na kraju vukovarske epopeje nije bilo mogućnosti ni za najmanji pijetet za mrtve: slagani su na otvorenom krišom, noću, umotani u plastiku, deku, plahtu…

Poznate zajedničke grobnice jesu: Kapelica grofa Eltza, Gradski stadion, Kapetanija, bivši Dom starih kod „Metalca“.

Mrtvi ispod ruševina

Na zadnjoj improviziranoj mrtvačnici vukovarske bolnice u dvorištu Kapetanije. pet dana prije evakuacije bilo je 200 leševa koje vukovarski branitelji i komunalci više nisu stigli pokopati. Svi mrtvi koji su pokopani u zajedničke grobnice imaju sa sobom dostupne evidencijske podatke o pokojniku upisane na kartici ili spremljene na papiriću u bočici pored mrtvaca. Mnogo je, međutim, neznanih pojedinačnih i zajednickih grobnica.

– Sam sam jednu iskopao u kukuruzištu kraj Bogdanovaca i u nju pokopao osam svojih prijatelja – završava Franić priču o mrtvima.

– Sve mrtve koje ste vidjeli po vukavarskim ruševinama – to su naši mrtvi, građani i branitelji Vukovara. Uglavnom su nastradali od eksplozija. Skoro 95 posto mrtvih pobijano je granatama, a tek manji broj je stradao od metka. Otuda i one strašne slike s razbijenim glavama – tvrdi Crnomarić.

Naši su sugovornici obiteljski ljudi, Franić ima dvoje i Crnomarić četvero djece. Okupili se u Zagrebu sa svojim obiteljima nakon tri i pol mjeseca razdvojenosti. Širu obitelj tek traže. Franiću su u Vukovaru ostale tri tetke, dva bratića, gotovo cijela ženina obitelj.  Drugi dio šire obitelji je u Dalmaciji, u Splitu i rodnom Blatu na Cetini.

– Pa kako ste dospleli do Vukovara? pitamo Franića.

– Majka me donljela u Vukovar sa dvije i pol godine, a došla je kao što je tada bio običaj, jer je tamo dobila posao i otišla na put trbuhom za kruhom.

O Blatu Franić govori s ljubavlju, a tko zna, kada dođe u posjet, možda se i dulje zadrži. U Vukovaru je sve izgubio. Bio je inače vlasnik privatne trgovine i nije ni sanjao da će postati ratnik. Nužda obrane prisilila je trgovca Franića i zidara Cmomarića da uzmu puške u ruke.

Svi su u Vukovaru više-manje bili takvi, uvjetno rečeno, civilni borci. Ocjenjuju da ih je upravo ta civilna crta u prvim danima okupacije grada „izvukla“. Vukovarčani su naprosto izluđivali vojno obrazovane JA-oficire svojim ratnim improvizacijama. S ponosom pričaju o napravi koju zovu „Krešimir“, a koja im je omogućila da bombe bacaju toliko daleko da je beogradska štampa pisala o „pijanim ili drogiranim bojovnicima koji prebacuju sve poznate norme u bacanju ručne bombe“.

Sijedi priča o plinskim bocama kao najboljim eksplozivnim napravama, o sistemu ratovanja u kojem nitko od Vukovarčana nije želio ići u borbu u zarobljenim tenkovima, u tim „limenim konzervama za smrt“. Kako ćeš u njega kad si vidio što im mi radimo? – dodaje Crnomarić.

Taj osjećaj civilnih boraca opisuju primjerima opetovane mobilizacije onih koji su pobjegli s položaja. Pokazalo se da iz takvih, kad se malo okale, dobiješ najjačeg borca.

Iznevjerene nade

Kako ste se odlučili napustiti Vukovar – pitamo junake koji to odbijaju biti jer su, każu, sa-mo shvatili da je rat i da se moraju boriti.

– Nema tu vremena za razmišijanje tko je kukavica, tko je junak, naprosto se boriš da ne budeš ubijen. – Deset dana nakon to je prošao napad na Marince znali smo da proboja u Vukovar neće biti. Odlučili smo otići kada nam je ostalo 50 do 100 metaka po borcu, a u štabu obrane su počeli paliti dokumente. Nije bilo ni ljudstva, ni sredstava za nastavak borbe, niti si koga više imao mobilizirati, niti mu što dati da se bori – s ispovjednom gorčinom kazuje Franić.

– A prije toga sam svašta radio da okuražim ljude Vodio sam ih noću na gornje etaže i pokazivao im plamen što se vidio od pravca Marinaca i govorio: „Evo, vidite, naši ih tuku, sutra su kod nas“. A tamo je danonoćno gorio plamen probijenog plinovoda. Ali smo i u tom iščekivanju vodili normalan život, pričali navečer viceve, pušili „uvin“ čaj kada nije bilo drugoga. Prije toga smo i pod prijetnjom strijeljanja uzeli iz podruma MUP-ove centrale u Vukovaru zaostali marlboro i podijelili pušačima.

A od svega što sam prošao, znam da paštetu vide nikada neću jesti.

U ničim upitnom herojstvu vukovarsih boraca nejasno je zato su otišli, a da se nisu javili odgovornima u vukovarskoj bolnici koju su do tada branili i koja je bila središte života u Vukovaru?

– Otišli smo bez pozdrava jer s onoliko municije koliko smo imali, išli smo na potpuni rizik u proboj ne znajući ništa o terenu pred sobom. Vijest o povlačenju unijela bi u bolnicu samo nepotrebnu paniku, a imali smo nade da će ih Međunarodni Crveni križ zaštititi.

Borba do kraja

Da smo dobili pomoć, nikada ne bi neprijatelj osvojio Vukovar. I sada bi svi borci išli natrag. Operativno je moguće osloboditi Vukovar. Treba, samo skupiti svu pomoć koja je iz Zagreba išla za njega i u njega nije stigla. Ako odgovorni odluče, mi smo tu da se borimo -lupit ćemo po neprijatelju svojski!

Prethodno će, kažu, mobilizirati po Zagrebu sve Vukovarčane sposobne za borbu, a i one širom Hrvatske.

Franić i Crnomarić odbili su dati bilo kakvu političku ocjenu događaja vezanih za vukovarsku obranu i slučaj Jastreb. U ovih desetak dana koliko su u Zagrebu, uvjerili su se da je pomoć Vukovaru bila obilata. Stvar je istražnin komisija da utvrde gdje su ta sredstva završavala, zašto je bio moguć pješadijski proboj iz Vukovara van, a nije ga bilo prema Vukovaru. Svakako, po njihovim mjerilima neoprostivo bi bilo da se istina ne utvrdi. Sami znaju za primjere poslane pomoći i sami su svjedoci da k njima nikada nije stigla. Mole i za objašnjenje po kojem su to kriteriju neki borci od Jastreba dobili 50.000 dinara i oružje, a oni su za šest mjeseci iz vojne blagajne dobili po 77 000 dinara, i kažu, nije to malo.

Ne razumiju Zagreb i sto se u njemu događa. Ne znaju što se političari nisu sastali iza zatvorenih vrata pa sve u miru raspravili. Ono što oni s fronte znaju, a to je da su pripadnici HOS-a na vukovarskom bojištu bili moralno i vojno u prvim redovima i to kao sastavni dio Hrvatske vojske. Mole da se s njima razgovara i prije svega da ih se zaposli. Inače, znaju već to bi radili. Franić to oslikava napomenom da bi on od saborske straže napravio dvije odlične čete za borbu za Vukovar. Tako bi najdjelotvornije pomogao grupama boraca koje nisu uspjele izići ili su svojevoljno odlučile boriti se kraja i ne priznati neprijatelju da je osvojio Vukovar.

 

Izvor: za-dom.com

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.