J. Buljan: Srpska pravoslavna crkva – crkva koja je u svoje ciljeve ukalkulirala terorizam i zločin

Petorica pravoslavnih svećenika iz manastira Krka ratovali kao vojnici protiv Hrvata

Nakon Papinih riječi o ‘dobrom patrijarhu’ Srpske pravoslavne crkve iznijet ću neke nepobitne dokaze o toj zločinačkoj organizaciji – Srpskoj pravoslavnoj crkvi – koja se nije promijenila ni do danas, zbog čega ne ću mijenjati hladne obloge da budem hladne glave, jer je to istina. Zaista, riječi pape Franje i na mene su pale gore nego srpske granate na bojišnici, dok smo spašavali hrvatsku sirotinju koja je s vrećicom u ruci spašavala goli život pred svetosavskim ISIL-om.

U ovome prikazu počet ćemo od predratnih događaja u kojima je Srpska pravoslavna crkva imala aktivnu ulogu u mobilizaciji za svesrpski pokret kojemu je krajnji cilj bio stvaranje i ujedinjenje svih srpskih država. Bez poznavanja predratnoga konteksta nije u potpunosti razumljivo sudioništvo Srpske pravoslavne crkve u agresiji na Hrvatsku. Naime, u tome je vremenu SPC isključivo propovijedala ‘ugroženost srpskog naroda’, ‘stradavanje Srba u II. svjetskom ratu’, ‘opasnost od genocida’, propovijedala je i tumačila ‘sakralno značenje povijesnih bitaka na Kolubari i Kosovu, itd’. Mediji u Srbiji i na okupiranim područjima u Hrvatskoj, tzv. ‘krajini’, nadahnjivali su se ‘mistikom kosovskih mučenika’ i ‘velike Srbije nedjeljive od pravoslavlja’ kako bi se postigao visok stupanj jedinstva i zauzetosti za konačni svesrpski cilj. Za slabo upućenoga promatrača brojne legende (o hrabrosti i izdaji) povezane s bitkom na Kosovu tvore jedan složen (nerazumljiv) mit u kojemu središnju ulogu i spiritualno značenje ima knez Lazar kojega je SPC proglasila svetim.

Mošti cara Lazara u procesijama tako mobiliziranoga srpskog naroda tijekom 1988. i 1989. iz tjedna u tjedan obilazile su Srbiju i dijelove Bosne i Hercegovine. O činjenici da je kosovski mit utjecao na profiliranje politike srpskih terorista u Hrvatskoj zorno ilustrira ključni predratni događaj: proslava 600. obljetnice Kosovske bitke koja je održana 9. srpnja 1989. godine kod crkve Lazarice na Kosovu kod Knina, dakle desetak dana od svesrpske proslave Vidovdana na Gazimestanu. Proslava Vidovdana bila je otvorena najava ratnih događaja godinu dana kasnije. Parole koje su se isticale na objema proslavama (‘Ovo je Srbija’, ‘Ne damo te, zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića’ i ‘Živjela jedinstvena Srbija’) jasno su ukazivale na to da se područja Hrvatske nastanjena Srbima počinju smatrati ‘Kosovom’ upravo u onomu smislu što ga je naznačio Atanasije Jevtić i Memorandum SANU – ‘Kosovo nije jedino područje u kojemu je srpski narod pod pritiskom diskriminacije’… ‘Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili toliko ugroženi koliko su danas’. Tako su radili i govorili srpski akademici i svećenstvo SPC-a.

Dnevno-politički i vojno-politički angažman SPC-a u ratu

Da su Srpska pravoslovna crkva i njezini velikodostojnici odavno izišli iz okvira svoga duhovnoga poslanja i preuzeli djelatnu političku ulogu, dokazuje i činjenica da su lideri tridesetak političkih stranaka (5. srpnja 1991.) pred patrijarhom Pavlom prisegnuli ‘da će nacionalni interes srpskoga naroda staviti ispred stranačkih interesa’. U razgovoru, koji je sazvan na inicijativu patrijarha Pavla, izražena je jedinstvena ocjena da su srpski nacionalni interesi ugroženi te da treba ‘ujediniti sve snage u cilju obrane od onih koji napadaju srpski narod’. Prisegnuli su predstavnici Srpske radikalne stranke, Srpskoga pokreta obnove, Rojalističkoga bloka, predstavnici Narodne stranke iz Crne Gore i SDS-a – Milan Babić i Radovan Karadžić. Na konferenciji za novinstvo, sudionici ovoga skupa izjavili su da su ‘potvrdili vjernost svetosavskoj tradiciji i duhovnosti srpskoga naroda’. Raskrstili su i s idejom o Jugoslaviji pod svaku cijenu, a pogotovo o Jugoslaviji na štetu srpskoga naroda, kakva je, kako su rekli, bila dosadašnja. Ako su politički prvaci pred patrijarhom prisegnuli da će raskrstiti s idejom Jugoslavije kakva je bila do tada, onda je jasno da je opredijeljenost srpskoga svećenstva bila na strani srpskih terorista i predvodnika ‘oružane pobune’ kao posredne agresije koju je pokrenula ta ista politika. S razlogom je zato ‘mitropolit dabro-bosanski Nikolaj uručio dr. Radovanu Karadžiću ikonu svetoga arhanđela Stefana, a generalu Mladiću ikonu cara Lazara, darove patrijarha srpskoga gospodina Pavla’. Dosljedno takvu političkom opredjeljenju svi su episkopi čije su se eparhije nalazile u Hrvatskoj na početku rata napustili područja pod kontrolom hrvatskih vlasti i otišli ili u Beograd ili na područja Hrvatske i Bosne pod srpskim nadzorom. Otišli su mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan Pavlović, episkop gornjo-karlovački Nikanor Bogunović, episkop slavonski Lukijan Vladulov, episkop dalmatinski Nikolaj Mrđa, a potom i vladika Longin Krco, koji je od 1992. godine zamijenio episkopa Nikolaja Mrđu.

Početkom 1992. među Srbima je došlo do raskola u svezi s prihvaćanjem Vanceova plana. Kakav je bio stav SPC-a, u odnosu na plan i u odnosu na raskol? S izvanrednoga zasjedanja Sabora SPC-a (19. siječnja 1992.) priopćena je Poruka ‘Srpskom narodu i međunarodnoj javnosti’. Iz teksta poruke jasno slijedi da se SPC protivila priznanju Hrvatske, ali i Vanceovu planu: ‘Ozbiljno je poljuljano i povjerenje (srpskoga naroda, op. A.) u rukovodstvo Srbije i u Predsjedništvo Jugoslavije, a još više u vrh Jugoslavenske vojske’. Na početku poruke uz ostalo se obrazlaže da se poruka šalje ‘srpskom narodu i međunarodnoj javnosti’ u povodu „strašnoga časa naše povijesti obilježene izuzetnom tragikom najnovijih političkih zbivanja i priznavanja Slovenije i Hrvatske“. „Ničije pogodbe s nositeljima vlasti u Srbiji, koja nema mandat da istupa u ime čitavog srpstva, ili s organima jugoslavenske federacije, ili Jugoslavenske armije, ne obvezuju srpski narod kao cjelinu, bez njegove suglasnosti“, ističe se u poruci s izvanrednog zasjedanja Sabora SPC-a.

Sljedeće činjenice upućuju na zaključak da su crkveni velikodostojnici bili i izravni sudionici u ratnim zbivanjima. Nakon naše pobjede, prema dokumentu nađenom u radnoj sobi episkopa dalmatinskog Longina u manastiru Krka proizlazi da su neki pravoslavni svećenici aktivno sudjelovali u borbenim djelovanjima na području kupreško-glamočkog bojišta. Radi se o dopisu koji je episkop Nikolaj 5. 4. 1992. godine uputio sinodu SPC-a. Iz dopisa je vidljivo da su pravoslavni svećenici Budimir Bjeličić, Petar Jovanović, Vlatko Golić, Milorad Dušanović i Mirko Jamandžija sudjelovali tijekom ’92. u borbenim aktivnostima, nespojivima sa svećeničkim pozivom. Dakle ratovali su kao teroristi i banditi.

SPC malo za i malo protiv Miloševića

Zbog činjenice da Srbija nije uspjela na vrijeme pružiti pomoć srpskim teroristima u tzv. Krajini, treći dan nakon Oluje Sinod srpske pravoslavne crkve pozvao je protivnike srbijanskoga predsjednika Miloševića na njegovo svrgavanje: „Sveti Sinod u svom je ‘apelu srpskom narodu’ optužio Miloševića da „nije dorastao povijesnoj odgovornosti i da nije sposoban dalje voditi narod“, pozivajući na stvaranje „vlade nacionalnoga povjerenja“ i ujedinjenje Miloševićevih protivnika. Miloševićevo „neokomunističko vodstvo krije stvarnu istinu“ o tomu što se dogodilo Srbima u Hrvatskoj i BiH i „ništa ne čini za spas svoga naroda“, nastavlja SPC optužujući istodobno hrvatske snage za zločine protiv srpskih civila.

Samo dvadesetak dana od ovoga apela za svrgavanjem Miloševića dolazi do sporazuma (29. kolovoza 1995. Dobanovci) o potpunom usklađivanju pristupa mirovnom procesu (Daytonu) između vodstva Republike Srpske i vodstva savezne Republike Jugoslavije. Sporazum su u ime tzv. SRJ potpisali Zoran Lilić, Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Radoje Kontić, Pavle Bulatović i Momčilo Perišić, u ime bosanskih Srba potpisnici su bili Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Dušan Kondić, Aleksa Buha i Ratko Mladić, a supotpisnici sporazuma su patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle i vladika Irinej Bulović, o čemu smo pisali u Hrvatskom tjedniku.

Vidimo, dakle, da Irinej nije nikakav “dobar patrijarh”, “svet čovjek” i slično, nego običan srpski razbojnik, ratni zločinac koji je s drugim popovima i ostalom razbojničkom bratijom sudjelovao u genocidu protiv Hrvata i Bošnjaka i u Hrvatskoj i u BiH. I u tome su upravo oni, Srpska pravoslavna crkva, bili najekstremniji! Danas se svi ti razbojnici skrivaju iza Miloševića, kao, to je bila njegova politika. Nije. To je bila i još uvijek jest njihova politika. Oni samo rat nastavljaju drugim sredstvima. Hrvatska je potpisnica Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida koji u članu 3. navodi koja se djela kažnjavaju:

a) genocid;
b) sporazum o izvršenju genocida;
c) neposredno i javno poticanje na izvršenje genocida;
d) pokušaj genocida;
e) sudjelovanje u genocidu.

Prema dostupnim dokumentima, ako uzmemo u obzir da im genocid u Hrvatskoj nije uspio jer smo se obranili, još uvijek je Srpska pravoslavna crkva kriva minimalno za točke b), c) i d). Prema potpisanoj konvenciji Hrvatska je dužna kažnjavati za genocid. Poštivanje zakona i potpisanih sporazuma i, prema tomu, zabrana Srpske pravoslavne crkve, progon sve te srpske svećeničke, a uistinu četničke bagre, minimum je koji očekujemo od hrvatskih pravosudnih vlasti da konačno u Hrvatskoj nastupi mir, a devedesete pošaljemo u povijest i okrenemo se budućnosti.

Autor: Joško Buljan

Izvor: Hrvatski tjednik