Janko Polić rodio se 17. studenog 1886. na Sušaku, danas dijelu Rijeke u mnogobrojnoj obitelji od 14 djece Ante i Gemme Polić. Otac Ante doselio se s Hvara u Senj, a zatim se preselio u Rijeku gdje je stekao znatan ugled baveći se trgovinom te kao javni djelatnik uz svoju bogatu biblioteku. Bio je suvlasnik najveće trgovačke kuće u Rijeci i glavni oslonac Stranke prava.
Janko je gimnaziju polazio u Sušaku. Sa 16 je godina čitao Smičiklasa, a 8 je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar. 1897. godine umrla mu je sestra Marinka, a samo tri godine kasnije sestra Milka čiju je smrt opisao u noveli Žalost.
Mladom je Janku gimnazija postala prvo ‘borbeno polje’ jer je bio jedan od osnivača revolucionarno-anarhističkog cenakula Cefas, a u 4. razredu izbačen je zbog svađe s profesorom kojeg je pljunuo u lice.
U gimnaziji je upoznao Katarinu Radošević u koju je ostao zaljubljen do kraja života. U svojim ju pjesmama naziva Kitty. Katarina se kasnije udala za njegovog najboljeg prijatelja Matu Malinara.
Janko svoje školovanje, nakon izbacivanja iz sušačke gimnazije, nastavlja u senjskoj gimnaziji iz koje je također istjeran zbog nedisciplinarnih i protuvjerskih ispada. Te iste 1902. odlazi roditeljima u Zagreb gdje upisuje ponovno gimnaziju i sudjeluje u protukhuenovskim demonstracijama. Slobodna je Hrvatska, izvan Austro-Ugarske bila njegov ideal. Dolazi u sukobe s policijom zbog kojih je tri mjeseca proveo u zatvoru.
Nakon naporne dvije godine školovanja, Polić napušta obitelj te se priključuje glumačkoj družini u kojoj kao šaptač nastupa u gradovima Hrvatske, BiH i Crne Gore. U ovom razdoblju nastaje njegov prvi dramski rad – dramska crtica Iznakaženi.
Na Božić sljedeće 1905. godine prisustvuje smrti oca koju će nekoliko godina kasnije opisati u noveli Sloboda.
Početkom 1906. prvi put putuje u inozemstvo, a nakon nepuna dva mjeseca vraća se u Zagreb gdje završava prvi odjeljak prvog dijela svog najznačajnijeg djela Isušena kaljuža (roman). Ponovno se vraća u Veneciju krajem 1906. gdje se tijekom sljedećih 6 mjeseci posve predaje stvaralačkom radu. Do kraja te iste godine pripremio je za tisak dvije zbirke pjesama: Psovku i Ištipanu hartiju te dvije drame: Tragedija mozova i Na rođenoj grudi. Niti jedna nakladnička kuća ne prihvaća ta djela pa uz potporu brata Vladimira Polić ih izdaje u vlastitoj nakladi.
Na Božić, točno na godišnjicu očeve smrti, 1906. godine umire mu majka Gemma. Njeno djelo i odnos prema bližnjima Polić dočarava u svojoj najboljoj drami Mamino srce.
U veljači 1907. u pismu bratu Vladimiru on sastavlja svoj program i od tada sve radove potpisuje pseudonimom Kamov. Nakon toga odlazi u Rim gdje ostaje gotovo 8 mjeseci, a nakon Rima seli se u Firencu gdje ostaje samo mjesec dana da bi onda otišao u Rijeku gdje se zadnji put susreo sa bratom Milutinom koji je bio na samrti.
Tijekom 1908. nastaju: ciklus Samostanske drame (Orgije monaha i Djevica), tragikomedija Čovječanstvo i izgubljena novela Skepsa. Za to vrijeme započinje i novelističku Knjigu lakrdija.
U veljači 1909. kratko se zadržava u Napulju, a u ožujku preko Trsta dolazi u Rijeku. U tom je razdoblju završena Knjiga lakrdija te rukopis Isušene kaljuže i novela Žalost. Proljeće i ljeto provodi u Puntu i u Rijeci, a u zimu se vraća u Zagreb. Nudi djela, ali ne nalazi izdavača, a osim toga i Zagrebačko kazalište odbija njegove drame.
Tijekom te 1909. nastaju drama Mamino srce, novela Sloboda te kasnije izgubljena djela Šmrčanska trilogija, Lakrdija naše dobi i Ah, žene, žene.
Razočarani Kamov razmišlja o putovanju u Španjolsku te polovicom svibnja odlazi u Bolonju gdje ostaje mjesec dana. 8. kolovoza 1910. Janko Polić Kamov umire usamljen, duhovno iscrpljen i duboko razočaran. Pokopan je bez imena na javnom groblju u Barceloni.
Autor: Piše: Sanja PAŽIN
Izvor: kerigma-pia.hr