Foto: Dražen Zetić, Čovjek u snu iz tramvaja broj pet
(… s čovjekom, u čovjeku, i za čovjeka)
…Prosvjedujem ljubavlju… mirnim… nenasilnim govorom večeras o Franji iz Asiza… kao što bi to rekao i sam Mahatma Gandhi: Nenasilje je oružje jakih.
Zadnjih desetak dana neumorno sam proveo razmišljajući o riječima koju ću ovdje napokon iz – reći. O intimnim mislima koje kanim podijeliti s Drugima. Nisam hrabar da budem mučenik, a još manje da postanem svetac. Moja kontemplacija nije baš urodila ovih silnih godina naukovanja i pabirčenja po kojekakvim knjigama i člancima… odveć i nekoj dubokoj duhovnoj svijesti. Ah, s druge strane, nije se tomu niti malo začuditi – pa kako i bi kad sam se u životu uvijek kudikamo odviše oslanjao na svoje ljudske napore, negoli na Božju prijateljsku providnost.
Mogu samo reći da su moje ruke štošta pokušale napisati, dohvatiti, opipati… a najmanje su u životu molile. Moje ruke niti su molile, niti zauzimale ikakav ponizni moliteljski (pokorni) stav. Prije je to bio onaj gordi (samouvjereni) stav Čovjeka koji samoga sebe nije svjestan, a kamoli ljepote i čudesnosti Drugoga bića, Osobe kraj Sebe. Pa, mi je tako bila i suluda pomisao da se ikada obratim Gospi (Kraljici Mira)… Zamislite da ovakav čovjek klekne pred Gospu… a, evo, to istina ovaj čovjek i sada jako rijetko čini… al’ u tišini svojih nebrojenih podstanarskih soba sve dublje, sve češće, sve tankoćutnije kleči i pomalo djetinjim glasom stidljivo priziva Ime mira u tim nepronicljivim dubinama Duha…
Molitva – oružje revolucije ljubavi
Nažalost, i sada je moja vjera slabašna, pa vjerojatno i sada mnogi kroz moj život prolaze bez prijateljske riječi, istinskog zagrljaja… bratskog kršćanskog poljupca… Al’, eto, čovjek koji je mislio da će s 24 godine osvojiti Zagreb, u jednome nenadanome trenutku… umoran – od krajnje iznemoglosti… počeo je padati, posrtati… Bilo je samo pitanje – tko će ga podići… Molitva!
Stoga, sklapam ove obje oteščale ruke, i usrdno molim, ako zalutate na stranice ovih iz dna srca izvezenih redaka… da si samo pred očima predočite – kako je samo jadan i isprazan život Čovjeka koji u životu nikada nije molio. Molitva je jedino dostojna postojanoj, spokojnoj revoluciji ljubavi u nama samima, i našim nerijetko razuzdanim srcima… Duboko polazeći od Istine koja će nas spasiti, i koja nas vjerojatno i u trenucima dok se nižu ovih reci milosrdno spašava…
Jednog dana odlučih iskušati redovnički život. Iz jednog stu. doma, sa skoro četiri tisuće ljudi (s ostalim ilegalicima), otišao sam u jednu malu franjevačku zajednicu. Istina, tek nekoliko mjeseci mojega postulantskoga života, nije urodilo plodom. No, ni u kojemu slučaju tomu nije kumovala (ne)briga redovničke zajednice za moju formaciju – nego je tomu prije svega uzrok bila moja osobita nepromišljenost i stanje Duha koje nikako nije bilo ni približno beskvasnome kruhu Evanđelja.
Jutarnje molitve, meditacije… tri uskršnje mise, i jedno nesmotreno ne – prikupljanje lemuzine ostale su duboko ucijepljene u sjećanje. Za tu lemuzinu, može se oprostiti, za onaj moj tanašni kamiondžijski tenor s kora, ma i to se može oprostiti… pa i za moje mladenačke godine koje su željele provesti jedan lijepi dio života u duhu jedne redovničke zajednice. Imao sam želju biti redovnik. Smatrao sam da je to zapravo jedan od najuzvišenijih ideala skromnosti i poniznosti Duhu Istine: biti redovnik. Što ujedno – između ostalog – uvjerljivo smatram i danas… Biti čovjek vrline! Bez sumnje, krajnje nepopularan izraz!
U nekoliko navrata dragi magistar fra Zvonimir Brusač mi je (prije nekih punih osam godina) davao knjigu od nekoga (ako se ne varam) Danca o sv. Franji, naravno, tvrdoglav kakav jesam… nisam je nikada do prije nekih mjesec stigao uzeti u ruke. I, to je opet bilo neka puka slučajnost!? Ušavši u teološku knjižnicu na Šalati, kod svojih dugogodišnjih prijatelja knjižničara zamijetio sam na hrpi tek novih pristiglih knjiga – upravo novi Demetrin naslov: Jacques Le Goff, sv. Franjo Asiški…
Poziv srca… Dođi, slijedi me!…
U ruhu vremena, zadesi se pokoji usamljeni heroj biblijske stvarnosti. Prorok. Progonjeni siromah stvarnosti izvrgnut ruglu vremena. Ismijan. Odbačen…
Mada nisam čovjek proračuna i kalkulacija, algebri i jednadžbi – uvijek s tugom u srcu zamjećujem da se uvijek radi o nekakvim mjerama! Mada samo suhoparna ljudska ljubav (Božja – NE!) ima takve bezlične parametre, varijable, jednadžbe… pregradu za kovanice… nepoznanice. Čista božja ljubav nikada nije nepoznanica. Ona je uvijek objava nježnosti, brige i su – ćuti prema najranjivijim dijelu čovjekova ishodišta: Osobi. Takva ljubav se uvijek nada. Pati… čini dobro s čovjekom, u čovjeku, i za čovjeka… Ulijeva milost u rane. Iscjeljuje molitvom napaćeni duh. Ne odustaje od Osobe… kako bi rekao argentinski pjesnik Borges: … osim da kuca na vrata i kada umire od hladnoće… pretvara se i u šugava psa za ljubav prema ljudima… shvaća našu bijedu… ne gnuša se naših rana… ne umara zbog naših odbijanja… U našem životu uvijek postoji trenutak kada ostaje samo on da nas brani…
Franjo je slijedio poziv srca… Dođi, slijedi me!… Slijedi… U svome djelovanju vazda mu je srce bilo izvorom skromne ljubavi. Taj čovjek o kojemu govorim večeras (nek’ mi oprosti, jer vjerujem da bi ga na neki način duboko ražalostilo – jer sumnjam da je ikada i pritajice čeznuo da se o njemu pišu kilometarske knjige – drže nabožna predavanja – što ujedno upravo iz tih navedenih razloga neću ni ja osobno činiti večeras).
Uzgredno, da bi motivi ovakva pomalo zbunjujućeg govora bili donekle jasniji, usputno bi mogli navesti da je prošle godine negdje tijekom lipnja – u Zagrebu bio gostovao Tariq Ali (autor Fundamentalizama – što se usko nadovezuje na ovu prijašnju temu suodnosa Kršćanstva i Islama), kojega sam promatrajući – i slušajući silna besmislena pitanja, zapravo doživio – upravo kao što Franju doživljavam večeras:… Idi svojim putem… Slijedi istinu… ljubav u samom sebi, u svom malom ljudskom srcu…
… siđi i Ti u svoja napuštena sela…
Tariq Ali je govorio da je silazio u tamo neka zabačena indijska sela… zapravo prijateljski poručujući, siđi i Ti u svoja napuštena sela… napuštena srca… Bilo da je tu riječ o Franji, Tariq Aliju, Jacques le Goffu.. nije bitno! Otiđi i Ti među one radnice Kamenskog, stani uz one tamo napaćene ljude napolju što kisnu, mrznu, gladuju… ne moj se prijetvorno kriti iza svojih uljebljenih priča, floskula… jer bi jedan od ljudi – koji bi mogao nehotice žurno prelazeći Trg bana Josipa Jelačića (u toj žalosnoj povorci iznevjerenih ljudi) mogao biti i Franjo Asiški (bosonogi hodočasnik)… Evo, uzori su tu – tik pred vratima: Franjo Asiški, Oscar Romero, Mahatma Gandhi, Giuseppe Lanza del Vasta, Majka Terezija, Zlatko Sudac… Željko Mardešić…
Franjo je (kako bi to rekao sam franc. filozof Michel de Montaigne za rimskoga pjesnika Vergilija) maître du coeu“ (majstor srca)… nije mario za zamke i dvorove, zlatne lance i kočije… On je mario samo za predanu ljubav prema Bogu, prema Osobi, prema svakom živom biću, napose prema svakome obliku životu… I tada je bilo basnoslavnih bogatstava svijeta… no Franjo je znao da je vrijednost ljubavi prema najmanjem i najneznatnijem mravu – veća od divljenju sjaja prema bilo kojoj datosti prividnog sjaja vremena. Njegovo poimanje ljubavi, međuljudskih odnosa, osjećaja, misli… bila je kudikamo pronicljvije od bilo koje skladbe renesansnog virtuoza…
Franjo – živio je vjerom, s vjerom i u vjeri!
Mogli bi se zapitati je li Franjo bio jedan svojevrsni zanesenjak srednjeg vijeka… Entuzijast (kako bi to rekli nekim modernim rječnikom)? Je li bio smozatajni akrobat na tankoj žici u nečijemu (feudalnom) konfekcijskome društvu? Tko je bio Franjo iz Asiza… Čovjek koji nije bio zaljubljen u novac. Čovjek koji se ni dan – danas ne bi niukoliko zamarao: postotcima, medijskim nastupima… interijerima restorana. Naprosto, bio (i upravo što je bio) ostao je svjetionik koji neumoljivo i nakon skoro 8. stoljeća zrači punom svjetlošću. Bosonogi hodočasnik koji i danas poziva čovjeka na pravi put sebedarne ljubavi! Požrtvovan. Obziran. Živio je vjerom, s vjerom i u vjeri!. Duboko je bio uvjeren da ispod ove silne prljavštine svijeta, ima još ponešto sjaja i prostora – za milosrđe, čistu Istinu, još neutabana puteljka pravednosti za ranjeni svijet. Naprosto, sam Franjo je duboko u duši bio pravedan čovjek. A pravednost nije samodopadna – ne traži slavu, kutke u novinama. Ne! To nije pravednost Franjinog boga ljubavi. Uzgredno rečeno, niti mojega…
Franjinim srcem je Bog nesebično ljubio svijet. Mada je u današnjoj izgubljenoj duševnosti čovjeka – i nesumnjivo mnogim današnjim ljudima više stalo do Bennetonova pulovera, negoli do onih bolesnika koja možda nemaju nikoga u Petrovoj. Znao je, da je jedino vrijedno ono što ostaje u biti – tu – u srcu. Bio je jedan od onih koji su u svijetu živjeli od same svjetlosti Duha. Poput njegova uzdanika (Boga) nikada se nije predao, skrštenih ruku stajao iza prozora, bio rado viđen na gozbenim stolovima, svečanim primanjima. Franjo nikada nije odustajao od zaboravljenog čovjeka. Hrvao se za njega. Bio mu je blizak. Prijatelj. Iznad svega je ljubio samu ljubav, ne dopuštajući da je ondašnji svijet učini isuviše ofucanom (prizemljenom), izdanom! Taj sumaniti redovnik naprosto nije imao srca izdati još jednom svijet, kao što je taj isti svijet nebrojeno puta izdao samog njega… U svijetu gdje se neumorno (beskrupulozno) trguje središnjom tajnom ljudskog bića Osobom (i osobnostima), uvijek stradavaju bezazlene, nezaštićene… izigrane ljudske duše!
Herojstvo – razliti žive vode evanđelja… ugasiti mržnju
Šarm sv. Franje je neodoljiv zbog bezazlenih namjera kojim je se obraćao svijetu. Na način na koji je pokušavao ljubiti svijet potpunom evanđeoskom logikom, čistim evanđeoskim srcem. Odreći se svega materijalnog, prigrliti raspeti križ raspetoga Boga, postati raspeti sluga Crkve bilo kojega vremena, i bilo koje epohe. E, to se može nazvati istinskom hrabrošću. Razliti žive vode evanđelja… ugasiti mržnju – to se može nazvati herojstvom… Donijeti svijetu istinski mir… to je izazov… primijeniti riječi evanđelja na evanđeski način – e… Ne reći loše o zlu, ljubiti svakog čovjeka kao majka svoga sina… Htjeti društvo ljubavi… il’ pak taj san ostaje u domeni snovima samih svetaca…
Poruke simpatičnog redovnika iz Asiza posvema se jedinstveno očituju u svojoj iskrenoj jednostavnosti. Čak bismo mogli biti bliže uvjerenju – da mu je i sama svetost bila strana; kudikamo bismo mogli vjerovati da je htio BITI samo tek mali, neprimjetni, nenametljivi brat bratske ljubavi. Štoviše, mnogi su mislitelji, slikari, pisci, pjesnici – odvijeka bili zapanjeni upravo takvom golubinjom prostodušnošću Franje iz Asiza…
Cjelokupna preobrazba Osobe koja se napose odozgor rađa, rađa se Duhom. Ne postoje dimenzije, okviri, umjetnička dostignuća – u kojima bismo mogli u cijelosti uprispodobiti, prikazati naizgled banalnu riječ Duh. Ljudskim očima skrivenom rađanju (u dubokoj šutnji, intimi svijesti), priprema se neprestano rađenje hodočasničkog puta u Duhu. Upravo se je i sam Franjo iznovice rađajući – nanovo rađao u Duhu, i s Duhom! Duh Istine ne skriva se nigdje tamo – izvan. Ne! Kraljevstvo Božje je u blagu koje nosimo u srčanosti svojih sićušnih srdašaca: ljubavi… Nepodnošljiv biva onaj svijet u kojem nema mjesta za ljubav: Mene prema Tebi, Tebe prema Meni, Boga prema Čovjeku, Čovjeka prema Bogu…
Jedina prava kritika – unutarnja Ljubav iz srca…
Također i samome Sebi mogu postaviti pitanje:… Hoću li ljubiti kao svetac… il’ ću objeručke prihvatiti sve što mi današnji svijet nudi… il’ prihvatiti kršćanstvo kao iskreni način života, i svoju vjeru kao temeljno stupovlje svojega vlastitog uvjerenja. Hoćemo li ujediniti zajedničke ruke u mukotrpnom iz – građivanju uvijek potrebujuće ljubavi povjerenja, stubokom izmučenog svijeta u svijesti miroljubivog poslanja svakog živućeg kršćanina…
Pri samome kraju pisanja Eseja o Franji iz Asiza, shvatio sam da je jedina i najveća kritika svega postojeća izvanjskoga, uvijek jedino najvjerodostojnija unutarnja Ljubav iz srca… Franjo je bio svjedok ljubavi… To je put kojim bih i sam jednog dana htio hodočastiti… Biti svjedok ljubavi… Svjedočiti kao svjedok… Živuće kršćanstvo nadilazi samo sebe jedino iznova svjedočeći u čistoj ljubavi…
Foto:By Giovanni Bellini (circa 1430–1516) – egGQB5gOZujX4g at Google Cultural Institute, zoom level maximum, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=22554501