Kristovska kultura grana je na kojoj sjedi Europa

Korizmeno vrijeme u Hrvatskoj nije od Domovinskoga rata bilo praćeno snažnijim kušnjama. Sugovornika ususret najvećem kršćanskom blagdanu Uskrsu pronašli smo u sveučilišnom kapelanu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu Odilonu-Gbènoupkou Singbou, rođenu 4. siječnja 1980. u beninskom mjestašcu Hondja, nekad najboljem studentu Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, koji je uz teološko znanje odavno usavršio i hrvatski jezik. Unatoč potresu u glavnom hrvatskom gradu, globalnoj pandemiji koronavirusa, izostanku misnih slavlja s narodom u crkvama, Odilon je promišljao znakove i izazove vremena, dublje od puke egzistencijalne potrebe za tjelesnim funkcioniranjem u turobnom dobu, kada isplivavaju na površinu problemi koje isključivo snažan duh može prebroditi.

Korizma je prošla u znaku koronavirusa, zagrebačkoga potresa, „višeslojnoga vremena kušnje“, kako je navedeno u odredbama i uputama o liturgijskim slavljima i okupljanima vjernika Zagrebačke nadbiskupije. Što korizmu 2020. čini jednakom prethodnima, a što zdravstvena (i duhovna) iskušenja – mijenjaju?

Nema dvojbe da se glede liturgijskih tekstova i sadržaja njihovih poruka ništa nije promijenilo, korizma je ostala jednaka svima prethodnima. Međutim aktualizacija tih sadržaja poprima sasvim drugu dinamiku zbog spomenute zdravstvene situacije, ali ako dodamo potres koji je uzdrmao Zagreb i okolicu, onda možemo reći da je zaista posebno – i nadamo se neponovljivo – korizmeno vrijeme. U svakom slučaju korizma 2020. ostat će svima nama – vjernicima kao i onima koji nisu – posebna jer sudjelujemo u povijesnom događaju koji će u mnogočemu promijeniti naše načine života. Nakon svega ovog ništa ne bi trebalo biti kao prije. Zapravo, trebali bismo se zapitati o životnim prioritetima na koje smo do jučer zaboravili. Život se može odvijati drukčije. Mnogo toga već je promijenjeno. Počevši od načina na koji provodimo vrijeme sve do osjećaja i duha solidarnosti u našem društvu. A kada govorim o solidarnosti, ne mislim pritom samo na solidarnost unutar jednog grada ili države, već na međunarodnu solidarnost. Jer vidimo da koronavirus nema državljanstva, odnosno ne poznaje granice. A ako budemo njegovali duh solidarnosti samo u zatvorenom krugu naših država, onda ćemo stvarati neodrživ svijet.

Koje ključne poruke čovječanstvu, vjernicima i nevjernicima, materijalno bogatima i siromašnima, donosi radosna vijest uskrsnuća Isusa Krista? Koliko vam je teško i bolno prolaziti služenje mise bez vjerničkoga puka?

Prije svega trebamo biti svjesni da Krist nije umro samo za vjernike. Niti samo za bogate, ili samo za siromašne. Vazmeno otajstvo ne poznaje duh isključivosti. I kao što je netko rekao: „Ako je Isus umro za sve, onda su svi naši.“ Dakle ne postoji logika oni i mi, naši i vaši. Prema tome, posebnost vazmene poruke nalazi se u Božjoj solidarnosti s ljudskim rodom sve do smrti za čovjeka, svakog čovjeka, bio on tog svjestan ili ne. Uostalom, virus nam je donio tu svijest naše konačnosti u kojoj shvaćamo ovo: Nismo baš toliko moćni koliko si često umišljamo. Ipak postoji netko jači od nas tko nas nosi.

Glede slavljenja svetih misa bez vjerničkog puka, prije svega zahvalan sam našem rektoru Željku Tanjiću, kolegi i prijatelju docentu Krunoslavu Novaku i našim informatičarima za proročki potez da iz naše kapelice svaki dan u podne imamo prijenos mise i na taj način dolazimo ne samo do naših studenata, djelatnika i nastavnika nego i do velikog broja ljudi u domovini i izvan nje. Prate nas u Kanadi, u Americi, na Haitiju, u Africi i u drugim europskim zemljama. Javljaju nam se s dirljivim porukama zahvale. U svjetlu te činjenice praznina klupa naše kapelice zapravo je samo prividna. Zajedno smo i dalje. Teško je zbog njih, ali oni znaju da ih svaki dan nosimo u molitvama, ne samo ja nego kolege svećenici diljem svijeta.

Autor ste knjige Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakidašnjicu. Kako zadržati vjerničku ustrajnost i nakon vazmenoga trodnevlja?

Mislim da je bit te knjige da svjesno i sabrano proživljavamo korizmene dane. I drago mi je da je izdavačka kuća ostvarila ovih dana drugo izdanje. Jednako mi je drago zbog onih kojima je ta knjiga postala vjerni pratitelj korizmenog hoda. Kako zadržati ustrajnost? Mislim da je važno i dalje pratiti liturgijska čitanja i njegovati redovit molitveni život. Velika je opasnost da nakon korizme pomislimo: „Bogu hvala, izdržao sam, sada se mogu malo opustiti!“ Takvim raspoloženjem zapravo dajemo do znanja da je korizma nešto što teško pada. Nasljedovati Isusa nije samo stvar jednog liturgijskog vremena. To je svaki dan, kao što sam Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“ Znam da nije uvijek lako biti ustrajan. No u tome nam pomažu i druga duhovna štiva. Svatko može izabrati po svom ukusu. Ovih dana izlazi moja knjiga pod naslovom Evanđeoske mrvice za unutarnju ekologiju. Riječ je o kratkim razmatranjima koja mogu pomoći ljudima u svakodnevici njihovih obveza i za ustrajnost u dobru.

Uza sve prednosti i zamke suvremenoga svijeta dojam je da univerzalni čovjek traži duhovnu okrjepu, okružen egzistencijalnom utrkom i oglašivačkom mašinerijom. Paradoksalno je da razvoj medicine, tehnologije, ekonomije i drugih znanosti – znači tako malo u vječnoj potrazi pojedinca za duhovnim, nutarnjim mirom.

Svaki čovjek u vrtlogu ovih stvari koje ste naveli duboko u sebi nosi nešto što nadilazi sve to skupa. Čovjek zna da je stvoren za nešto više. A to pitanje duhovnosti ne rješava se prolaznim čovjekovim rukotvorinama. To se jasnije vidi u našem konzumerističkom društvu. U ovo vrijeme mnogi mi svjedoče kako sada drukčije doživljaju svetu misu koju prate preko ekrana, i samu molitvu Oče naš. A pitaju se kako to da dosad nisu tako intenzivno doživjeli ljepotu tih molitava. Problem je u tome što smo ponekad zamjenskim bogovima htjeli utažiti našu unutarnju i duhovnu žeđ. Ali dugoročno to ne pomaže. Bog je nezamjenjiv. A duhovni se život ostvaruje u povezanosti s Njim i u zahvalnosti prema malenim stvarima kojima nas On svakodnevno obasipa.

I Hrvatsko katoličko sveučilište suočeno je s obustavom nastave, ali je uz molitvu, klanjanje, križni put i misna slavlja bistrilo mukotrpni četrdesetodnevni korizmeni put. Što vas nadahnjuje u svakodnevnim susretima s mladima, željnima znanja, ali i odgovora na vječna pitanja o smislu, bitku, vječnosti?

Da, mi smo zahvaljujući vrijednim djelatnicima i nastavnicima prebacili i nastavu online. I to jako dobro funkcionira. Svaka čast našim studentima, koji su to jako dobro primili. Naravno, i nastavili smo dok smo još mogli s pobožnostima križnog puta. No najvažniji potez koji smo imali neposredno prije nego što su nastupile nove mjere bilo je cjelonoćno klanjanje na koje su se velikodušno i u velikom broju odazvali ne samo naši djelatnici nego i studenti. Bilo je to jedinstveno iskustvo koje nas i dalje nosi u ovom mukotrpnom vremenu. Mnogi rado mole dalje s predloženim tekstovima za klanjanje. Bogu hvala!

Trajno se nameće teza o sukobu vjere i znanosti, teza koja ignorira povijest Crkve (uz sve njezine hijerarhijske slabosti), teza koja sugerira da samo znanost može pružiti napredak, dok vjera ostaje arhaični, slijepi rukavac konzervativnih ognjištara. Koji su vaši „lijekovi“ u polemikama s neistomišljenicima, osobito u sveučilišnom diskursu?

Prije svega treba uvijek vraćati ljude na važnu encikliku pape Ivana Pavla II. o vjeri i razumu, gdje on odmah na početku kaže ovo: „Vjera i razum (Fides et ratio) izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine.“ Crkva nikada ne razdvaja te dvije stvari. A u sveučilišnom diskursu vidimo doprinos i posebnost Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, gdje studiraju ne samo vjernici katolici nego i studenti koji nisu vjernici. Redovito primam na razgovor takve studente, koji sami svjedoče da su im se srušile predrasude koje su nekada imali o Crkvi i o odnosu Crkve prema znanosti. Jer sami vide dosljednost, ozbiljnost kojom se ovdje pristupa znanosti, ali i širinu koja vlada upravo zbog temelja vjere kojim je sve ovdje prožeto. Prema tome, mislim da se često puta diskurs vodi ne zbog činjenica nego zbog nepotrebnih predrasuda. Uostalom, tko je prvi osnovao sveučilišta po svijetu, pa i u Hrvatskoj? Odgovor je svima jasan. Pozvani smo kao ljudi dakle na kulturu dijaloga, a ne na predrasude i stav isključivosti.

Europa i svijet, kao u sva doba, biju bitku koja se pojednostavnjeno može smatrati trajnim „hrvanjem“ između dobra i zla. U kojim sferama vidite najveća iskušenja za suvremenoga čovjeka, ali i svećenika?

Možda ću zvučati odveć strogo, ali izgubili smo kompas. Stoga se iskušenja nalaze u svim sferama. Europa ne želi više Boga. Europa nosi u svojim zakonima i svagdje proklamira dostojanstvo, a u osnovnim stvarima gazi po čovjeku, niječe, odnosno odbacuje Boga. A zaboravljamo da tamo gdje je Bog izbačen čovjek je izložen svakakvim manipulacijama, jer nema strahopoštovanja prema životu. Mi prolazimo ovdje kroz agoniju kulture smrti, diktaturu manjine. I dokle god bude tako, iskušenja će uvijek biti na svim razinama. Jer ako nema prave antropologije, kako možemo očekivati da stvari funkcioniraju u društvu? Naše društvo prolazi kroz razne oblike gaženja po čovjeku. Osudili smo razne diktature i totalitarne sustave. Ali ih i dalje imamo danas, samo na perfidan način i u novom ruhu. Preporučio bih samo ovo: ne moramo svi priznati Isusa Krista Bogom i Spasiteljem. No pokušajmo pročitati evanđelja i principe koje nam je On tamo ostavio. Kad bismo samo živjeli prema tim načelima…

Vaša životna priča, put iz rodnoga Benina do svećenika u Zagrebačkoj nadbiskupiji, višekratno je predstavljena hrvatskoj javnosti. Kako promišljate vlastiti identitet, zadaće i ambicije na putu svećeničkoga poziva?

Teško pitanje. Naime, ne vidim svoj identitet drukčije od drugih. Zadaće su mi one koje mi Crkva preko našeg nadbiskupa Josipa Bozanića povjerava. A ambicija, vjerujte mi, nemam. Jer mi je jedina ambicija bila postati svećenikom. I to mi je Bog dao. Samo nastojim biti svaki dan tamo gdje trebam biti, dati sebe koliko mogu dati. Moja je ambicija možda da nemam ambicije, nego se prepuštam vodstvu Duha Svetoga u svemu što radim.

Jedanaest ste godina proveli u komunizmu, kao i svaki hrvatski dječak rođen 1980. Vaše odrastanje prožeto je suživotom oca muslimana i majke katolkinje. Koje su slike djetinjstva najviše urezane u vašoj duši i što je dobroga donijela demokratizacija Benina, za koju je zaslužna i Katolička crkva? Kako napreduje potraga afričkoga kršćanstva za identitetom, o čemu ste napisali i diplomski rad?

Mi smo imali sreću u Beninu što komunizam nije bio toliko razoran koliko je bio ovdje u Hrvatskoj, i dalje ovdje razara jer je njegovo nasljeđe tu. Trebat će još vremena da se ovdje oslobodimo nekih mentaliteta. U Beninu je Katolička crkva igrala ključnu ulogu ne toliko što se tiče komunizma koliko uspostave demokratskog sustava. Zbog uspjeha na tom području Benin je postala zemlja koju su nekad nazivali laboratorijem demokracije u Africi. Kako stvari danas stoje, teško je reći. Ono što mogu reći jest da smo zahvalni Bogu što Benin unatoč raznim krizama izbavlja od ratnih situacija. Već smo dosta siromašna zemlja. Rat bi samo pogoršao stvari. A možda je i naš blagoslov u tome što nemamo neke primamljive prirodne resurse pa nas zapadne sile nemaju oko čega svađati prodajom oružja i izrabljivanjem tih resursa. Crkva u Africi dosta raste, pa mnogi govore o Africi kao o nadi Crkve. Djelomično se slažem s tim, ali ne smijemo biti naivni. Crkva se tamo također bori s raznim izazovima, a jedan od njih je i dalje sinkretizam kao posljedica nedovoljnog dubinskog prihvaćanja evanđeoskih poruka u posebnosti afričkih kultura. No Bog uvijek nadahnjuje Crkvu da kroz inkulturaciju afrički narodi doživljaju Isusovu univerzalnu poruku spasenja.

Je li najveća kriza današnjice zapravo pitanje morala i svake individualne savjesti, razapete između slobodne volje i krilatice „sve je dopušteno ako Boga nema“? Kao da se intelektualne rasprave braće Karamazova o postojanju Boga događaju na golemom uzorku svjetske populacije, a opet, promjena mora krenuti od svakoga čovjeka pojedinačno, slažete li se?

Apsolutno se slažem. Ali opet vidimo rast potrebe za Bogom, o čemu jasno piše hrvatski sociolog Željko Mardešić u svojem Rascjepu u svetome. Dakle, naš je problem u tome što – kako već rekoh – nalazimo zamjenske bogove koji nas nikada neće ispuniti. Relativizacija i subjektivizacija vječnih i objektivnih istina nikad ne mogu umanjiti snagu tih istina o čovjeku, pa se čovjek može boriti protiv njih u ime apsolutne slobode. Trećega dana te će istine opet uskrsnuti, a čovjek ostaje i dalje nemoćan.

Vrsna knjiga nigerijskoga književnika Chinua Achebea Svijet se raspada, napisana prije više od šest desetljeća, svjedoči o rasapu tradicionalnog afričkoga načina života, između ostaloga promijenjenoga s dolaskom katoličkih misionara u drevne zajednice vašega rodnoga kontinenta. Kako u tom kontekstu poimate (drukčiji, doduše) strah od ilegalnih migranata koji može nepovratno promijeniti sliku Staroga kontinenta?

Prije svega mogu reći da je riječ o „proročkom djelu“, koje sam imao priliku proučiti u gimnaziji. Drugo, nisam pobornik slijepoga primanja imigranata niti generaliziranja njihove situacije. Jedno je sigurno, mnogi od njih ne bi napustili svoju zemlju da im je sve bajno. No ono što trebamo uvijek istaknuti jest ovo: ako dobijem gostoprimstvo u tuđoj zemlji, onda najmanje što mogu napraviti jest poštivati tradicije i način života te zemlje. Ako se ponašam kao da sam vlasnik te zemlje, onda me građanin te zemlje može s pravom istjerati.

Vratimo se na promjenu paradigme s dolaskom misionara u Afriku. To su neizbježne stvari, ali je upravo ovdje snaga spomenute crkvene inkulturacije koja vrednuje i oplemenjuje te zajednice. A ako želimo biti dovoljno dosljedni, onda ćemo priznati da nije toliko problem u tome koliko u načinu na koji bivši (zapravo nikada nisu otišli) kolonizatori i dalje vladaju u životu tih naroda. Africi ne treba ničija milostinja. Samo da joj Europa vrati sve, ama baš sve što joj je oduzela i oduzima, i onda ćemo vidjeti tko će opstati i hoće li i dalje biti ilegalnih migranata. Bit će sigurno, ali obrnutim putem.

Neovisno o ilegalnim migrantima i legalnim migracijama (o čemu svjedoči i iseljavanje hrvatskih građana, čije ćemo razmjere saznati dogodine na popisu stanovništva), je li „stara dama“ Europa sama sebi „skuhala kašu“ institucionalnim odricanjem i zanemarivanjem svojih kršćanskih korijena, neodvojivih od svega što je proživjela?

Europa se može boriti protiv Krista koliko želi. Ali ostaje istina da nema govora o Europi bez spominjanja Krista, odnosno bez djelovanja Crkve na raznim razinama – kultura, znanost, arhitektura. Izbacimo sve što je iznjedrilo kršćanstvo u Europi, i nabrojimo što će ostati od nje. Ne mislim da je sve bilo savršeno. Ali je – da se tako izrazim – kristovska kultura grana na kojoj sjedi Europa. Svaki put kada je Europa pokušala sasjeći tu granu, završila je u totalitarizmu. Odreći se svojih korijena u ime apsolutne slobode, to je carski put ne samo u gubitak identiteta nego i u gubitak svoje ljudskosti. Tko ima uši, neka čuje.

Prošlo je 2. travnja petnaest godina od smrti sv. Ivana Pavla II. a 18. svibnja proslavit će se i stota obljetnica njegova rođenja. Koja mladenačka sjećanja nosite na lik i djelo svetoga poljskoga pape? Što su njegovi nasljednici na apostolskoj stolici, papa Benedikt XVI. i papa Franjo, „preuzeli“ od tragova prethodnika iz Wadowica?

Prije svega, Ivan Pavao II. papa je mojeg djetinjstva i mojih studentskih dana. On je dvaput pohodio Benin, a triput Hrvatsku. Snaga kojom je vodio Crkvu opet pokazuje koliko on znači posebno za europski kontekst. Iz ljubavi prema njemu posvetio sam dom u kojem se u Beninu brinem za djevojčice bez roditelja upravo njemu. Što se tiče njegovih nasljednika, rekao bih jednostavno ovo: svaki papa unosi u tu službu svoju osobnost i karizmu. I vjerujem da je svaki na tragu Ivana Pavla. II. to izvrsno činio, odnosno čini. Mnogo toga mi sada možda ne razumijemo, ali vjerujem da će nam vrijeme otvoriti oči.

Četvrtoga dana ove godine proslavili ste jubilarni 40. rođendan. Kada se osvrnete, što vas je osim vjere krijepilo na svim životnim raskršćima i pomagalo u donošenju odluka, neovisno o (ne)slaganju vaših bližnjih s njima?

Kratko i jasno: ljubav i potpora mojih roditelja. Preko njih sam baštinio vjeru, a s njom sve temeljne vrijednosti. Usput rečeno, nisu moji roditelji nikad bili u školi. Ali ih je život obdario mudrošću kojom prate mene, mog brata i moje sestre. Hvala im što su uvijek tu za nas.

Osim na HKS-u, djelujete u župi sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti u Zagrebu, koja je narasla na temeljima nevjerojatne požrtvovnosti dugogodišnjega župnika Franje Juraka. Nedostaje li Crkvi u Hrvata, ne samo na najvišim instancama, tih malih, a velikih primjera hrabrosti da se ide protiv vjetrenjača društva?

Ne bih upro prstom u Crkvu ili u druge, već prema sebi s pitanjem: činim li dovoljno za društvo, za malog čovjeka, poput Franje Juraka. Klonim li se nekih uhodanih i besplodnih načina pastoralnoga djelovanja? Jesam li dovoljno kreativan, aktualan u načinu na koji radim? Njegujem li dovoljno proročku dimenziju svojeg poziva? To je ispit savjesti koji sebi postavlja. A ako netko od kolega misli kao ja, neka i on sebi postavlja slična pitanja, i nastojimo prema društvenim prilikama u kojima se nalazimo – bez kritizerstva – odgovoriti na njih.

Svjetovni mediji nameću pesimizam, senzacionalizam, jeftinu sliku čovjeka, svedena na banalnost, poriv, nedjelo. Kako odgajati naraštaje informatički pismenije od svojih roditelja, a opet zatupljene u interijerima uz kompjutorski ekran, bez prijeđenih kilometara, upijenoga znanja putovanjima u stvarnom svijetu, kao i napornim radom na svim poljima društvene djelatnosti?

Mi smo u generaciji triju ekrana – računala, mobitela i televizora. Stvari se jako brzo mijenjaju. Međutim, svaki čovjek nosi svoju nutrinu sa sobom i ništa to ne može zamijeniti. Promijenjen je i odnos prema znanosti. Danas čovjek može ostati u svojem domu i konzultirati velike biblioteke svijeta. Nekad je znanost značila izlazak iz sebe – što govori o nesebičnosti, a danas, ostani kod sebe – dakle egocentrizam. Nije znanost kao takva kriva za to. Nego su to promjene koje utječu ne samo na način na koji gledamo na stvari nego i nas naš identitet. Suvremeni mediji mogu nam uvelike pomoći, ali nikad neće zamijeniti iskustvo istinskog susreta. Govori se danas dosta o umjetnim inteligencijama – tema kojom se dosta bavim – koje će nas zamijeniti. Istina, već nas zamjenjuju u mnogočemu. Ali nikad umjetna inteligencija neće znati što to znači imati punicu, svekrvu, snahu, zeta… To je veličina ljudskosti. Samo treba paziti da ne postanemo robovi svojih rukotvorina, i da se ne raščovječujemo.

Neposredni ste, često i humorom preplećete propovijedi i svakodnevne razgovore. Ove zime nije bilo snijega pa se niste isticali, da parafraziram vašu šalu. Potrebno je i u toploj zimi pronaći put prema potrebitima, siromašnima, obespravljenima. Kako do međusobnoga povjerenja, dijaloga i ažurne, terenske pomoći? Znam, Crkva nije samo karitativna ustanova, ali župna su vrata katkad jedina za čovjeka u nevolji.

Da, bez obzira na način na koji se obično prikazuje Crkva u medijima, mnogima su vrata župnih crkava ili drugih crkvenih karitativnih ustanova jedini izvor utjehe. I posebno mi je drago što mogu istaknuti tu svijest koju nose mnogi mladi po župama, ali i ovdje na našem sveučilištu, gdje vodim našu volontersku skupinu. Imam više od devedeset mladih studenata uvijek spremnih uključiti se u razne aktivnosti, ili ih čak sami kreiraju, ne samo u izvanrednim situacijama nego i u redovitim i uobičajenim vremenima. To je veličina Crkve. To je put Boga i čovjeka. Dokle god budemo imali takve mlade ljude u našem društvu i u Crkvi, ima nade za sve nas.

Što vas je u hrvatskoj kulturi i umjetnosti posebno zadivilo, možete li izdvojiti djelo ili osobu koja je ostavila ili ostavlja traga u vašem poimanju dobroga, lijepoga i svetoga?

Prije svega duhovna je baština ovdje prebogata. Jednom sam negdje rekao i tu ponavljam da nisu Hrvati svjesni koliko su zapravo veliki narod. I zaista jesu. Jer zemlja koja ima svece i blaženike, ako nosi malo više svijesti o sebi, može samo ponizno i svaki dan zahvaljivati Bogu na toj milosti. Ostajem samo na toj duhovnoj razini, koja je snažno oblikovala umjetnost i kulturu ovog naroda.

Autor: Tomislav Šovagović

Izvor: 681 – 9. travnja 2020.