Mučenica Domovinskog rata: Manda Matić
Mučenica Domovinskog rata: Manda Matić - u logoru je bolesnu tukli i silovali, a Hrvatska je to zaboravila
– Pamtite li Mandu… logorašicu Mandu? Ja je se često sjetim… zapravo…sjetim je se gotovo svaki dan. Čujem preživljava, kopa po kontejnerima, lišena svakog dostojanstva i nade. Ponižena i bolesna. Kao da nikada nije ni bila u logoru, kao da nikada nije bila mučena, kao da nikada nije bila proglašena snajperistom. Snajperistom! Kao da se ništa nikad dogodilo nije – riječi nepoznatog čovjeka probijaju opori, zadimljen prostor kvartovskog kafića i kao da pokušavaju nadglasati domoljubnu pjesmu u pozadini koja preglasno svira. – Sjetim li se Vukovarke Mande? Kako ne. Ta, ja sam sve vidio. Moja je samica bila preko puta njene. Bili smo u logoru Stajićevo koji je zapravo bio smješten u zatvoru. Na jednom su katu bili logoraši, na drugom ‘obični’, srpski zatvorenici. Da samo znate kako im je Manda dobro došla… Svake noći, kad bi pravosudni policajci i čuvari običnih zatvorenika otišli, čuvari logoraša bi dovodili u Mandinu ćeliju po dvanaestoricu zatvorenika, barem. Ona je bila toliko tučena i izdresirana, da se bespogovorno, po njihovu ulasku, okretala i zadizala svoju suknju – potvrđuje drugi potresenim glasom te nastavlja:
– Toliko je vremena prošlo, a ja i dalje teško govorim o tome. Žao mi je, osim što je bila uplašena, ona je bila i bolesna. Mentalno, shvaćate? Ali, njima to nije bilo važno. Činili su s njom što su htjeli jer su znali da nikome nije važna. Nakon nekog vremena je i zanijela. Trudna pet-šest mjeseci, pojavila se na listi za razmjenu logoraša. Tada su je odveli doktoru. To su nerođeno dijete iz nje živo iščupali – s gorčinom izgovara Nepoznati.
– Manda je kako srpska tako i hrvatska sramota, ponižena na najgori mogući način i od jedne i druge strane. Prvo su je Srbi svakodnevno tukli i tražili priznanje da je snajperist i da je ubila osamnaest srpskih specijalaca. O silovanjima da i ne govorim. Iako ja to nisam vidio. Nama je glava uvijek morala biti spuštena dolje. I sad čujem, tumara po Vukovaru, obilazi kontejnere, nit’ je priznata kao branitelj, nit’ kao civilna žrtva rata. Manda je paćenica, hrvatska mučenica za koju nitko ne zna ili ih naprosto nije briga. O Mandi nitko ne govori – dodaje jedan od njih.
– Dajte, molim vas – tvrdi najglasniji – kakav snajperist. Čim je dovedena na njoj se vidjelo da nije sasvim zdrava, činilo se kao da ima neki blagi oblik retardacije. Ali, ona im je bila prikladna jer su baš tražili ženu koju bi optužili za tako nešto. Nešto što bi priču o Hrvatima – ubojicama potkrijepili, kako bi se cijeli svijet zgrozio nad narodom koji ‘novači i obučava žene ubojice’. Kažem, Manda je bila najbolji izbor jer se takva bolesna nije znala, a nije ni mogla braniti. Tako je po Srbiji krenula priča o Mandi – okrutnoj snajperistici. Vozajući nas autobusom po Srbiji, iz jednog logora u drugi, negdje kod Rume presrele su nas neke agresivne žene. Mahnito su grebale i lupale po staklu autobusa samo da se dočepaju Matićke.
Eee, što je ta žena proživjela…
– Kako je moguće da je pukla priča po Srbiji, a u Hrvatskoj nitko za nju ne zna? – pita treći, najmanje upućeni.
– Zato što nikome nije važna. Kako su se Srbi okoristili njenom bolesti zbog koje je bez prigovora pristajala na sve i priznavala sve, tako se koriste i Hrvati kojima valjda odgovara to što se nije u stanju izboriti za svoja prava. Teško mi je opisati što je ta žena prošla i još uvijek prolazi. Kao da se sva nevolja ovog svijeta sručila na njena pleća. Od toga da je bolesna, zarobljena, mlaćena, silovana i na kraju… sama i zaboravljena. Nalazi se na malo kojem popisu… slabo što je dobila. Ali se zato i dalje nalazi na popisu branitelja optuženih za ratne zločine, jedna je od 300 branitelja na međunarodnoj tjeralici. Zamislite apsurda, branitelj optužen za ratne zločine, a nema status branitelja – zaključuje meni još uvijek nepoznata osoba.
Nije pristojno, znam, al’ mehanički se okrećem i upitam: Oprostite, tko je Manda?
Za svega par sekundi spajamo stolove i shvaćam kako sam u društvu bivših logoraša Ilije Ačkara i Branka Čulića koji su imali tu nesreću upoznati svu okrutnost srpskih logora. I trebalo je svega par minuta da otpočnu dugu i mučnu priču o Mandi Matić, jedinoj Hrvatici zatočenoj u Srbiji za koju se tražila smrtna kazna jer je u optužnici stajalo da je ‘snajperistica koja je ubila 18 srpskih specijalaca.’
Shvaćam i da sam sasvim slučajno, u zadimljenom kafiću zagrebačkog predgrađa saznala za Mandu Matić, nepoznatu junakinju… pravu, iskonsku mučenicu Domovinskog rata. Shvaćam… krajnje je vrijeme da za njenu sudbinu sazna cijela Hrvatska.