Poznato je da je Leonardo da Vinci u svojim zabilješkama o njoj pisao kao o tehnici vježbe korisnoj za umjetnike.
“Ako se zagledate u neki zid prošaran različitim mrljama ili mješavinom različitih kamenčića, pa želite zamisliti neki prizor, moći ćete u njemu vidjeti različite pejzaže s planinama, rijekama, kamenjem, drvećem, dolinama, širokim ravnicama i skupinama brPareidolijaežuljaka. Također ćete moći vidjeti borbe ronilaca, figure u brzom kretanju, čudnovate izraze lica, neobične kostime i nebrojene druge stvari koje potom možete reducirati u izdvojene, dobro zamišljene oblike”, zapisao je talijanski majstor.
Neuroznanstvenici su mišljenja da je posljedica načina na koji naš mozak procesuira informacije. Prema njima, mozak konstantno filtrira linije, oblike i boje, dajući im značenje, čini te slike smislenima povezujući ih sa stečenim znanjem. No, ponekad stvari koje su dvosmislene povezujemo s nečim što možemo jednostavnije imenovati i identificirati.
Ona može biti i rezultat ljudskih očekivanja i neostvarenih nadanja i želja. (Poželjno je doznati i što su to “fraktali”. Osobno ih volim.)
Mnogi je dožive u nekom trenutku života – bilo da šeću šumom, slušaju glazbu, gledaju u nebo. Nekad je ona rezultat emotivnog stanja osobe, a nekad je potpuno slučajna.
U više studija magnetskom rezonancijom mozga dokazano je da lijeva strana mozga reagira prva na prizor i desnoj strani šalje pitanje ‘što je ovo’. Desna potom pokušati utvrditi je li to stvarno, a statistika pokazuje da će, sigurnosti radi, broj pogrešaka biti dobrano na strani potvrdnog odgovora. Lijeva će nakon toga utrošiti još nekoliko mikrosekundi kako bi razmotrila kontekst prizora prije nego što će isključiti “alarm”.
No, bolje je biti siguran, makar preplašen, zbog alarma.
“Ono što pustinju čini lijepom — reče mali princ — jest to da ona negdje skriva neki zdenac, bistre, zrcalne vode.“