Pjesništvo fra Rajmunda Kuparea

Rajmund Kupareo (Vrboska na otoku Hvaru, 16.XI.1914. ‒ Zagreb, 6.VI.1996.) pripada vrlo plodnomu, štoviše, iznimnomu naraštaju hrvatskih književnika rođenih u osvit Velikoga rata koji su svoje literarno stvaralaštvo započeli sredinom ili potkraj tridesetih godina. Svoju književnu zerlost dosegnuli su poslije Drugoga svjetskoga rata, pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, ukoliko ih nije progutao rat ili nemila i tragična zbivanja neposredno po njegovu svršetku.

Naraštaji hrvatskih književnika rođenih 1911., 1912., 1913. i 1914. koji su doživjeli ratne kataklizme u godinama punoga sazrijevanja, bitno su, posebice oni koji su ih preživjeli, određivali i usmjerivali hrvatsku književnost druge polovice 20. stoljeća, bez obzira kojemu su svjetonazoru, kojim idejama i ideologijama, kojim duhovnim vrjednotama i književnim pravcima bili bliski. Tih su godina rođeni Ivo Kozarčanin, Ante Jakšić, Branko Klarić, Vinko Nikolić, Janko Bubalo, Aleksa Kokić, Ivan Goran Kovačić, Ranko Marinković, Serafin Mičić, Antun Nizeteo, Viktor Vida, Lucijan Kordić i Vinko Kos. Bila je to prava plejada hrvatskih pjesnika i pisaca koji su svojim stvaralaštvom iznimno obogatili hrvatsku kulturu i literaturu. Dobar dio njih pripadao je krilu hrvatske književnosti s naglašenom religioznom sastavnicom, odnosno, kako se to govorilo i kako se i danas znade reći, krilu hrvatske katoličke književnosti koju su inaugurirali – usuprot liberalnim, modernističkim i avangardnim težnjama – njezini idejni začetnici Ljubomir Maraković, Petar Grgec ili Josip Andrić, iznikli na humusu Hrvatskoga katoličkoga pokreta.

Imao je taj naraštaj iza sebe vrlo ugledne prethodnike u Silviju Strahimiru Kranjčeviću i Marinu Sabiću, Milanu Paveliću i Izidoru Poljaku, Iliji Jakovljeviću, Cviti Škarpi i Antunu Branku Šimiću, a zatim u pjesnicima rođenima na početku 20. stoljeća ‒ Sidi Košutić, Đuri Sudeti, Nikoli Šopu, Gabrielu Cvitanu, Tonu Smerdelu, Ivi Horvatu, Augustu Đarmatiju, Ivi Lendiću i Jeronimu Korneru. Oni su se postupno oslobađali od čvrstih konvencija i jezičnih struktura, a bitno su osuvremenili leksik, izražajno nasljeđe i stroge strukture hrvatskoga stiha s kraja 19. stoljeća.

Rajmund Kupareo pripada trećemu naraštaju pjesnika kršćanskoga katoličkoga nadahnuća, zapravo on je među njima bio najmlađi, rođen 16. studenoga 1914., dakle, već u punom ratnom vihoru. Temelji na kojima je mogao graditi svoje pjesništvo velikim su dijelom bili već postavljeni; ideju o poeziji kao deklarativno-manifestativnu činu, neupitnom ispovijedanju kršćanskih katoličkih vrjednota i inzistiranju na njezinoj sadržajnoj komponenti, na ideji o poeziji kao unutarnjem doživljaju i osviještenom stvaralačkom procesu. Drugim riječima, pjesnici kršćanskoga katoličkoga nadahnuća i svjetonazora nastoje njegovati, uz sadržajnu, i formalnu, oblikotvornu, izražajnu sastavnicu pjesničkoga čina.

Bio je to proces postupan i mukotrpan, no proces koji je otvorio prostore slobode različitim pristupima temeljnim kršćanskim postulatima. Pjesnički se čin individualizirao i odgovarao je individualnom vjerskom iskustvu njegova tvorca. Pjesnici katoličke moderne prihvatili su izazove individualizacije i okrenuli su se svojoj osobnosti i posebnosti, tražeći vlastito mjesto u načinu motrenja i osjećanja transcendencije. Oni nisu, kao što je to bio slučaj s predstavnicima hrvatske moderne koji su u svojem stvaralačkom činu tražili isključivo njegovu samosvrhovitost i ljepotu, zapostavili i njegove etičke, gnoseološke i ontološke sastavnice.

Rajmund Kupareo dakle kao najmlađi među spomentuim sunaraštajnicima javlja se svojim pjesmama tridesetih godina i prvu zbirku Pjesme i psalmi objavljuje 1939. u Šibeniku. Njegova pjesnička praksa započinje u vrijeme kada je Ljubomir Maraković vrlo suptilno već bio naznačio bitna obilježja mlade katoličke lirike.¹ On je, pišući o trima zbirkama pjesama Missa poetica Branka Klarića, U dolini zaborava Ante Jakšića te o zbirci Angelusi Ive Lendića, klasificirao hrvatsku mladu lirike u tri skupine, odnosno razabrao je tri duševne strukture osobnosti u kojima se očituju lirski opusi pojedinih pjesnika.

U prvoj skupini Maraković nalazi patetičnu notu, nadahnutu liturgijskim elementima, pjesničkim govorom Svetoga pisma i grandioznošću slika po uzoru na psalme, Knjigu o Jobu i Apokalipsu, onu notu koja je vlastita u poeziji svećenika pjesnika Milana Pavelića i Izidora Poljaka. U tu skupinu svrstava Klarićevu zbirku Missa poetica. Kao opreku takvoj lirici prepoznaje onu koja izbjegava grandilokvenciju, smione i snažne slike koje bi mogle zvučiti kao naučene fraze a religiozni motivi kao nametljivost i profanacija: to su pjesnici koji svojom smirenošću, skladnošću i smislom za sitne, neznatne i jednostavne stvari, za potištene, siromašne i bijedne, za harmoničnu ljepotu u prirodi i svijetu diskretno odražavaju unutarnji mir, tihe i duboke radosti što proizlaze iz njihova vjerovanja. Takve su pjesme Ive Horvata i Cvite Škarpe, a njoj pripada i zbirka U dolini zaborava Ante Jakšića. Treća je struktura katoličke liriske osobnosti ona koja se nalazi negdje između prve dvije: ona odrazuje osobni život, izbjegava patetiku forme jer ju, po svome osobnom karakteru, smatra konvencionalnom i stereotipnom, no taj je osobni život itekako prodahnut vjerskim doživljajima te probija diskretno a spontano kao snažan i sveobuhvatan doživljaj transcendentnoga. Takva je poezija Đure Sudete, takva je poezija Jeronima Kornera, takva je poezija, u još jačoj mjeri, Angelusa Ive Lendića, začeta kultnom Šopovom zbirkom iz 1934. Isus i moja sjena.

Pjesništvu Rajmunda Kuparea bi, po Marakovićevoj sistematizaciji hrvatske mlade katoličke lirike, pripadalo mjesto unutar posljednje, treće, skupine. Vinko Nikolić je, u skladu s takvom ocjenom, Kuparea svrstao uz bok pjesnicima poput Đure Sudete, Nikole Šopa, Ive Lendića i Jeronima Kornera, objavljujući mu 1961. u Knjižnici Hrvatske revije izabrane pjesme pod naslovom Blagoslov zvijezda. Kupareu je svakako u osvješćivanju i teorijskom produbljivanju vlastite pjesničke prakse znatno pomogla njegova sprema estetičara, svestrano obaviještena duha na područjima teologije i filozofije umjetnosti. Kupareo je kao vrhunski stručnjak za estetička pitanja dosegnuo i naslov čileanskoga akademika. U svojoj je estetici govorio o problemu lijepoga, o biti umjetničkoga djela i o općim zakonima umjetničkoga stvaranja. Objavio je svoja estetička razmatranja u ukupno devet knjiga, u jednoj na latinskom, u tri na hrvatskom i u pet na španjolskom jeziku.

U pjesničkoj/umjetničkoj kreaciji, po Kupareu, naslućuje se, nazire i spoznaje životna istina te samo savršenstvo. Umjetnost nipošto ne može biti puki odslik ili preslika postojeće stvarnosti, pjesništvo nije puko opisivanje/zapisivanje viđene zbilje ili njezin odraz, ono u prvom redu svojim izražajnima sredstvima, znakovima/ikonama i simbolima stvara novu zbilju, novu stvarnost.

Pa ipak, nije na njegovo stvaralalaštvo toliko djelovala i utjecala struka i kompetencija estetičara, filozofa i teologa, koliko njegova intuicija i njegov senzibilitet. Racionalnost nije posve prigušila osjećaje, no ni osjećaji nisu posve prevladali misaonost: rekli bismo, u dijalektici misli i osjećaja, u njihovu međusobnu prepletanju razvija se Kupareov specifični lirski rukopis koji, bez obzira na vidljive i moguće dodire s pjesničkim svjetovima Kornera, Šopa, Sudete i Lendića, Dobriše Cesarića, Olinka Delorka ili Frana Alfirevića, ukazuje na autohtonost svojega autora.

Zanimljivo je i to da Kuparea nisu okrznuli strani utjecaji, iako je on dvadeset i pet godina živio kao izvandomovinac, prihvativši dijelom sudbinu Hrvata izbjeglih nakon četrdeset i pete. Zanimljivo je isto tako da nije pisao pjesme na španjolskom jeziku, poput primjerice Luke Brajnovića. Nije u svom pjesništvu ostavio tragove i naslage primljene čitanjem suvremenih španjolskih, francuskih ili talijanskih pjesnika. Njegova je poezija izrazom moderna, ali je ostala u okvirima tradicionalnoga poimanja svijeta. Svakako je tradicionalnija od poezije Šopove, Kornerove ili Bubalove, ali i od poezije izvandomovinaca Viktora Vide i Lucijana Kordića.

Zapravo, Kupareova poezija, začeta prvom zbirkom Pjesme i psalmi iz 1939. godine, razvijala se unutar više-manje tradicionalnih stabilnih stihovnih oblika, zadržavajući najčešće rimu, ritam i strogu strukturu pjesme, ali se je istodobno otvarala novoj duhovnoj osjećajnosti. Kao takva nije nailazila na širu kritičku recepciju, nisu je vrjednovali hrvatski književni historiografi pa se tek 1997. spominje u Jelčićevoj Povijesti hrvatske književnosti, dok je antologičari uglavnom vrjednuju u tematskim antologijama duhovnoga pjesništva, rijetki u antologijama ukupne hrvatske poezije, ovi potonji dakako tek nakon 1990. Razloge takvoj recepciji Kupareove poezije treba tražiti s jedne strane u njegovu odlasku u emigraciju, s druge pak u idejnim i duhovno-religioznim porukama njegove poezije. U današnje vrijeme sigurno je da mnogi ne poznaju njegov pjesnički i književnokritički opus, pa ni njegove prinose hrvatskoj estetici, no isto je tako sigurno da Rajmund Kupareo cijelim svojim opusom nipošto nije nepoznanica kakvom je bio do prijelomne 1990. godine, koje je postao i članom Društva hrvatskih književnika.

Rajmund Kupareo objavio je za života četiri zbirke pjesama, prve dvije Pjesme i psalmi (1939.) i Nad kolievkom srca (1945.) u domovini, druge dvije ‒ Na rijekama (1948.) i Blagoslov zvijezda (1961.) ‒ u emigraciji. Po povratku iz emigracije objavio je tri zbirke: Pjesme (1980.), Sabrane pjesme (1992.) i Svjetloznak, također izabrane pjesme, 1994. godine.

U prvoj zbirci Pjesme i psalmi nalazimo gotovo sve osnovne tematske grozdove Kupareove lirike proistekle iz njegova redovničkog iskustva i njegove zaokupljenosti sakralnom problematikom: pjesme povećene Kristu Isusu, marijanske pjesme, pjesme nadahnute liturgijskim čitanjima, pjesme nadahnute redovitim dnevnim čitanjima biblijskih i teoloških tekstova i odgovarajućih časoslovnih molitava, molitvene pjesme ili zahvalnice. U ciklusu posvećenu Kristu Isusu, uz vidljivi oslon na ranoga Šopa, ali i Lendićeve Angeluse, Isusu se ne uklanja božanska aureola, on nije samo čovjek, on je i božanska osoba; istina, prisnost, blizina, jednostavnost, toplina kojom Kupareo sugerira Kristovu nazočnost ima nešto od one Šopove poniznosti koju osjeća kako u odnosu prema asiškomu sirotanu, tako i prema Isusu.

Istom prisnošću, jednostavnošću, toplinom i nježnošću Kupareo gradi svoj doživljaj Boga i čovjeka, bliska čovjeku u svakoj prilici. Isus je uvijek ondje gdje ga ljudi u nevoljama, bolesti ili bijedi trebaju, uvijek je s potrebitima, radnicima, ribarima i težacima, s onima koji trpe, posrću i oskudijevaju.

Primjerice, u pjesmi Kristov pohod, ispjevanoj u Morskoj kući u kojoj se Kupareo liječio 1937., pjesmi koja podsjeća na Lendićev ciklus bolničkih pjesama nastalih u kraljevičkoj bolnici, Isus supati i pohodi bolesnike: »Jutros je uz pratnju bijelih sestara,/ uz svjetlo fenjera i zvona glas čist,/ prošao od sobe do sobe najdraži gost/ Gospodin Isus Krist«. Pjesme slične intimizacije s Isusom naći ćemo u pregršti Kupareovih stihova, primjerice u pjesmama Molitva Isusu Radniku, U času spoznaje, a poslije i u drugim zbirkama: u pjesmi Isus na saonicama i ciklusu S Isusom po mom otoku ili u pjesmi Isus u mojoj lađi.

U ciklusu liturgijskih meditacija, ciklusu koji će u svojim budućim pjesmama znatno proširiti i dograditi, ciklusu koji je pomalo sadržajno nalik Claudelovim pjevanjima o crkvenoj godini, spjevu Corona Benignitatis anni Dei, Kupareo opjevava u četverostihnim rimovanim dvanaestercima svoj »brevijar iluminiran poezijom«, svoj »misal oslikan živim slikama«, koji fascinira sugestivnom evokacijom pojedinih događaja crkvene godine. Zadnji ciklus zbirke Moj mali psaltir pokazuje pjesnikovo umijeće pronicanja u psalamski slog i umijeće uporabe psalamskih zaziva, paralelizama i metaforike: »Bilo ime Tvoje blagoslovljeno od prve stranice, što je otvori jutro/ do zadnje, što je zatvori mrak…«, ili: »Jer zaludu bi se nadimala pluća naših njiva/ i rebra naših prsiju,/ kad nam Tvoj znamen ne bi osvježio čela«, ili: »Dragocjen je život pravednika u očima Gospodnjim:/ On je pergamena, koja je upila svu mudrost«, ili: »Dragocjena su djela ruku njegovih: ona su mostovi, koji spajaju svjetove«. Tako zbirka Pjesme i psalmi, iako prva i početnička, utemeljena na vlastitu iskustvu, ali i asimilaciji i prihvaćanju tuđih iskustava, iskazuje svježinu, životnost i izvornost Kupareova pjeva.

Druga zbirka pjesama Nad kolijevkom srca sažimlje iskustva prve zbirke, ali s više osjećajnosti i dotjeranijom pjesničkom formom. Prate ju i dalje odjeci Sudetine i Šopove rane lirike te lirike Ive Lendića; pastoralni motivi, idilični krajolici, slike/portreti bića i stvari posjeduju tankoćutnu finoću, osobitu nježnost bjeline koja je znakom čistoće i uskrslosti, bjeline koja posebice u zimskom kristalnom pejsažu, u zimskom pojmovlju, zadobiva svoje puno značenje prozirnosti i nevinosti duše, njezine nepatvorenosti i gotovo njezina mističnoga posvećenja: »U jednoj pahulji sakrit ću sebe/ ko sveti tat. / Na Njegovu obrazu da se zaustavim/ ko bijeli svijet,/ a tad ću nestati u toplini srca/ ko suza radosnica« (pjesma Na Božić).U vezivanju stvarnoga s izmaštanim, u vještu srašćivanju realnoga i irealnoga, naravnoga i nadnaravnoga, Kupareo se otkriva kao pjesnik srca i emocija koji žudi za posvećenjem i otkupljenom vječnošću. Kao savršen primjer takve čežnje figurira pjesma Na Bijelu nedjelju u kojoj se pridjev »bijel« i imenica »bjelina« pojavljuju u gotovo svakom stihu.

Kupareove zbirke nastale i objavljene u tuđini, Na rijekama i Blagoslov zvijezda, proširuju tematski okvir: već naveliko opjevanim religioznim temama i fascinacijama prirodom, pridružuju se zavičajne/domoljubne. Život u tuđini, osjećaj izgubljene domovine, njezina kalvarija, nacionalni usud, narodne patnje, proširuju duhovni obzor Kupareove lirike.

Paradigmatična je pjesma/tužaljka Plač hrvatskog Jeremije, nastala u Pragu na Veliki petak 1947. kao neposredan odjek na domovinske strahote iz 1945. i 1946. godine: »Duša je naroda mojega razapeta, Gospodine,/ krvnici smijehom njezin nadvikuju krik./ Umire zemlja moja već dvije godine,/ bolovi su njezin izmijenili lik«. Inače česta identifikacija razapeta Krista u liku vlastite domovine i naroda česta je pojava u domoljubnoj poeziji hrvatskih pjesnika. U Kristovu se patnju često projiciralo patnju hrvatsku, čovječju, svoju vlastitu. To živi i u Kupareovoj lirici, lirici otpora i čežnje za narodnom i osobnom slobodom. Vrlo su uspješne zavičajne pjesničke minijature te one domoljubno nadahnute pjesme u kojima se zavičajno i domovinsko ne izrazuje eksplicitno, primjerice pjesme Čežnje, Muk, Med, Igra vemena, Do viđenja, majko!, Oproštaj, Logorašica…

Posebnu pozornost zavrjeđuju Kupareove marijanske pjesme koje bitno obogaćuju hrvatsku marijansku poeziju. Posebice se svojom vrijednošću ističu pjesme Balada o Gospinim pčelama, Tajni hodočasnik i Poziv Bijeloj Gospođi. Pjesmu Balada o Gospinim pčelama mogli bismo označiti zaštitnim znakom Kupareove marijanske lirike: pjesnik je u toj pjesmi vrsno povezao teološke s estetskim vidovima. U Mariji se zrcali osobita božanska ljepota koja izvire iz posebne Božje milosti, od njezina izabranja, poslušnosti, poniznosti i bogorođenja, do njezina uzašašća. U ovoj paradigmatskoj pjesmi oprimjereno je Kupareovo naziranje o umjetnosti u skladu s učenjem sv. Tome Akvinca: »Umjetnik intuira bitne elemente ljudskih osjećaja, čežnji, napora, strasti itd., koji nadilaze njegove osjećaje i težnje te postaju općeljudske u nekom umjetničkom djelu«. Umjetnik u osjetilnom spoznaje nadosjetilno, transcendentnu istinu, spoznaje u osjetilnom božansko, spoznaje u prirodnom redu nadnaravni, božanski red. Tu spoznaju, odnosno osjećaj – pri viđenju lijepoga – umjetnik izrazuje u simbolima, odnosno svaka pjesnička vidljiva slika postaje simbol nevidljivoga.

Tako Marijina uzvišena ljepota privlači pčele koje zapravo simboliziraju život, sve što je stvoreno, sav svijet; sjedaju na Marijine ruke zbog njezine osobite ljepote i medom hrane njezina Sina; Marija ih je stvorila vječnima, izjednačivši ih sa svijećama; pčele su posvećene te su postale religiozni simboli koji izgaraju svoju ljubav u čast i slavu Božju, prinoseći sebe na Božjem oltaru, po uzoru na Kristovu žrtvu, njegov vazmeni prinos. Rekao bi Kupareo, »kršćanski umjetnik nastoji preko simbola, koji ne prelaze granice ljudske fantazie, dočarati njihovu uzvišenost«. U pjesmi Balada o Gospinim pčelama takva je uzvišenost postignuta preko simbola pčela i svijeća u njihovoj čistoći, dobroti i izgaranju. Koliko je svojim jednostavnim četverostišnim desetercima melodična i pjevna pokazuje njezino uglazbljenje: uglazbio ju je za četveroglasno klapsko pjevanje Ljubo Stipišić.

Kupareove zbirke Pjesme iz 1980., Sabrane pjesme iz 1992. i izabrane pjesme Svjetloznak iz 1994., objavljene su u domovini. Prva zapravo tvori u autorovu izboru retrospektivu njegova pjesničkoga stvaralaštva, pjesnik se predstavlja sa svim važnijim temama svoje poezije, ali više inzistira na pjesmama koje su očito plod njegove zrele estetičke misli, koje su u oblikotvornom smislu bitno reducirane i u kojima je pjesnik namjerno prigušivao svoj lirizam. Sabrane pjesme iz 1992. i Svjetloznak iz 1994. pjesme su razvrstane u dvanaest cjelina: božićna lirika, korizmeni i uskrsni pjesmokrug, pjesme o Isusu, marijanska lirika, blagoslovi, molitve, intima, terra marique (pjesme o zemlji i moru), domoljubna lirika, portreti i sjećanja, rukoveti, moj mali psaltir. Ova potonja cjelina razdvojena je na dvije podcjeline: Časoslovi i Sedam hrvatskih pokorničkih psalama. Sva tri izbora – jer pjesnik nije njima obuhvatio sve svoje objavljene i neobjavljene pjesme – zapravo sažimlju ono što je pjesnik smatrao najvrjednijim u svome pjesničkom stvaralaštvu. Nije se u tim izborima toliko ravnao vremenskim slijedom njihova nastanka ili objave, nego ih je nastojao tematski grupirati i tako izravno čitatelju pružiti bitne tematske grozdove svoje lirike bez obzira na to kad su pojedine pjesme nastale.

Lirika fra Rajmunda Kupareo snažno je opečaćena kršćanskom katoličkom duhovnošću, osobnim doživljavanjem cjeline svijeta, zavičaja i domovine. Koliko težila onostranomu, toliko je ukotvljena i u ovostrano, u konkretan život, no uvijek se ovostrano produhovljuje, posvećuje i transcendira u smislu kršćanske duhovnosti.

U svojim je pjesmama uspio izgraditi svijet vrjednota koje počivaju na čvsrto strukturiranu sustavu kršćanske duhovnosti. Njegova je pjesnička osobnost, bez obzira na njegovu filozofsku i teološku naobrazbu, sazdana na poniznosti i jednostavnosti – jer ponizno i jednostavno pretpostavke su svake ljepote – i one koja se vidi, i one koja se sluti, i one vječne, o kojoj imamo samo predokus. U hrvatskoj poeziji druge polovice 20. stoljeća, u njezinu krilu kršćanskoga nadahnuća tvori autentičan i samosvojni glas, glas blizak lirici Đure Sudete, ranoga Nikole Šopa, Ive Lendića i Jeronima Kornera. Kupareovu liriku stoga valja prihvatiti i doživjeti kao duboko osjećajnu, razlozima srca i vjerom prodahnutu liriku.