„Princeza od vode”

Georgie je teško prihvaćala ovu spolnu nejednakost. Noću, prije spavanja, upitala bi baku: "Zašto je voda toliko daleko? Zašto vodu moramo prokuhati prije nego što je popijemo?" Baka bi joj obično odgovorila da postavlja previše pitanja

0

Georgie je teško prihvaćala ovu spolnu nejednakost. Noću, prije spavanja, upitala bi baku: “Zašto je voda toliko daleko? Zašto vodu moramo prokuhati prije nego što je popijemo?” Baka bi joj obično odgovorila da postavlja previše pitanja

Kao malo dijete, Georgie Badiel morala je ustajati svaki dan prije zore kako bi pješačila do najbližeg zdenca. Noseći praznu posudu na glavi, svakodnevno je pješačila po tri sata, s bakom i rođakinjama. Dok je hodala, osjećala je kako u njoj gori osjećaj nepravde zbog ove situacije. Badiel je od tada prevalila daleki put. Ona je sada poznati supermodel i u misiji je pomoći ljudima u svojoj domovini kako bi lakše došli do čiste vode. Badiel je odrasla između Obale Bjelokosti i Burkine Faso, a kada je postigla uspjeh, vratila se u svoje rodno selo u Burkina Faso kako bi pomogla.

Problem s vodom nije bio samo u njezinu rodnom gradu. Milijunima ljudi u Burkina Fasu nedostaje čiste, pristupačne vode za piće. Žene i djevojke zadužene su za ta duga, opasna, iscrpljujuća svakodnevna putovanja. Međutim, nije dovoljno samo donijeti vodu, budući da je puna opasnih bakterija, mora se prokuhati i ostaviti da ohladi. I tako čitav život, svaki dan.

Na web stranici zaklade gospođe Badiel nalazimo opis: „Njezina braća i muški rođaci smjeli su spavati dok su ona i ostale djevojke u kući morale ići po vodu. Georgie je teško prihvaćala ovu spolnu nejednakost. Noću, prije spavanja, upitala bi baku: ‘Zašto je voda toliko daleko? Zašto vodu moramo prokuhati prije nego što je popijemo?’ Baka bi joj obično odgovorila da postavlja previše pitanja.”

Georgie sada živi i radi u New Yorku, ali nije zaboravila odakle je došla.  Odbija se pomiriti s tim da ostavi stvari kakve jesu. Kako je moguće da se ona može dugo, s toplom i čistom vodom tuširati u svom stanu na Manhattanu, dok njene tetke, rođakinje, nećakinje, sestre, prijatelji i bezbroj drugih u zapadnoafričkim zemljama to ne mogu ni sanjati?

Prekretnica u ovoj priči bilo je rođenje djeteta. Georgie je ispričala talijanskom listu Corriere della Sera kako je prije pet godina letjela iz SAD-a u Benin u posjet svojoj trudnoj sestri. Stvari se tamo nisu nimalo razlikovale od onoga kako ih je doživljavala godinama prije. Njezina se sestra morala probuditi prije zore i napuniti kante vodom. Neke su žene koje su živjele na selu morale hodati i šest sati, suočavajući se s rizikom od napada muškaraca i divljih životinja.

To je doživljavala kao neprihvatljivu situaciju. Georgie je htjela nešto poduzeti na inteligentan i napredan način, kako bi bila primjer istinskog osnaživanja žena.

Nakon što je istražila razne načine donošenja svježe vode u domove i sela u Burkina Fasu i naišla na brojne prepreke, osnovala je vlastitu zakladu. Nije stvar samo u kopanju bunara. Također se radi o obrazovanju i osnaživanju žena da budu nositeljice promjena.

Prema webu zaklade, educirali su više od 15 000 djece o osnovnim higijenskim i sanitarnim praksama, obnovili su 110 bunara i izgradili 19 drugih – pomažući više od 270 000 ljudi da imaju pristup čistoj pitkoj vodi. Također su osposobili 118 žena kako bi mogle pomagati svojim zajednicama u obnavljanju i održavanju bunara.

Za Badiel je pristup vodi više od zdravlja i tjelesnog uzdržavanja; radi se o slobodi. U jednom razgovorou kazala je: „Voda porobljava ljude jer nemaju izbora. Bez vode nema slobode. Ne možete ići u školu, žena nema dovoljno slobodnog vremena kako bi mogla raditi druge stvari za sebe i za svoju djecu.” Zbog toga Georgia pravo na vodu brani kao ljudsko pravo.

U razgovoru nastavlja: „Znate, svaki put kad se vratim kući – sve što mislim i sve što vidim je što mogu učiniti više. Nikada nije dovoljno, što god da radim. Sada, kad odem u Burkinu Faso, sve što želim jest pronaći rješenje kako u moju zemlju donijeti čistu pitku vodu. Jer kad idem u sela, vidim žene poput mene, vidim mlade djevojke poput mene, koje moraju provesti tri sata, četiri sata, a neke i spavaju na cesti, samo da bi vratile kantu vode za svoju obitelj. Znate, ako doista želimo riješiti siromaštvo, moramo krenuti od osnovnog. A meni je osnovna voda. Tu život započinje.

Talijanska svetica i mističarka 17. stoljeća, sveta Veronika Giuliani, složila bi se s Georgiom. Kada je Veronika imenovana opaticom, vidjevši svoje sestre kako nose vodu u kantama stepenicama projektirala je i izgradila sustav cijevi. Poznata po svojim intenzivnim i neviđenim mističnim iskustvima i mnogim posebnim darovima koje je dobila od našega Gospodina, nikada nije izgubila svoj smisao za praktične i jednostavne stvari, a u skladu s tim je obrazovala svoje sestre. Ovoj velikoj zaštitnici možemo povjeriti žeđ Afrike.

 

 

Izvor: Svjetlo riječi

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.