“U zadnje se vrijeme u nas ponovno vodi rasprava o bolnoj temi pobačaja, nužno se suočavajući s pitanjem kada počinje ljudski život, što je osoba, koje vrijednosti treba štititi. U svemu je važno ne previdjeti polazište, a ono je u…
Ponadati je se, da ću jednog dana hodočastiti u tu bogomolju, te svoga Krista umiti, poljubiti… zagrliti!
Ove noći, dok ovo pišem opterećen sam velikim brigama i velikim kušnjama spram sebe i moje obitelji, ali nikad nisam bio svjesniji da samo Bog i Njegova volja jesu jedini ispravan put.
Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Takvo što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istine ili špekuliraju serviranjem neistine.
Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjur juhe jedina toplota koja postoji.
Poželim nekad da sam pjesnik: kroz stih izraziti svoju bol. Voljela bih da nisam sama: s drugim sjesti za jedan stol.
U očima turskoga osvajača ostalo je iznenađenje, smrznuti ljudi kojih su se kao neprijatelja pribojavali i koje su htjeli ukloniti. Iznenadila ih ranija nepopustljivost, neprihvaćanje ponuda o predaji; iznenadila ih je ustrajnost i vjernost domovini. Pred njima je bila zaleđenost ljudi koja je ipak otopila i njihova srca. U očima osvajača bili su pred neprijateljem koji im više nije smetao, ali koga zapravo nisu pobijedili. U očima osvajača neprijatelj je postao vrijedan divljenja; zaleđenost je rodila neku čudnu toplinu poštovanja i nedohvatljivosti. Oni su trebali biti slavljenici i junaci, a postali su svjedoci neočekivanoga junaštva svojih protivnika.
Sva djeca imaju snove o svojem odrastanju i ma gdje bili, žele postati doktori, piloti, učitelji, a naša Rosie uvijek odgovori da želi biti musichana (izgovara se musičana), što na svahiliju znači djevojčica, a takva će i ostati cijeli život. Ona je ustvari najvedrije stvorenje pod krovom „Malog doma“ i prva je koja će svakoga tko dolazi dočekati najširim osmijehom. Ima slabu cirkulaciju, pa njezine hladne ruke uvijek prepoznam kad me u sirotištu djeca opkole i svi me odjednom žele držati za ruku, zagrliti i biti mi bliže.
Istina će vas osloboditi! (Iv 8,32) – Želim reći istinu. – Ne može. Reći ćeš ono što ti ja kažem. – Ne, želim reći istinu. – A posljedice? Što ću ti ja onda?“ – reče odvjetnik. – Bog vas je…
U svetoj misi, ali i u drugim sakramentima i molitvama dopuštamo Bogu, njegovu Duhu da Djeluje u nama, da nas zarazi nesebičnošću. I zato nam ostaje predivna slika primanja Djeteta u naručje; dopuštanje Bogu da uđe u naš život. Tu gestu koja je poglavito majčinska gesta, susrećemo iznimnom snagom i ljepotom baš kod liječnika. Njihov je, vaš je poziv primiti u ruke tek rođeno dijete, ali isto tako primiti i zadnji zemaljski životni dah čovjeka. Pred otajstvom života sve je ostalo manje važno. Ista ljubav koja se divi stvorenomu životu prihvaća i bijedu čovjeka, prihvaća i zaraženost onim što život ugrožava i slijedi poziv biti suradnicima Spasitelja u oslobađanja od svega što priječi radost ili u davanju značenja trpljenju.
