Predstavljam vam zbirku poezije pjesnika Marka Pisarevića. Nastavljam tako niz predstavljanja s pozivom da pošaljete svoje poetske uratke. Objavit ću one koji se uklapaju u misiju stranice. Iako ovih devetnaest pjesama obiluje mnogim originalnim slikama i misaonim formama, po subjektivnoj…
Kad ste vidjeli neku reklamu koja vas poziva da pomirišete nešto osim u reklamama za deterdžente i sredstva za pranje rublja? Pa čak ni tamo ne tako često. Ja ne znam ni jednu takvu. Zašto? Jel to slučajno? Meni se čini da nije.
Moramo svojim ponašanjem i ljubavlju za druge svjedočiti da smo Kristovi apostoli. Nije dovoljno sklapati ruke, moliti, obavljati devetnice, trodnevnice, duhovne obnove ako to obavljamo samo onako formalno nego je potrebno otvoriti svoje srce za Boga, Isusa, za svakog čovjeka… TO JE POSLANJE.
Naši su stari život osjećali i živjeli na nama danas nepojmljiv način. Mnogi od nas osjećamo nostalgiju gledajući stare fotografije zaustavljenog vremena naših predaka kao da bismo na trenutak htjeli osjetiti sav taj teret prošlosti koji nam se čini tako…
Denes su ljudi „živčani“, pritišće ih posel, nemaju strpljenja jedni za druge. Prije su se više trudili kak bi se dogovoriti, više su šteli pretrpeti jen za drugoga. Svaki brak je trnovit put. Tak je bile i prije kad su ljudi bili v neimaštine i borili se za život. Ipak, bili su skromni i zadovolni z malim. V polje su išli pjevajući, teške su živeli, ali za bolje nisu znali. Denes su očekivanja velika, pa je vekši pritisak i vekša razočaranja…
Jednom zgodom Isus je ozbiljno upozorio svoje učenike da ako ne postanu poput djece neće ući u Kraljevstvo nebesko, neće nikad osjetiti radost života, niti se osloboditi korova koje ih guši. To govori i nama, ljudima 21. stoljeća, ljudima znanosti i tehnike: čovječe zar ne vidiš da ti je život prekrio korov sumnji, straha, patnje, laži, mržnje? Zar ne vidiš da moraš otići od sebe, zaputiti se na hodočašće da bi našao sebe, da bi tvoj život imao smisla, da bi ti to mogao vidjeti i osjetiti.
