1990. nogomet je navijestio pobjedu Hrvatske u ratu, je li 2018. godine započela pobjeda Hrvatske u miru!?

Nakon pobjede hrvatske reprezentacije nad Engleskom ugledni američki magazin The Atlantic koji je počeo izlaziti još 1857. godine u Bostonu, objavio je tekst pod naslovom „Najljepša bajka Svjetskih prvenstava ikada“ iz pera autora Franklina Foera.

Ono što mi je zapelo za oko je  rečenica u kojoj Autor čak ističe da je Hrvatska na put neovisnosti krenula nakon poznate nogometne utakmice Dinama i Crvene Zvezde u Zagrebu 1990. godine kada je jugoslavenska milicija nemilosrdno tukla navijače Dinama, a u njihovu obranu stao Zvonimir Boban koji je osam godina kasnije, 1998. godine, kao kapetan, predvodio reprezentaciju Vatrenih do svjetske bronce.

Isprva mi je ta analogija djelovala malo nategnuto, no, nakon dočeka naših srebrnih heroja u Zagrebu, a onda kasnije diljem Hrvatske, čini mi se da je autor u pravu. Doista, na simboličkoj razini, tog 13. svibnja 1990. godine, na Maksimiru, Hrvatska je započela svoju borbu za slobodu protiv velikosrpske fašističke politike koja će uskoro pokrenuti i oružanu agresiju i katastrofalna razaranja i ubijanja diljem Hrvatske i prostora propale države Jugoslavije.

Ujedinjena Hrvatska odbila je nasrtaje srpskog agresora i izborila se za svoju slobodu i pobjedu u Domovinskom ratu za nezavisnost, no nakon tog rata, a rat je iracionalno stanje, Hrvatska je nažalost zapela u izgradnji svojih institucija. Što nije nimalo čudno ako se uzme u obzir da se u ratu teško posvetiti ičemu drugome osim pobjedi, a s druge strane treba uzeti u obzir okolnosti nastanka države. A bitna oznaka tih okolnosti očituje se u činjenici da su vodstvo koje je predvodilo put osamostaljivanja činili ljudi koji su bili duboko uključeni u održavanje komunističkog totalitarnog sustava propale Jugoslavije. Bez tih ljudi, komunista, koji su dobro poznavali politički sustav, a posebno obavještajni, i bez ekonomske i lobističke pomoći hrvatske emigracije, Hrvatska ne bi uspjela pobijediti u ratu i dobiti svoje međunarodno priznanje.

Naravno, komunistička elita koja se uključila u projekt stvaranja samostalne Hrvatske učinila je to ne toliko iz ljubavi i želje za samostalnom državom (iako je i takvih bilo, ne mali broj), koliko iz jasne spoznaje da nema drugog puta, jer Jugoslavija kao država-projekt umro je Titovom smrću, a Miloševićeva velikosrpska politika samo je bio zadnji čavao u lijes te propale tvorevine. Bez imalo dvojbi može se konstatirati da je projekt osamostaljenja Hrvatske države bio zadnja nada za spas povlaštenog društvenog položaja i jedina mogućnost zadržavanja elitnog statusa komunističkih elita.

Pogleda li se danas, 2018. godine tko je ta „hrvatska elita“ koja je zauzela sve bitne položaje u društvu, prije napisano dobiva svoju potvrdu. Komunističke elite iskoristile su rat i put osamostaljenja da bi mirno izvršili tranziciju iz jednog političkog i društvenog uređenja u drugi i tako osigurale svoj opstanak. Pitanje koje će se jednom trebati ozbiljno postaviti i istražiti je – je li se mogao izbjeći rat ili je on bio dogovoreno oruđe te tranzicije? Sad još nije vrijeme.

Kad je Hrvatska vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ definitivno otklonila svaku sumnju u svoj opstanak i kad se konačno mogla posvetiti izgradnji svojih institucija, „nove hrvatske elite“ stasale u vremenu u kojem „neprijatelj nikad ne spava“ , s pravom su osjetile opasnost od „nekih novih klinaca“ i pred najavama nekakvih „revizija pretvorbe i privatizacije“ i „lustracija“. Bilo je jasno da je jedini način njihova opstanka taj da opstruiraju izgradnju jakih institucija – efikasne i profesionalne javne uprave, neovisnog sudstva i pravosuđa, obrazovnih, znanstvenih, sigurnosno-obavještajnih, športskih i svih onih institucija bez kojih nema uspješne države.

Da bi u tome uspjeli koristili su sva moguća sredstva. Kada su 2000-te sa SDP-om i Mesićem osvojili vlast, put prema okupaciji države i naroda bio je konačno otvoren za otvorenu borbu s „emigracijom“ i sa svima koji su narušavali ili bi mogli narušiti status quo koji su izgradili. Naravno, HDZ kao stranka u toj priči nije nekakav čvrsti i jasni državotvorni element. HDZ je od nastanka bio samo mekša varijanta komunističke partije kojeg su komunisti i pokrenuli. HDZ je od nastanka bio samo sredstvo starih komunističkih elita da zadrži i održi svoj status. I dobra maska, kost kojom se moglo hraniti, a po potrebi i disciplinirati naivne „desničare“.

Posljedice tog društveno-političkog statusa quo uobličenog u duopolu SDP-HDZ danas su vrlo mjerljive – Hrvatska propada demografski, gospodarski i politički. No, narod je vrlo žilava masa koju se dade mijesiti, disciplinirati, gaziti, ali ne i pokoriti. Status quo koji komunističke elite žilavo i beskrupulozno žele održati na životu laganim koracima gubi svoju bitku u želji da pokori narod. To je prirodni proces koji se ne može zaustaviti. I tako dolazimo do 16. srpnja 2018. godine i povratka viceprvaka svijeta, naših nogometnih heroja u Hrvatsku. Tog dana na simboličkoj razini, usuđujem se zaključiti, započela je hrvatska pobjeda u miru koju je zazivao general Gotovina, ali se nije usudio pokrenuti je, što je dobro jer nije bilo još sazrelo vrijeme.

Događanje naroda diljem Hrvatske pri dočecima naših srebrnih „vatrenih“ pokazala su da je zadržavanje statusa quo starih komunističkih elita došlo do svog zenita i da će Hrvatska sigurno doživjeti svoj ulazak u „Obećanu zemlju“ nakon desetljeća lutanja po „pustinjama“. Proces nije gotov naravno. Još će trajati dobrih 10 do 15 godina, jer još nisu „umrli“ oni koji su izašli iz egipatskog ropstva noseći sa sobom otrovno i zarazno breme prošlosti, no taj proces traje, odnosi mnoge žrtve, ali je nepovratan. Ako ne vjerujete u to pogledajte sudbinu Agrokora koju će doživjeti još neki sasvim sigurno. Pogledajte rasap SDP-a, a gledat ćete i rasap drugog čuvara komunističkog statusa quo – HDZ-a. Sasvim sam siguran.

Zapamtite datum 16. srpnja 2018. godine, jer jednog dana neki će strani novinar analizirajući fenomen Hrvata i hrvatskog uspjeha u osvajanju zlata na svjetskom nogometnom prvenstvu napisati da je tog dana Hrvatska započela svoju pobjedu u miru i put do statusa jedne od najrazvijenijih zemalja na svijetu.

Vjerujem u to, jer Hrvatska to može, želi i za to ima potrebne ljude i sva sredstva!