Veliki Tabor zauzeli zatvorenici i PIK Sljeme, spašen je u zadnji čas
Nakon izumrća obitelji Rattkay, vlasnici Velikog Tabora neprestano su se izmjenjivali. U 20. stoljeću koristio se kao zatvor, državni dječji dom za ratnu siročad, sušionica mesa poduzeća Sljeme, te ugostiteljski objekt Poljoprivredne zadruge Desinić. U tom je razdoblju i ubrzano propadao
Jedan je od najočuvanijih kasnosrednjovjekovnih plemićkih gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj i do naših je dana ostao sačuvan gotovo u svom izvornom obliku.
Već više od pola tisućljeća Tabor dominira zagorskim brijegom s kojeg se pružaju prekrasni vidici na veliki dio Hrvatskog zagorja i susjednu Sloveniju.
Krajolik od nacionalne važnosti
Impresivan je i pogled koji se na Veliki Tabor pruža s okolnih brežuljaka i nizina, posebno iz doline potoka Horvatske, što grad čini orijentirom na širem prostoru. Gradski prostor povezan je s očuvanom prirodom u jedinstvenu, nedjeljivu cjelinu prepoznatu kao kulturni krajolik od nacionalne važnosti. Slobodno se može ustvrditi kako je Veliki Tabor, taj prvorazredni spomenik hrvatske povijesti i kulture, jedan od naših najljepših i najdragocjenijih dvoraca. Od iznimne je važnosti ne samo za hrvatsku, nego i za svjetsku kulturnu baštinu te je predložen za upis na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.
Izgradnju dvora vjerojatno je započela velikaška obitelj Celjski sredinom 15. stoljeća, kada je izgrađen središnji dio Velikog Tabora – kasnogotička peterokutna kula ili palas. Početkom 16. stoljeća dvor prelazi u vlasništvo plemićke obitelji Rattkay, čiji su pripadnici bili najdugotrajniji i najpoznatiji vlasnici grada. Oni su dovršili izgradnju i u njemu živjeli sve do kraja 18. stoljeća. Zbog straha od osmanskih prodora i osvajanja, Rattkayevi su oko palasa dali izgraditi renesansni obrambeni prsten te vanjski obrambeni zid. Unutar vanjskog zida nalazili su se mnogobrojni gospodarski i obrambeni objekti koji su s vremenom propali, izuzev jedne gospodarske zgrade i renesansnog bastiona, koji su ostali sačuvani do današnjih dana. Monumentalne fortifikacijske gradske zidine, s mnoštvom izljevnica i strijelnica, namijenjenih za obranu od hladnog i vatrenog oružja, još čuvaju sjećanje na nemirna i opasna prošla vremena.
Specifična arhitektura, legende i priče
Nakon izumrća obitelji Rattkay, tijekom čitavog 19. i 20. stoljeća vlasnici Velikog Tabora neprestano su se izmjenjivali. Grad je često imao neprimjerenu namjenu, pa se u 20. stoljeću koristio kao zatvor, državni dječji dom za ratnu siročad, sušionica mesa poduzeća Sljeme, te ugostiteljski objekt Poljoprivredne zadruge Desinić. U tom je razdoblju i ubrzano propadao.
U periodu između dva svjetska rata (1919.-1938.), vlasnik je bio poznati hrvatski slikar Oton Iveković, kojemu je slikoviti izgled dvorca i okolnog krajolika bio nepresušna inspiracija za mnogobrojna umjetnička djela. Od 1993. dvorac je sastavni dio Muzeja Hrvatskog zagorja, koji su ubrzo proveli sveobuhvatna arheološka istraživanja te brinuli o obnovi Velikog Tabora pod vodstvom Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba.
Osim po specifičnoj arhitekturi i izgledu, Veliki Tabor je prepoznatljiv i po tome što se uz njega vežu mnogobrojne legende i priče. Najpoznatija je usmena predaja o Veroniki Desinićkoj koja je prepoznata kao nematerijalno kulturno dobro, te je upisana u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Prenošenjem s koljena na koljeno od pada u zaborav sačuvala se priča o nižoj plemkinji koja životom plaća svoju veliku, ali zabranjenu ljubav prema velikašu Fridriku Celjskom. Ova tužna, no očaravajuća i intrigantna priča pobuđuje maštu mnogobrojnih posjetitelja Velikog Tabora koji dolaze u nadi da će razriješiti zagonetku – pronaći zid u kojem je, prema usmenoj predaji, zazidana Veronika…
Izvor: www.nizagorjemalo.hr