Záke jä Búog, búogec, a níjä begátuš?

0

Nepísune 24. ožújka 2016., ne Väljiki četrték

Nedavno sam telefonski razgovarao s akademikom Ivanom Golubom i u razgovoru smo se dotakli našeg kajkavskog jezika.

– Profesore, primijetio sam jednu zanimljivost. Naime, u kajkavskom jeziku nekih krajeva, pa tako i moje rodne Višnjice, za Boga se koristi i riječ Búogec, a osobito se tako naziva mali Isus. Zanimljivo mi je to što se ista riječ koristi i za siromahe, ali i za osobe s invaliditetom.
Mislim da to nije slučajno, nego pokazuje koliko naš narod osjeća teologiju, temeljnu poruku kršćanstva da je Bog postao čovjekom da bi čovjeka spasio iz patnje, a osobito one koji se nalaze na marginama, siromašne, odbačene, prezrene; one koji se ne uklapaju u mjerila uspješnosti ljudskoga društva – kažem profesoru Golubu.

– Zapišite to kad dođete doma – potiče me profesor Golub.
– Pokušat ću – odgovaram.
– Ali ima još jedna zanimljiva riječ u našem kajkavskom, nastavljam, koja dodatno potkrepljuje ovo zapažanje, a ona se očituje u riječi kojom se označava bogat čovjek. Naime, u mnogim kajkavskim krajevima za bogatog čovjeka se kaže begátuš. Kao što se vidi, za razliku od hrvatskog jezika gdje je u korijenu riječi bogataš riječ bogat, bog, u kajkavskom je to glagol bégati što znači bježati.

Moram priznati da me ovo zapažanje drži već nekoliko godina, no svaki put iznova, kad razmišljam o jeziku ostajem fasciniran bogatstvom životne simbolike koja se, u i kroz njega izražava. Doista, kako je neki mudar čovjek zamijetio, jezik je duša naroda. Ja dodajem – ako želiš znati kakav je koji narod poslušaj ga kako i što govori.

No, vratimo se još etimologiji riječi i fascinirajućoj simbolici kajkavske riječi Búogec. Da, Bog ne može biti begátuš, jer on ne bježi ni od čega. Pa ni od smrti na križu koja, osim što je bila najbolnija i najokrutnija, bila je i nasramotniji način umiranja koji je mogao dopasti čovjeka. To je naš zagorski čovjek duboko vjerovao i mislim da se zato izrazio tako različito o Bogu i bogatašu.

Bog je onaj koji je rođen siromašan u štali, koji je dijelio muke svog naroda, koji je živio od svog rada, podnosio tlačenja, odbacivanje i na kraju najokrutniju odbačenost jer nije htio služiti ljudskim ciljevima, nije htio postati dio poretka u kojem čovjek vrijedi koliko ima, nego vrijedi koliko jest. Ta zato i jest došao, utjelovio se da spasi čovjeka od svakog ropstva. Ponajprije grijeha i osude na vječno prokletstvo izazvane Adamovim grijehom, a onda i od svakog oblika ropstva koje niječe ljudsko dostojanstvo, jer ono ne proizlazi iz ljudskih zakona, ljudskih mjerila, nego istine da je čovjek stvorenje Božje, da je Božje dijete nad kojim prvu i zadnju riječ ima samo Bog Stvoritelj.

Idemo li dalje u etimologiju riječi Búog, Búogec, tada se uočava korijen još jedne riječi, a koja dodatno otkriva svijest o Bogu Isusu Kristu. To je kajkavska riječ búogati koja znači biti poslušan. Da, uistinu, kršćanin, Isusov učenik ne može biti netko tko nema to svojstvo – biti poslušan do kraja, prihvatiti u životu sve s pouzdanjem da Bog znade što se događa i da je Njegova riječ zadnja. To pouzdanje omogućilo je Isusu da ispuni poslanje ljudskog spasenja.

Nije lako biti poslušan. Nije lako otkrivati volju Božju u svom životu kada čovjeka okruže neprijatelji života, bolesti, odbačenosti, žrtve, patnje. Isus pokazuje da drugog puta nema za biti Božji, nego prihvatiti svoj križ i biti poslušan Božjem nadahnuću.

Kršćanstvo nije za slabe, za one koji bi htjeli nekog boga po svojoj mjeri, nekog slatkastog lika za džepnu upotrebu koji bi mu u svemu povlađivao i koji bi ga u svim ludostima njegova egoizma opravdavao. Bog Isusa Krista je Otac – pravedan i milosrdan.

Pravedan, jer neće dopustiti da zlo ostane nekažnjeno i milosrdan, jer neće propustiti ni jednu priliku da vrati svoje izgubljeno dijete pa ako to podrazumijevalo i dugotrajno čekanje i strpljivo podnošenje ljudskih pogrešnih odluka.

Za kraj ovog prvog teksta iz mog Kajkafskog pojmovnika, donosim Vam tekst jedne pjesme koja se često pjevala u našem zagorju. Još uvijek ju se može čuti u nekim župama. Iako sve manje. Stari odlaze Isusu, a  mlađi…, oni ili nisu zainteresirani, ili im nema tko prenijeti to blago. Pjesmu možete poslušati u izvedbi LADO-a. Dok sum ju pervi krat čul ko demištront v svoje cirkve, zesiekla mi sä v sercä. Taj zvuk srca mojih starih višnjičkih diedeke i babic, taj vapaj vjere, taj iskreni usklik dječjeg srca u njima pratit će me dok sam živ. Kad razmišljam o svom kraju života, volio bih da mi na povratku mojega tijela majčici zemlji zapjevaju i ovu pjesmu.

TIHA NOĆ SE EVO SPUSTI

Tiha noć se evo spusti
Moram na počinak poć.
Isusu bi htjeli reći
Isuse moj laku noć.

Pred svetištem na oltaru
Bdije vječnog svjetla moć.
S anđelima šapćem tiho
Isuse moja laku noć.

Dulje ne smjem više bdjeti
Na počinak moram poć.
Moja zadnja riječ nek bude
Isuse moja laku noć.

Moj Isuse daj me čekaj
Sutra ću ti opet doć.
Podaj svojim blagoslovom
Duši mojoj laku noć.

Foto: freeimages.com

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.