Zadnji put kad sam provjerio, bilo je proljeće…

0

Danas je odlazak u prirodu veći blagoslov za modernog čovjeka, nego ikada prije. Valjda jer, kao dijete ovakve civilizacije, čovjek u isto vrijeme nije nikada bio udaljeniji od prirode, od vlastitoga iskona. I to ne da bi bio udaljen od, recimo, livade, kamena, potoka ili cvijeća, nego od mjesta unutar sebe samoga, centra svoga bića po kojem tek može spoznati i iskusiti što je on sam i dijelom čega svega stvorenoga ga je osmislio Vječni Kreator. Zapravo, zar ne da sama prethodna misao polako oporavlja? Kao ono kad se čovjek prisili nasmijati se pa se onda i uistinu oraspoloži.

Koliko je prošlo vremena otkada si zadnji put čuo pjev ninfi, bio vragolast sa satirima, prijateljevao s Bakhom do ranih jutarnjih sati? Koliko je prošlo od činjenice da svoje darovano vrijeme najčešće provodiš na prljavom i smrdljivom forumu, dok najveći dar koji ti današnji svijet može podariti je da te se ostavi na miru, da se uspiješ istrgnuti iz tog trajnog vrtloga bespredmetnosti.

Čak i kada si naizgled sam u svoja četiri zida, opet si stavljaš uzde u obliku daljinskoga upravljača i bez obzira na ekrane s ultra HD tehnologijom zaboravljaš da se sve to ne može mjeriti sa samo par minuta gledanja grane koja pupa mladim lišćem, zemlje koja pjeva proljetnu pjesmu, velikih očiju novorođenčeta i njegovog mirisa.

Naravno, tehnologija sama po sebi nije zlo. Uostalom, pomoću nje i ove misli dolaze do vas. Međutim, kada se tehnologiju postavlja na mjesto na kojemu nikako ne smije biti, na mjestu gospodarice umjesto služavke, onda budimo uvjereni da će tada početi postupati neprijateljski prema nama. Počet će nam degradirati i duh i tijelo, a oružje će joj biti toliko sofisticirano jer će se poslužiti jednom od najstarijih ljudskih mana – ljudskog nagnuća da se ide linijom manjeg otpora. I bez obzira koliko je netko prirodno inteligentan, u isto vrijeme je tako često obični diletant. Prekasno će uvidjeti da je razlog zašto mu ide sve tako lako od ruke u činjenici da on sam, sa svojom sveukupnošću, zapravo ide – nizbrdo! A još su veće karikature one prve slike Velikoga Kreatora njih samih oni koji zavide ovima koje prethodno spomenuh.

Na kraju, zapitajmo se koliko će nam još proljeća biti darovano jer – broj im je ograničen. Koliko, recimo, cigareta moram popušiti prije one fatalne koja će aktivirati karcinom? Koliko puta moram ignorirati djetetovo pitanje prije nego ti ono počne uzvraćati ignoriranjem? Koliko puta ću slična pitanja ovima amortizirati sugestijom da mi ne treba autopsihoza?

Ili, za promjenu, mogu napokon postati – prirodan?! A što je čovjeku nemoguće – nije Bogu.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.