Cijepljenje protiv određenih teških bolesti je tema koja u ovo naše vrijeme ne silazi sa stupaca tiska, ni s govornica tribina. Upravo ta sveopća zainteresiranost za ovu temu te povremena stručna i laička analiza nuspojava cijepljenja učvršćuje nas u stavu da je pitanje aktualno svuda u svijetu. To polako postaje globalni ali i individualni problem svakog roditelja.
U zaštiti zdravlja postoji pravilo da se od dva zla uvijek bira ono manje. Samo onaj tko nije vidio malo djetešce ili odraslu osobu oboljelu ili umiruću od tetanusa, teškog oblika tuberkuloze ili hripavca, može naivno i neargumentirano diskutirati o potrebi cijepljenja. Takvi su diskutanti obično mlađi roditelji, veoma emotivni, prestrašeni, oni koji često nemaju dovoljno vremena, strpljenja, povjerenja ili volje za razgovor s nadležnim stručnjakom – liječnikom. Oni svoje parcijalno znanje o medicini, koje je uz to i uvijek obojeno negativističkim tonom, formiraju na temelju tiska ili Interneta. Zanimljivo je da su takvi mladi ljudi gotovo uvijek sami uredno cijepljeni, a time i epidemiološki i zdravstveno zaštićeni. Oni ponekad upravo takvu, dakle tu istu zaštitu žele uskratiti svom ljubljenom djetetu. Sve to pod izlikom da silno vole svoje dijete i da ga ne bi htjeli izložiti riziku cijepljenja ili nuspojavama. Pri tome gotovo nikad ne razmišljaju o mogućnosti da navedene bolesti pogode upravo njihovo djetešce ili odraslu dragu osobu.
Svaka uređena država ima zakonom regulirano područje o epidemiološkoj situaciji i zdravstvenoj zaštiti pojedinca i cjelokupnog naroda. Zbog toga i skup najboljih stručnjaka u toj državi predlaže zakonodavnim tijelima obrasce o obveznom cijepljenju protiv određenih bolesti.
Priloženim informacijama želimo pomoći pri odlučivanju onim roditeljima koji vole svoje dijete, koji su brižni, staloženi, razumni, ali i odgovorni ljudi.
Medicina nije mehanika. To nije područje u kojem se unaprijed ili paušalno može dati garancija o trajanju ili vrijednosti nekoga zahvata. U medicini je biološki način reakcije uvijek individualan: isti uzročnik će u nekoga prouzročiti srednje tešku bolest koja će se lako izliječiti, a u drugoga će tijek bolesti biti smrtonosan. Zato suvremena medicina uključuje bolesnika (ili njegova roditelja) kao ravnopravnog partnera u donošenje svake odluke. Liječnik je u tom odnosu dužan podučiti potencijalnog bolesnika (ili njegova roditelja) i obrazložiti mu realne, znanstvene činjenice koje su za i protiv. U skladu sa svojom etičkom zakletvom, liječnik će uvijek bdjeti da se osobi, koju on zastupa i za koju je djelomično odgovoran, cjepivom ne učini više zla negoli što bi to učinila bolest protiv koje se osoba namjerava cijepiti.
Stoga će on uvijek preporučiti da se u pomno analiziranje i odvagivanje nuspojava cijepljenja mora uključiti i uvid u tijek i ishod same bolesti, ukoliko bi ona nastupila.
Evo nekih bolesti za koje je cijepljenje u Hrvatskoj obvezno:
Tuberkuloza
Cijepljenje novorođenčeta u rodilištu protiv tuberkuloze smanjuje i sprečava pojavu teškog oblika tuberkuloze u konkretnog djeteta. No, time se ne može iskorijeniti zarazu u narodu. Stoga je potencijalna opasnost za necijepljeno novorođenče stalno prisutna. Da bi se zaraza iskorijenila, potrebno je pronaći nosioca i širitelja uzročnika tuberkuloze, dotičnu osobu izolirati i temeljito liječiti.
Hepatitis B
Ako se tim cjepivom cijepi dijete u novorođenačkoj dobi (ili kasnije u šestom razredu osnovne škole ako nije bilo cijepljeno kao novorođenče), učestalost zaraze u stanovništvu pada za 99,9% u roku od oko 20 godina. Taj je trend vidljiv i u nas u Hrvatskoj. Zato cijepljenje protiv hepatitisa B kod nas treba nastaviti.
Difterija
Cijepljenjem se postiže zaštita pojedine osobe od difterijskog otrova. No, klica difterije ostaje nedirnuta. U nekim područjima u kojima se prestalo cijepiti, pojavile su se masovne epidemije difterije. Iz toga je jasno da obustava cijepljenja protiv difterije u nas ne dolazi u obzir.
Tetanus
Cijepljenje protiv tetanusa pruža samo relativnu zaštitu konkretnog djeteta. Zaštita za cijeli život može se kod postići jedino redovitim docjepljivanjem osobe.
Hripavac
Preko 90% necijepljene ili nepotpuno cijepljene dojenčadi i male djece oboli nakon izlaganja uzročniku te bolesti. Cijepljenje ne iskorjenjuje klicu, ali štiti dijete od obolijevanja. Hripavac je u dojenačkoj dobi vrlo teška bolest. Ona se može komplicirati trajnim teškim oštećenjima živčanog i dišnog sustava. Prirodno prebolijevanje infekcije ne ostavlja znatniju imunost.
Dječja paraliza
Sustavnim cijepljenjem živom vakcinom protiv dječje paralize u Hrvatskoj je divlji virus te bolesti gotovo eliminiran. Zadnji slučaj zabilježen je u Hrvatskoj godine 1989. Ali, u zemljama našeg jugoistočnog susjedstva epidemiološka situacija nije posve stabilna i sigurna. Ako bismo prestali cijepiti djecu u Hrvatskoj, pojavio bi se rizik od unosa u našu zemlju divljeg virusa iz drugih susjednih zemalja i obolijevanje naše necijepljene djece. Stoga obustava cijepljenja (još) ne dolazi u obzir.
Haemophilus influenzae tip b.
Taj uzročnik dovodi do vrlo teških bolesti kod „sitne“ djece. To su gnojne upale mozga, otrovanja krvi i teške upale pluća. Cjepivo protiv tog uzročnika je efikasno. U dvije godine cijepljenja pojava te bolesti se smanjila za 85-95%. Hemofilusa ima više vrsta. Veoma opasan je samo tip b. Ostali tipovi uzročnika su manje opasni. Od drugih tipova Haemophilusa ovo cjepivo ne štiti.
Ospice (morbili), zaušnjaci (parotitis) i crljenka (rubela)
Postoji kombinirano, trojno cjepivo koje štiti od sve tri navedene bolesti. Kad bi se obustavilo cijepljenje od ospica, zaušnjaka i crljenke, u roku od godinu dana mogle bi se očekivati velike epidemije ospica. Ospice same po sebi nisu teška bolest, ali imaju vrlo neugodne komplikacije. To su upala pluća, gnojna upala uha, upala mozga te trajna i napredujuća bolest mozga koja se zove subakutni sklerozirajući panencefalitis. Komplikacije zaušnjaka se kod dječaka očituju kao upala testisa. To stanje kasnije dovodi do muške neplodnosti. Necijepljene male djevojčice izložene su sljedećem riziku: ako je djevojčica zaražena virusom crljenke, kasnije će, kad bude udana žena i kad bude zatrudnjela, svojim virusom zaraziti svoj plod u maternici. Na taj način će se stalno generirati žene koje će obolijevati od ove bolesti i zaraziti svoju djecu u maternici. Cjepivo je efikasno.
Područje cijepljenja je veoma kompleksno i zamršeno polje u medicini i u roditeljstvu. Stoga ono zahtijeva ozbiljan i mudar pristup. To uključuje donošenje takve odluke zbog koje se roditelj neće kajati ukoliko se njegovo dijete ipak razboli.
Dakle, odluku o cijepljenju ili necijepljenju djeteta donose djetetov liječnik (pedijatar) i roditelj, a na temelju znanstvenih činjenica tj. dokaza, a ne na temelju individualnih i neznanstvenih dojmova. Čak, ako je i sam roditelj po struci liječnik, on ne bi smio donositi odluku bez konzultacije sa djetetovim pedijatrom.
Loše odluke po dijete donose dvije vrste ljudi:
Jedni su oni koji preuzetno misle da znaju medicinu zato što čitaju Internet. Treba znati da Internet informira, ali ne formira. Još nitko nije postao liječnik nakon čitanja Interneta!
„Dr. Google“ još nikoga nije pregledao, a niti izliječio.
Druga grupa su ljudi koji su pristalice teorija urote. Oni kao da ne shvaćaju da je medicina servisna djelatnost za bolesne ljude. Takvi će vas uvjeravati da „liječnici služe tome da muče ljude, jer im vade krv“. Ili da „farmaceutska industrija ne služi liječenju ljudi, već je to pogon za zgrtanje kapitala“.
Nakon svega ostaje ipak samo jedno: između dva zla poželjno je za svoje dijete izabrati manje.
NAPOMENA:
Ovaj tekst dr. med. Verice Jačmenice Jazbec nastao je kao odgovor na pitanja koja je u komentaru postavio jedan od naših čitatelja, a na tekst koji možet pročitati na poveznici ispod: