Južna Koreja na prvi pogled daje dojam bogate i napredne zemlje, koja već gleda daleko u budućnost. To je dijelom točno, ali iza prividnog blagostanja Južne Koreje stoji mnogo složenija stvarnost nego što možete zamisliti. Dovoljna je statistika i odmah se razbijaju zapadne iluzije. Naime, 75% mladih u dobi između 19 i 34 godine Južne Koreje želi napustiti svoju zemlju. Istraživanje je 29. prosinca objavio lokalni časopis Hankyoreh, a na engleski preveo Asia Times.

Ovi su podaci prvi put objavljeni nedavno tijekom 119. forumu o ravnopravnosti spolova Korejskog instituta za razvoj žena. Istraživanje je uzelo u obzir uzorak od 5000 ljudi, što potvrđuje široko rasprostranjeno bolest koja se nazire ispod površine „skladnog“ južnokorejskog društva. Kako je to moguće?

Službeno je Južna Koreja jedna od najboljih zemalja Azije i njeni građani žive u demokratskom sustavu. Seul može računati na brendove i korporativne proizvode poznate u cijelom svijetu, od proizvoda koje diljem svijeta prodaje LG do Hyundaija. Zemlja je poznata po futurističkoj infrastrukturi, najbržem internetu na svijetu s prosječnom brzinom preuzimanja koja prelazi 50Mbps. Osim toga, može se pohvaliti blistavim univerzumom K-popa, fenomenom kojeg obožavaju diljem Dalekog istoka i šire, zavidnom kvalitetom života i životnim stilom koji se cijeni na azijskom kontinentu kao i u inozemstvu. I na kraju, još uvijek govorimo o jedanaestoj najbogatijoj naciji na svijetu.

Ipak, nešto nije u redu ako 79,1% mladih žena i 72,1% muškaraca želi napustiti Južnu Koreju, ako 83,1% djevojčica i 78,4% dječaka smatra da je njihova vlastita zemlja “pakao” i ako 29,8% djevojčica i 34,1% dječaka misli da su u redovima “gubitnika”. Ukratko, ono što karakterizira zemlju je duboko nezadovoljstvo životom u vlastitoj domovini.

KOJI SU UZROCI?

Posljednjih godina je slogan „Pakao Joson“, ili „Pakao Koreja“, bio široko rasprostranjen među mladim Južnokorejcima, iako je sada novi pojam, koji je vrlo moderan među dječacima “Tal-Jo”, kovanica dviju riječi koja se može prevesti kao “Bijeg iz pakla”.

Naravno, kriza srednje klase je zahvatila sve države na svijetu, ali izgleda da mladi Južne Koreje to više osjećaju. Podsjetimo da je Južna Koreja u nekoliko desetljeća prošla od apsolutnog siromaštva ’50-ih i ’60-ih do najnovijeg prosperiteta, a porast lokalne dobrostojeće srednje klase bio je vrlo brz. Procjenjuje se da je za samo trideset godina Koreja iz zaostale poljoprivredne zemlje postala globalna industrijska sila.

Problem je što je od ’60-ih do ’90-ih životni standard vidno rastao, a danas to više nije tako. Ekonomija Južne Koreje je sazrela i rast se naglo usporio. Djelomično i zbog toga što su veliki nacionalni konglomerati, koji su prije djelovali kao lokomotive, danas postali globalni i više ciljaju na proboj na međunarodno tržište nego na lokalno. Rezultat svega toga je da su mladi Južne Koreje izgubili nadu. Osjećaju se doslovno zanemarenima i ne mogu pronaći svoj prostor unutar društva u kojem su odrasli njihovi očevi.

Što nam ovo govori? Psiholozi bi to bolje objasnili, ali da pojednostavimo. Od blagostanja samog po sebi je važnija nada i svijest da se uloženim trudom svakim danom nešto postiže, više i bolje od nog što je bilo jučer. Sve dok traje rast, ma kako mal bio on je pokretačka snaga i ulijeva optimizam. U trenutku „zasićenja“, čak i prijelaz i visoke srednje klase u „prosječnu“, postaje pakao i rađa se osjećaj beznađa. Istraživanje u Južnoj Koreji pokazuje da je to tako, čak i ako se Europljanima ta zemlja čini rajskim otokom Azije u moru „diktatura“, „režima“ i siromaštva.

Asia Times

Izvor: logicno.com