Tea Gudek Snajdar: Srednjovjekovno oružje

S propašću Rimskog Carstva nestala je i njegova disciplinirana vojna organizacija, koju u Europi zamjenjuju vojske novodoseljenih naroda. U njihovim ratnim pohodima sudjeluju čitavi narodi, što uključuje sve društvene slojeve. Nakon što su se smjestili na svojim novoosvojenim područjima, pomalo nestaje njihova ratobornost, te se sve više posvećuju sjedilačkom načinu života, odnosno poljoprivredi. Ratovanjem se nastavlja baviti samo uži sloj plemstva, budući vitezovi. Pješaštvo gubi na svojoj važnosti, a primarni naglasak prelazi na konjanike vitezove. Pretežno su bili naoružani bliskim hladnim oružjem (koplje, mač, bojna sjekira…), a bili su zaštićeni oklopima. Pješaci su služili kao pomoćna vojska i uglavnom su bili naoružani lukovima. Kroz čitav srednji vijek konjanici su bili dominantni, tek u Stogodišnjem ratu (1337.-1453.) dolazi do jačeg izražaja pješaštva naoružanog lukovima i strijelama, dok će kasnije švicarski pješaci s bliskim oružjem (kopljima, helebardama) postati izuzetno efikasni vojnici.

Na području Europe u upotrebi nije bilo isto oružje. U naoružanju Slavena vladala je oskudica željeza, pa je kod njih prevladavalo oružje na daljinu. Zbog toga je Karlo Veliki zabranjivao prodaju oružja Slavenima i Avarima. Kasnije se razne zabrane uvode i na društvenoj razini. Tako je Fridrik I. Barbarossa (oko 1122.-1190.) seljacima zabranio nošenje ili posjedovanje oružja (koplja ili mača). Putujućim trgovcima dozvolio je nošenje mača radi obrane od razbojnika, no nisu ga smjeli nositi „na viteški način“, na sebi, nago samo na sedlu ili u kolima. Nižim slojevima je i inače bilo vrlo teško nabaviti oružje, budući da je ono bilo izuzetno skupo. Poznato je, primjerice, da je u vrijeme Karla Velikog mač koštao sedam krava, a koplje dvije.

Hladno oružjeNajpoznatije i najčešće korišteno oružje među ratnicima srednjega vijeka bili su mačevi. Plemićki su bili posebno bogato ukrašeni, a često su im se pridavale i nadnaravne moći. Iako su mačevi ostalih ratnika bili nešto skromniji, pokazuju izrazito napredno kovačko umijeće. Jednim zamahom mogli su probiti metal, ali i nanijeti smrtnu ranu protivniku.

Uz mačeve, važno su oružje bile i sablje, koje se od njih razlikuju po tome što su bile plošne te lagano zakrivljene oštrice. Ovo oružje potječe s Istoka, od konjaničkih plemena središnje Azije. Od njih ih kasnije preuzimaju Perzijanci, te narodi Indije i Japana. U Europu dolaze za seobe naroda, a koristili su ih Huni, Avari i Mađari. No, s postupnom prevlašću mača kao glavnog srednjovjekovnog oružja, sablja nestaje iz upotrebe. U Europi će se ponovno pojaviti tek s turskim provalama na ovo područje. Kasnije će mnogi narodi koji su bili u dodiru s Turcima ponovno preuzeti sablju, pa će ju tako primjerice Poljaci pretvoriti u svoje nacionalno oružje („karabela“). O širini njene upotrebe govori i vojska husara koju je 1474. ugarski kralj Matija Korvin osnovao od prebjega koji su bili vješti u turskom načinu ratovanja, a glavno oružje ove lake konjice bila je upravo sablja.

Noževi su kraće oružje, koje se sastoji od drške i jednobridnog sječiva. Budući da su bili jeftiniji za izradu, najčešće su ih koristili seljaci. Pri njihovom proučavanju danas je teško odrediti koji su se koristili kao oružje, a koji u lovu ili za svakodnevne potrebe u domaćinstvu.

Nešto veći od noževa bili su bodeži. Služili su za brzu osobnu obranu, nanošenjem ubodnih rana, no i za skraćivanje muka. Ponekad su se koristili uz mač, tako da je ratnik u jednoj ruci držao mač, a u drugoj bodež. Zbog svojih dimenzija mogao se sakriti u odjeću ili razne predmete, pa je zato bio vrlo opasno oružje. Iako tokom ranog srednjeg vijeka nestaju iz upotrebe, ponovno se u čitavoj Europi javljaju tijekom 12. i 13. st. Do njihove ponovne upotrebe dolazi zbog razvoja čvrstih viteških oklopa, koje je bilo teško probiti mačem ili nekim većim oružjem. Tanke oštrice bodeža bile su idealne za njihovo probijanje, pa ih zato vitezovi sve više koriste, u jednoj ruci držeći mač, a u drugoj bodež.

I pješaci i konjanici često su koristili koplja, oružje koje se sastoji od dugačke motke na čijem se vrhu nalazi sječivo s dva, tri ili četiri brida. Koplja se upotrebljavaju još od prapovijesti, bez nekih bitnijih izmjena u svome izgledu. U srednjem vijeku koplja su koristili svi europski narodi, a osobito germanska i normanska plemena.

Impozantno, no ne i toliko učestalo srednjovjekovno oružje bile su sjekire. Upotrebljavale su se još od prapovijesti, a sastoje se od drške i sječiva koje je moglo biti u obliku pačetvorine, polumjeseca ili lepeze. U srednjovjekovnoj Europi najviše su ih koristili Franci (franciska) i Vikinzi. No, treba napomenuti da, iako legende kao najčešće oružje Vikinga navode sjekire, one zapravo bile skromnije oružje. Uglavnom su ih koristili oni ratnici koji si nisu mogli priuštiti mač. Najveći broj sačuvanih sjekira zbog svoje skromnosti, ne može se razlikovati od alata koji su koristili drvosječe. U kasnom srednjem vijeku koristili su ju vitezovi, a kasnije će ju ponovno, kao svoje oružje, koristiti pješaci.Srodne sjekirama bile su helebarde, koje su se sastojale od dugačke motke (1,80 – 2,40 m) na čijem vrhu se nalazilo koplje, sjekirica i kljun (tek od 16. st.). Služile su za borbu pješaka s oklopljenim konjanicima. Prvi puta su ju upotrijebili švicarski vojnici-pješaci u borbi s oklopljenom konjicom, u bitki kod Morgartena 1315. g. Ovo oružje bilo je multifunkcionalno budući da se kopljem nanosio udarac ili ubod konjaniku, sjekira je služila za izazivanje posjekotnih rana, a kljun za zbacivanje konjanika iz sedla. Svaka zemlja u kojoj se koristila imala je svoj oblik, pa tako razlikujemo njemačku, švicarsku, talijansku i češku helebardu. Početkom 15. st., helebarda se povlači u središte vojne formacije, da bi ju u idućem stoljeću u potpunosti istisnulo koplje. Danas ju još jedino koristi papinska straža u Vatikanu.

Iako se javljaju još u prapovijesti, buzdovan i topuz bila su karakteristična srednjovjekovna oružja. Buzdovan se sastoji od kraće drške i glavice podijeljene na pera. Pera su u 14. i 15. st. bila uska i duguljasta, te ih se zbog karakterističnog izgleda naziva „gotičkim“ buzdovanima. Kasnije postaju zaobljena i trokutasta, a prema broju pera razlikujemo šestoper, desetoper, dvanaestoper itd. Po obliku mu je srodan topuz, no razlikuje se po tome što ima punu brončanu ili željeznu glavicu prekrivenu šiljcima ili piramidalnim izbočinama. Budući da je glavica imala zvjezdasti oblik, Nijemci su ga nazivali „jutarnjom zvijezdom“ (njem. morgenstern). Zbog svoje dekorativnosti i buzdovan i topuz još su u srednjem vijeku postali simbolima dostojanstva i časti, koje su nosili civili (gradski suci i plemići), kao i vojni zapovjednici.

Oružje na daljinu

Iako ih se često smatra primitivnim oružjem, praćke su se također koristile pri ratovanju. U upotrebi su još od prapovijesti, a u rukama vještih ratnika bile su izuzetno ubojito oružje. Tokom 15. st. postojale su najamničke čete naoružane pračkama. Takva je primjerice bila u vojsci koju je skupio Ivan Kapistran 1456. radi obrane Beograda. Inačica velikih prački su katapulti, koji su se najčešće koristili u opsadama gradova. Izrađivani su od drveta, a služili su za izbacivanje kamenja.Tijekom srednjeg vijeka u upotrebi su ipak češće bili lukovi, koji su jedno od najefikasnijih oružja na daljinu. Izrađivali su se od drveta (tisa, jasen, brest, javor, breza…), roga (od goveda, bivola, koze, antilope), trske (bambus) ili metala (bakar, bronca, čelik). Tetiva se radila od kože, crijeva, biljnih vlakana, konjske dlake ili svile. Pošto su bile osjetljive na vlagu, strijelci su nosili rezervne tetive. Strijele su se sastojale od zašiljenog vrha (kremen, kost, željezo, bakar, bronca, tvrdo drvo), šipke od lakog drveta i krilca od perja. Strijelac je u tobolcu nosio 24 do 50 strijelica.

Lukovi se koriste još od starog vijeka (Egipat, Asirija, Babilon), a u Europi se po prvi put javljaju s vojskom Karla Velikog u 8. st. Lukove su osobito koristile mađarska i tatarska konjica, a najpoznatiji po ovoj vještini bili su Englezi i Velšani, koji su bili najtraženiji lučari u razdoblju od 13. do 15. st. Oklopljeni vitezovi nisu koristili lukove, nego bi se u bitkama unajmljivali posebno uvježbani ratnici lučari. Osim što su od rane mladosti vježbali baratanje lukom, lučari su se isto tako morali uvježbati i u korištenju drugog oružja, koje bi koristili kada bi im u bitki ponestalo strelica. Dobar lučar mogao je odapeti strelicu dvanaest puta u minuti, te pogoditi cilj na oko 225 metara. Engleske lučare koji bi dospjeli u francusko zatočeništvo čekala je vrlo okrutna kazna. Amputirali bi im palčeve obje ruke te kažiprst i srednjak desnice. Iako u Europi nije bilo glavno oružje, neki narodi gotovo su se isključivo koristili lukovima kao oružjem. Primjerice Avari, Bugari, Huni, Mađari i Mongoli koristili su ga kao glavno oružje. Na brzim konjima jahali bi oko neprijatelja, okružili ga i zasipali strelicama. Od 16. st. luk se prestaje upotrebljavati, budući da ga potiskuje vatreno oružje.

Naprednija verzija luka bio je samostrijel, koji se javlja u 11. st. kod Normana, a zatim se širi i po ostatku Europe. Uglavnom je bio oružje pješaka, iako su ga koristili i konjanici. Smatran je izuzetno opasnim oružjem koje sigurno donosi smrt. Poznato je kako su strijele samostrijela iz 15. st. probijale kacigu na udaljenosti od 300 koraka, a prsni oklop na 100 do 125 koraka. Zanimljivo je da je imao veći domet od vatrenog oružja istog vremena. Njegova upotreba često je bila zabranjivana, no zabrane nisu urodile plodom, budući da se koristio do 17. st. kada ga potiskuje uznapredovalo vatreno oružje.

Zaštitno oružjeU bitkama, kao i individualnim viteškim sukobima, izuzetno je važna bila zaštita ratnika. U početku je zaštitu pružala odjeća izrađena od kože (koja će se kod siromašnijeg sloja zadržati u čitavom srednjem vijeku), da bi se kasnije, s razvojem kovačke vještine, počeli izrađivati metalni štitnici, u početku za pojedine dijelove tijela, a kasnije i čitavi oklopi.

Osim oklopa, zaštitu su u velikoj mjeri pružali štitovi, koji se koriste još od prapovijesti. Bili su raznih dimenzija i oblika, kod pješaka obično veći, dok su kod konjice bili nešto manjih dimenzija. Kao zaštitno oružje štitovi se prestaju koristiti krajem 17. st., no nastavljaju se izrađivati kao ukrasni predmeti.

Kacige se također koriste od najranijeg vremena, a izrađivane su tako da im stražnji dio štiti potiljak i tjeme, dok prednji prekriva čelo, obraze i uši. U 14. st. ovaj oblik se modificira tako da se naglašava izrez oko očiju (barbuta, bacinet, beckenhaube). Mogle su imati i pomični dio za zaštitu lica – vizir. Tokom srednjeg vijeka kacige su se izrađivale u različitim oblicima, a najčešće su bile u obliku šešira, zdjele ili kugle.

Za zaštitu tijela izrađivale su se pancirne košulje i oklopi. Pancirna košulja potječe s Istoka, a u Europu dolazi posredovanjem Bizanta u 6. st. Radila se od isprepletenih željeznih prstenova, a izrađivala se u obliku košulje s dugim rukavima koja je sezala do koljena. S vremenom se na nju dodatno apliciraju metalne pločice na prsnim dijelovima, kako bi ju dodatno ojačale. Metalni oklop smjeli su nositi samo plemići, te se počinju natjecati u nabavi što skupljeg i ljepšeg primjerka. Bio je stilski zamišljena cjelina, a sastojao se od kacige, ovratnika, remenog dijela, nadlaktice, lakatnog dijela, podlaktica i rukavica. Na spojevima pojedinih dijelova nalazile su se pomične pločice koje su omogućavale lakšu pokretljivost. Uz ove ratne oklope postojali su i posebni turnirski oklopi, te posebno ukrašeni oklopi za svečane prilike. Srednjovjekovni oklopi dijele se u dva osnovna tipa: gotički i maksimilijanski. Tokom 16. st. pomalo se prestaju upotrebljavati, zbog šire upotrebe vatrenog oružja.

Vatreno oružjeDo velike promjene u srednjovjekovnom naoružanju i ratovanju dolazi s pojavom vatrenog oružja. Prethodilo mu je otkriće baruta koje seže puno ranije u povijest. Iz 5. st. pr. Kr. potječe jedan indijski dokument u kojemu je zapisan recept za izradu eksplozivne smjese. Uz Indijce, Kinezi i Arapi također su poznavali barut. Upravo su Arapi 712. g. u opsadi španjolskog grada Alore po prvi puta koristili male drvene ručne mužare. No, neposrednim pretečom vatrenog oružja smatra se arapski drveni bacač iz 12. st. – madfaa, iz kojega su se izbacivali projektili veličine oraha.

Nije poznato kada su točno Europljani počeli koristiti barut, no sigurno je bio poznat u 13. st. Zapise prvih formula nalazimo u djelima Marca Graecusa „Liber Ignium“, a bile su poznate i Albertusu Magnusu (1193.-1280.) i Rogeru Baconu (1215.-1294.). Pronalazak baruta Nijemci pripisuju Bertholdu Schwartzu oko 1320. g.

U početku je bacačko hladno oružje (primjerice katapulti) bilo mnogo efikasnije od vatrenog oružja. Zbog toga, kao i vjerskog fanatizma (vatreno oružje smatralo se đavoljim izumom), mnoge zemlje nisu ga htjele uvesti u svoje naoružanje.

Prvi topovi počinju se koristiti u 14. st. u opsadama gradova (Cividale, 1338. g.), no tada još nisu predstavljali veću opasnost. Uloga im je više bila zastrašivanje, zbog buke koju su proizvodili. Zapravo je veća opasnost bila za onoga tko je punio cijev, budući da se često pri paljenju znala razletiti, te tako ozlijediti onoga tko je stajao uz nju. Prve specijalizirane topolivnice osnivaju se u Augsburgu 1370., Veneciji 1376., a u Dubrovniku 1411. g. Početkom 15. st. izrađuju se dvije vrste topova, oni koji su izbacivali kamene kugle, te oni koji su izbacivali olovna i željezna zrna. O maloj snazi topova 15. st. govore i slijedeći podaci: domet im je u to vrijeme iznosio 200 do 400 metara, da bi se krajem tog stoljeća povećao na 600 metara, a brzina gađanja iznosila je tek zrno na sat. Kasnije će se artiljerija poboljšati, te konačno postati i zaseban rod vojske.Osim topova, s barutom se razvija i ručno vatreno oružje. Tokom 15. i 16. st. upotrebljavale su se cijevi s kukom koje predstavljaju prijelazan oblik od topa prema puški. Ovakvo oružje nazivalo se arkebuzama (hakenbüchse), bradaticama ili kukačama. Bradatice su bile teške bedemske puške, koje su mogle imati duže ili kraće cijevi, a služile su za obranu utvrda i za davanje signala u slučaju približavanja neprijatelja. Palile su se uz pomoć gorućeg fitilja koji se prinašao stražnjem dijelu cijevi. Oko 1500. g. pojavljuju se fitiljače, koje predstavljaju prvi tip cijevi usađenih u drvo. Sa strane se nalazila kuka s glavicom u koju se uvlačio fitilj, te se tako palilo barutno punjenje u cijevi. No, ove puške imale su i čitav niz mana, primjerice, nisu se mogle koristiti za kišnog vremena, pri paljenju fitilja po mraku bili su laka meta za neprijatelje, a mogli su ih koristiti jedino pješaci, ne i konjanici. Ipak, početkom 16. st. javlja se novi poboljšani način paljenja pušaka – mehanizmom na kolo, a kasnije i mehanizam na kremen. Uz puške se paralelno razvijaju i pištolji, koji slijede njihov mehanizam funkcioniranja. U početku se izrađuju oni na fitilj, a zatim se polako uvode pištolji na kolo i kremen.

S novim vijekom uvode se novi načini ratovanja, viteštvo se gubi, a na bojnom polju ratuju vojnici-najamnici. Iako je hladno oružje i dalje u upotrebi, postupno ga zamjenjuje vatreno, koje se s vremenom sve više usavršava. Širu upotrebu vatrenog oružja prati i postupni prestanak upotrebe metalnih oklopa, koji sada gube svoju namjenu.