Andrijana Pravidur: Kasnoantički pogrebni običaji
Poseban način pokapanja mrtvih svojstven jedino kršćanima antičkog doba bile su katakombe, čija pojava predstavlja novinu u kulturi kasne antike, a najpoznatije se nalaze na području Rima
Poseban način pokapanja mrtvih svojstven jedino kršćanima antičkog doba bile su katakombe, čija pojava predstavlja novinu u kulturi kasne antike, a najpoznatije se nalaze na području Rima.
Premda se počeci i razvoj kršćanstva manifestiraju preko arheoloških ostataka ranokršćanskih kultnih i profanih objekata, kršćanska arheologija u svom istraživačkom opusu doprinosi i boljem poznavanju svakodnevnog vjerskog života proučavajući kršćansku simboliku i umjetnost. Osobito značenje imaju groblja, koja svjedoče o načinu pokapanja prvih kršćanskih zajednica. Ovaj važan kršćanski čin proizlazi iz vjerovanja u Sudnji dan i uskrsnuće tijela. Kršćani su svoje pokojnike pokapali primjenjujući ritus inhumacije, a ne incineracije (spaljivanje) koja je bila uobičajena u antičkom razdoblju. Tijekom 3. i 4. stoljeća pripadnici kršćanskih zajednica se ukapaju na posebno odvojenim pogrebnim mjestima gdje su prepoznatljivi kršćanski pogrebni običaji. U grobljima na otvorenom mjestu – sub divo grobovi su najčešće bili uokvireni kamenim pločama i prekriveni opekama (tegulama) u obliku krova na dvije vode, pojedine grobnice su mogle biti uklesane u stijenu ili ozidane i oslikane – tumbae. Od 3. stoljeća javljaju se ukopi u kamenim sarkofazima, što je karakteristično za pripadnike viših društvenih slojeva i crkvenih službenika, dok je tijekom 4. stoljeća rašireno podizanje mauzoleja. Poseban način pokapanja mrtvih svojstven jedino kršćanima antičkog doba bile su katakombe, čija pojava predstavlja novinu u kulturi kasne antike, a najpoznatije se nalaze na području Rima. Tijekom 3. stoljeća katakombe se znatno proširuju, tako da u 4. stoljeću imamo pokapanje mrtvih u blizini relikvija mučenika. Tragovi kršćanske umjetnosti su prisutni u katakombama, na zidovima oslikanim vjerskim motivima ili simbolima gdje su se slavili spomendani pojedinih mučenika sv. euharistijom.
Grobne komore i sarkofazi
I na bosanskohercegovačkom području poznat je manji broj kasnoantičkih cemeterijalnih objekata namijenjenih kultu mrtvih. Jedan od najpoznatijih pripada kamenim ostacima zabata s pročelja mauzoleja u Šipovu kod Jajca iz 4. stoljeća, koji je danas izložen u stalnom antičkom postavu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Još jedan, arhitektonski skromniji, mauzolej poznat je u Turbetu kod Travnika. Oblikovna koncepcija ovoga mauzoleja ukazuje na osobitosti arhitekture Istoka, čiji utjecaji na naše područje dolaze iz Salone gdje su poznati slični objekti ovoga tipa. Najčešći oblik pokapanja na našem području su ukopi u grobnim komorama – tzv. kasnoantičke grobnice na svod. Veliki broj grobnica na svod otkriven je u gotovo svim krajevima Bosne i Hercegovine. Ovaj običaj pokopavanja u grobne komore donekle podsjeća na katakombe s obzirom da se nije podizao nikakav spomenik niti je grob bio obilježen posebnom arhitekturom. Radi se o objektima pravokutnog oblika i polukružnog svoda koji uz duže stranice zida imaju zidanu klupu-kline na koju se polagao pokojnik u drvenim sanducima. Unutrašnjost grobnih komora je uglavnom bila ožbukana ali bez ukrasa i zidnih crteža, osim primjera u Malom Mošunju gdje je zabilježen prikaz bobica vjerojatno od grozda. Ovakve podzemne ukopne prostorije u obliku komora na našem području se susreću u sporednim prostorijama kršćanskih bazilika – Doci, Oborci, Turbe, Čitluk kod Jajca, Crkvine u Malom Mošunju ili na grobljima poput onih u Blagaju na Japri ili Vrdolju kod Konjica.
Nešto rjeđi kasnoantički ukopi su u kamenim sarkofazima izrađenim od muljike ili vapnenca. Ljepši primjerci ukrašenih sarkofaga potječu iz Bačevića kod Mostara te iz ruševina bazilike na Čerinu na kojem je u reljefu prikazan križ u krugu – symbol crux coronata. Ovom vremenu pripadaju i nalazi sarkofaga iz Mujdžića, Šargovca kod Banja Luke, Vinjana kod Posušja i Blagaja na Japri.