Boka kotorska, prostran i razgranat zaljev u južnome dijelu istočne obale Jadranskoga mora, sastavni dio je Crnogorskoga primorja, a krajnji jugozapadni dio oko poluotoka Oštra pripada Hrvatskoj; obuhvaća 87,3 km². Sjeverno i sjeveroistočno od crte rt Mirište – rt Oštra zaljev prodire oko 24 km duboko u kopno. Boka kotorska sastoji se od nekoliko međusobno povezanih zaljeva: vanjskog Hercegnovskoga ili Toplanskoga, središnjeg Tivatskoga i unutrašnjih Risanskoga, Morinjskoga i Kotorskoga zaljeva. U zaleđu Boke kotorske izdižu se vapnenačke planine Lovćen (1749 m) i Orjen (1894 m), kojih se pristranci strmo spuštaju prema obali. Za pleistocena je Bokom kotorskom tekla rijeka, koja je u mekšim flišnim slojevima izdubila kotline (zaljevi), a u tvrdim vapnencima sutjeske (morski tjesnaci Verige i Bokokotorska vrata). U kotlinama su ostali otporniji vapnenački dijelovi (humovi), koje riječna erozija nije mogla posve poravnati. Izdizanjem morske razine nakon ledenoga doba potopljene su riječne kotline i sutjeske; nastao je razgranat zaljev, u kojem iznad razine mora strše vrhunci humova kao otočići. Hercegnovski zaljev spojen je s otvorenim morem Bokokotorskim vratima ili tjesnacem Oštra, a s Tivatskim zaljevom Kumborskim tjesnacem. Na samom ulazu u Boku kotorsku nalazi se otočić Mamula. Sjeverna obala Hercegnovskoga zaljeva strma je i hridinasta; najveća je dubina 45 m. Tivatski zaljev središnji je dio Boke kotorske, koji je oko 300 m širokim i 2,5 km dugim tjesnacem Verige spojen s Risanskim, Morinjskim i Kotorskim zaljevom na sjeveru; najveća je dubina 41 m (uz obalu 10 m). U njegovu jugoistočnome dijelu nalaze se otoci Sveti Marko (Stradioti), Cvjetni otok (Prevlaka) i Otok Gospe od Milosti. Od triju unutrašnjih zaljeva najveći je i najdublji (36 m) Kotorski zaljev. Na mjestu gdje se zaljevi spajaju nalaze se otočići Sveti Juraj i Gospa od Škrpjela. Boka kotorska ima sredozemnu klimu s toplim ljetima te blagim i kišovitim zimama (Herceg Novi, 1717 mm); prosječna godišnja temperatura iznosi 16 °C. Zimi je najčešći vjetar bura, u proljeće i jesen jugo, a ljeti maestral. Vegetacija je sredozemna i suptropska, mjestimice bujna. Na obradivim površinama uspijevaju vinova loza, maslina, smokva, limun i naranča, kukuruz, duhan i povrće. Temelj je gospodarstva pomorstvo (Crnogorska plovidba) i turizam. Razvijena je brodogradnja, kemijska i građevna industrija (ciglana). Ribarstvo je razmjerno dobro razvijeno (oko 90% ukupnog ulova otpada na plavu ribu); uzgoj kamenica. Veći su gradovi i luke: Herceg Novi, Kotor, Zelenika i Tivat; ostala su naselja Igalo, Bijela, Dobrota, Perast, Risan i dr. Veći brodovi pristaju u Kotoru; kraj Tivta je međunarodna zračna luka. Zapadnom i sjevernom obalom Boke kotorske prolazi Jadranska magistrala. – Područje Boke kotorske naseljeno je već u prapovijesno doba. Iz ilirskoga doba otkriveni su ostatci (novac, utvrde i dr.), a iz rimskoga doba sačuvani su natpisi (Kotor, Perast i dr.), arhitektonski ostatci, grobovi, mozaici (Risan), tragovi ceste koja je iz Akvileje vodila prema Skadru.
U svezi s prenošenjem kulta sv. Tripuna, njemu u čast, sagrađena je u Kotoru crkva (809). Prva je kotorska trobrodna bazilika sv. Petar u Šuranju (iz 840), dok su jednobrodne crkve sv. Luke (1195) i sv. Marije (1221) građene u romaničkome slogu (od bizantskih građevina razlikuju se osobito načinom gradnje). Trobrodna kotorska katedrala sv. Tripuna (1166) izvorno je imala kupolu (srušena u XVI. st.); posebno je vrijedan ciborij s prikazima života sv. Tripuna iz XIV. st. Uz prožetost romanikom javljaju se varijante romaničko-gotičkih i gotičko-renesansnih crkava – sv. Pavla (1236) i sv. Ane (XII/XIII. st.) u Kotoru. U to doba u Kotoru djeluju graditelji, kipari, zlatari; fra Vito, graditelj Dečana (1328), O. Desislavić i dr. Na prijelazu iz gotike u renesansu u Kotoru se podižu prve palače (Bizanti, Zmajević). U srednjem vijeku na prostorima Boke djeluju »grčki slikari« (pictores graeci) – freske u katedrali sv. Tripuna – a neko vrijeme i poznati slikari M. Junčić, L. Dobričević i sinovi.
Barok je prisutan na mnogim spomenicima crkvene i građanske arhitekture: crkva sv. Stasija u Dobroti, palača Bujović, palača Zmajević (tzv. Biskupija) te crkva Gospe od Škrpjela (na otočiću) u Perastu, župna crkva Bl. Dj. Marije, palača Luković u Prčanju. Barokni spomenici u Kotoru prednjače na cijelome istočnom Jadranu; uvoze se iz Venecije slike, kipovi i kovinski predmeti (oltar u crkvi sv. Klare, dekoracija relikvijara sv. Tripuna rad F. Cabiance, 1704–08). Najljepši je barokni spomenik građanske arhitekture palača Pima, a najveća građevina Providurova palača. Na prijelazu XVII/XVIII. st. u Kotoru djeluje slikar T. Kokolja (oslikao crkvu Gospe od Škrpjela). – Crkvu pravoslavnog manastira Savine (Herceg Novi), spoj kasnoga baroka i bizantske i romaničke tradicije, podignuo je (1777–99) Korčulanin N. Foretić. – U IV. st. pr. Kr. ondje se spominje savez ilirskih naroda. Glavni grad bio je Risan (Rhison), važna vojna utvrda i trgovačko središte zaljeva, s mnogobrojnim arheološkim tragovima ilirske kulture (gradine, kiklopske zidine, novac). Prve pisane vijesti potječu iz 228. pr. Kr., kada se ilirska kraljica Teuta pod pritiskom Rimljana sklonila u Risan. Rimskim osvajanjem (167. pr. Kr.) započinje višestoljetna rimska vladavina Bokom (do 476), tijekom koje Risan zadržava status vodećega upravnog i gospodarskog središta, pa se sve do XII. st. cijeli zaljev naziva Risanskim (Sinus Rhisonicus). Od 476. do 1185. nad Bokom se smjenjuje vrhovništvo Bizanta i zetskih vladara. Tijekom toga razdoblja Kotor postupno postaje vodeće sjedište Boke. Razvija se gradska samouprava, ustrojava se komunalno uređenje po uzoru na ostale istočnojadranske gradove, a gospodarska i kulturna komunikacija usmjerava se prema zapadnom (jadransko-sredozemnomu) krugu. U seoskom zaleđu Boke istodobno se postupno izdvajaju četiri samoupravne općine ustrojene na načelima seoskoga običajnog prava katunskih zajednica (Grbalj, Paštrovići, Topla i Zbor sv. Mihajla). Godine 1186. Kotor je u vlasti Nemanjića i zadržava temelje lokalne samouprave. Tijekom iduća dva stoljeća Kotor prerasta u važno trgovačko-prometno čvorište na razmeđu balkanskih zemalja i Sredozemlja, a odvjetci tamošnjih plemićkih obitelji (Bolica, Buća i dr.) djeluju kao trgovački poduzetnici i diplomatski predstavnici (u službi vladara susjednih zemalja) diljem Zapada. Nakon razdoblja prijelaznih uprava (ugarsko-hrvatska 1371–84; bosanska 1384–91; samostalnosti Kotora 1391–1420), Boka kotorska od 1420. postupno postaje dijelom mletačkih prekojadranskih stečevina (Kotor i južna Boka 1420; Paštrovići od 1423; Budva od 1442). Bokeljski gospodarski uzlet tada u velikoj mjeri usporava spuštanje Osmanlija iz Hercegovine (1482) i zauzimanje priobalja od Herceg Novoga do Risna. Tijekom mletačko-turskih ratova bokeljski se gradovi utvrđuju i pojačavaju snažnim vojnim posadama, postajući središtem otpora Osmanlijama, a tomu znatno pridonosi domaće žiteljstvo predvođeno časnicima iz patricijskih i građanskih obitelji. Kotor i Perast stradavaju tijekom višestrukih osmanskih opsada (1539., 1571., 1654., 1657). Za Morejskoga rata (1684–99) mletačka kopnena i pomorska vojna akcija urodila je oslobađanjem sjeverozapadne obale od Risna (1684) do Kotora (1687) i cjelovitim pripajanjem Boke mletačkim južnojadranskim posjedima. Zahvaljujući iznimnim prinosima u mletačkoj vojnoj službi tijekom Kandijskog i Morejskog rata, gradovi Perast, Prčanj i Dobrota oslobađaju se od kotorske upravne jurisdikcije, a to je, uz prestanak ratnih sukoba i stvaranje preduvjeta za slobodnu plovidbu južnim Jadranom, omogućilo njihov nagli gospodarski napredak. Brodovlasničko-kapetanske obitelji iz bokeljskih gradova postaju u XVIII. st. vodeći nosioci pomorsko-trgovačke razmjene između Istoka i Zapada; njihovi brodovi dopiru u sve veće europske luke, a trgovačke podružnice vodećih brodarskih obitelji najelitniji su dio hrvatske prekojadranske zajednice diljem Apeninskog poluotoka (poglavito u Mlecima). Bokeljski gospodarski uspon pridonio je kulturnom razvoju tamošnjih gradskih središta u kojima se, zahvaljujući zavjetnim darovima i legatima imućnih pomoraca, podižu mnogobrojne katoličke crkve i kapele, naručuju slikarska djela vrhunskih majstora i potpomaže djelovanje kulturnih i prosvjetnih ustanova. Bokeljska kulturna tradicija tada je u cijelosti nalik tradicijama gradskih središta diljem istočne i zapadne jadranske obale, a njezino je civilizacijsko ozračje prožeto poglavito utjecajima i prožimanjima europskog Zapada. Nakon pada Mletačke Republike (1797) nad Bokom se smjenjuju prijelazne uprave (prva austrijska 1797–1806; ruska 1806–07. i francuska 1807–13), da bi od 1814. nastupilo jednostoljetno razdoblje druge austrijske uprave (1814–1918), u kojoj Boka čini sastavni dio Kraljevstva Dalmacije. Dotad izrazito razvijeno bokeljsko brodarstvo doživljava stagnaciju uzrokovanu privrednim i tehničkim promjenama (pojava parobroda), »kontinentalnom blokadom« početkom XIX. st. te austrijskim favoriziranjem Rijeke i Trsta na štetu ostalih jadranskih brodarskih središta. Od druge polovice XIX. st. u Boki se razvija snažan hrvatski preporodni pokret, uglavnom oslonjen na preporodna zbivanja u dalmatinskom i dubrovačkom području. U vrijeme austrijske uprave podiže se naselje Tivat, gdje je sagrađena ratna luka koja će imati važnu ulogu u vojnim operacijama tijekom I. svjetskog rata. Godine 1929. priključena je Zetskoj banovini, a nakon II. svjetskog rata prvi je put povijesno postala dio Crne Gore. Odvajanje od Hrvatske uzrokovalo je iseljavanje hrvatskog stanovništva. Istodobno je pojačano i doseljavanje crnogorskog stanovništva iz zaleđa, što dodatno marginalizira hrvatsku zajednicu, osobito nakon 1991.
Izvor: enciklopedija.hr
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=hWlVTvHDTAA&t=15s
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=bX2Tg3ZK8z8
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=rakVVPnI5X0
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=aDyGYhYj3tU