Alojzije Stepinac: ‘Svaki kamen u Boki Kotorskoj govori hrvatski!’

 

Bokeljski su mornari pronijeli slavu Hrvatske na moru, veličajnim pomorskim pobjedama nad Turcima, a Bokeljska mornarica je najstarija mornarica na svijetu! Isprva se zvala Kotorska mornarica, a utemeljena je kao bratimska udruga bokeljskih (kotorskih) mornara, po predaji 809., kada su pomorci iz Kotora sudjelovali u svečanom preuzimanju relikvija Sv. Tripuna, zaštitnika grada Kotora

Pred vratima smo Božića… Kao kalendarski nepomična svetkovina, Božić se slavi svake godine, 25. prosinca, po Grgurskome kalendaru. Ime svetkovine Božić predstavlja deminutiv od riječi Bog, te znači: mali Bog. Božić, rođendan Sina Božjeg Isusa Krista, kršćani javno slave od 4. stoljeća, od kada je kršćanstvo u Rimskom carstvu dobilo slobodu, to jest, pravo javnog djelovanja i izašlo iz katakombi, poslije tri stoljeća teškoga progonstva…

Stožerna vjerska poruka Božića sadržana je u činjenici da je Bog, premda nazočan u malom djetetu u Betlehemskoj štalici, neupitno istinski Kralj nad svim kraljevima, čije je Božje kraljevstvo neprolazno, za razliku od prolaznih kraljevstava ovozemaljskih vladara. Središnji čin proslave Božića predstavlja sveta misa polnoćka. Svetkovina Božića, stoljećima do dandanas, sa sobom nosi i stalno ističe uvijek aktualne poruke međuljudskog mira, ali i pomirenja ljudi s Bogom. Osim toga, Božić ističe značaj i dostojanstvo u Božjim očima – svih potlačenih i siromašnih osoba u ljudskom društvu.

U hrvatskom narodu, od davnina, Božić je nedvojbeno najomiljenija katolička svetkovina, snažno prožeta hrvatskim nacionalnim osjećajima. Oko božićne pšenice, Hrvati su vezali vrpcu crven-bijeli-plavi, pjevali pjesmu: „Ako nama ne rodi pšenica – hrvatska će vit’ se trobojnica!” – i to baš u zlosretno komunističko vrijeme, kada biti katolikom, a napose hrvatskim domoljubom, nije bilo politički prihvatljivo.

Budući da je rečeni komunistički režim upravo Boku Kotorsku 1945. doslovno oteo Hrvatskoj, uz druga naša područja, u sljedećim rečenicama pokazat ću kolika je to bila nepravda prema našoj domovini, a(li) i tamošnjem hrvatskom narodu, kroz prezentiranje niza činjenica o neupitnoj hrvatskoj baštini Boke.

Bogata bokeljska baština

Bokeljski su mornari pronijeli slavu Hrvatske na moru, veličajnim pomorskim pobjedama nad Turcima, a Bokeljska mornarica je najstarija mornarica na svijetu! Isprva se zvala Kotorska mornarica, a utemeljena je kao bratimska udruga bokeljskih (kotorskih) mornara, po predaji 809., kada su pomorci iz Kotora sudjelovali u svečanom preuzimanju relikvija Sv. Tripuna, zaštitnika grada Kotora.

Bogata bokeljska spomenička baština poglavito je prepoznatljiva u gradu Kotoru. Nedvojbeno, najznačajniji gradski spomenik je katedrala Sv. Tripuna – najstarija hrvatska romanička katedrala, čiji začetci sežu u daleko 9. stoljeće. Od katedralnih znamenitosti svakako valja istaknuti: Andreacijev sarkofag, ciborij i zlatnu palu (obnovljene 1907.), velevrijednu fresku „Skidanje s križa”, moćnik s relikvijom ruke Sv. Jakova i moćnik glave Sv. Tripuna, lik Krista Svevladara na srebrnoj pali glavnog oltara s likom Sv. Tripuna na istoj pali, katedralnu Galeriju, krstionicu iz 8. stoljeća…

Osim katedrale, u Kotoru je poznata i prepoznatljiva crkva Sv. Luke. Natpis na njezinu pročelju govori da datira iz 12. stoljeća, a sagrađena je, također, u romaničkom stilu. Još je monumentalnija crkva Sv. Marije, u romaničkom stilu, posvećena 1221., s glasovitim raspelom od drveta na glavnom oltaru, koje datira iz 1515. godine. Također, građena u romaničkom stilu, u Kotoru se nalazi i crkvica Sv. Ane (nekoć crkvica Sv. Martina).

U crkvici je, uz kameni Bogorodičin oltar, sačuvan i kip Sv. Martina, napravljen u gotičkom stilu. Uz prelijepu palaču Drago, kotorsko bogatstvo je, zacijelo, i crkvica Sv. Mihovila, iz sredine 12. stoljeća, potom Trg oružja s glasovitim tornjem gradskoga sata, zatim „Vrata od mora” ili „Glavna gradska vrata”, na kojima dominira uradak u kamenu — „Bogorodica s djetetom, Sv. Tripunom i Bernardinom Sijenskim”.

Na ulazu u kotorsku palaču Bisanti, ističe se luneta portala s grbom Bisantija, a uz palaču Grgurina poznata je svakako palača Trpković u Dobroti, s lijepo uređenim salonima. U Perastu se, uz Gospino svetište, ističe glasovita Poiretova slika Mandićeva jedrenjaka, te u Prčnju slika iz radionice Paola Veneziana, „Bogorodica s djetetom”. U bogatstvo hrvatske spomeničke baštine Boke izvrsno se uklapaju pobudne riječi blaženoga Alojzija Stepinca: „Svaki kamen u Boki Kotorskoj govori hrvatski!”

Zaljev hrvatskih svetaca

Bokokotorsko područje se nazivlje i zaljevom hrvatskih svetaca. S punim pravom, jer je Boka Kotorska Katoličkoj crkvi podarila Sv. Bogdana Leopolda Mandića i dvoje blaženika: Bl. Graciju iz Mula i Bl. Ozanu Kotorsku.

Sv. Leopold Mandić je rođen u Herceg Novom, 12. svibnja 1866. godine. Stupio je u franjevački kapucinski red, a za svećenika je zaređen 1890. godine. Pretežiti dio života proveo je u samostanu u Padovi, gdje se istaknuo kao vrstan ispovjednik. Umro je u Padovi, na glasu svetosti, 30. srpnja 1942., a u samostanskoj kapelici u Padovi počivaju njegovi ovozemni ostatci. Papa Pavao VI., blaženikom ga je proglasio 2. svibnja 1976., a Ivan Pavao II. proglasio ga je svetcem, 16. listopada 1983. godine. Spomendan mu Crkva slavi 12. svibnja.

Bl. Gracija je rođen u Mulu, kod Kotora, 27. listopada 1438. godine. Dugi niz godina plovio je kao ribar Jadranskim i Jonskim morem, a prigodom boravka u Veneciji, slušajući gorljivu propovijed svećenika augustinca, odlučio se za redovničko poslanje i novo životno zvanje, te stupio u augustinski samostan na brežuljku Ortone kod Padove. U samostanu je položio zavjete i postao brat redovnik. Na glasu svetosti, umro je u Muranu u Italiji, 9. studenoga 1508., a njegovo blaženo tijelo počiva u župnoj crkvi „Pomoćnice kršćana” u Mulu. Blaženim ga je proglasio papa Lav XIII., 6. lipnja 1889., a spomendan mu Crkva slavi 9. studenoga.

Bl. Ozana Kotorska, dominikanska redovnica, rođena je u Relezima, kod Kotora. Kao sluškinja u Kotoru, u uglednoj plemićkoj obitelji, naučila je čitati i pisati, te primila dobar vjerski odgoj. U dominikanski samostan ušla je 1514. godine. Na glasu svetosti, umrla je u Kotoru, 27. travnja 1565., a njezino neraspadnuto tijelo se nalazi u crkvi Sv. Marije. Blaženom ju je proglasio papa Pio XI., 21. prosinca 1927., a njezin spomendan Crkva slavi 27. travnja.

Drugi glasoviti Bokelji

Od poznatih Bokelja svakako treba spomenuti Vicka Zmajevića (1670.-1745.), barskoga biskupa, potom zadarskoga nadbiskupa, te naposljetku, papinskoga vikara za balkanske zemlje pod turskom vlasti. Zmajević, rodom iz Perasta, revno se zauzimao za uporabu hrvatskoga jezika i pisma glagoljice. S tromeđe Skadarskoga jezera spasio je Arbanase od turskoga noža, te ih naselio u zadarsko predgrađe, gdje im je sagradio crkvu, osigurao školovanje i dostojan život.

Najpoznatija su mu djela: zbirka propovijedi „Razgovor duhovni” iz 1721. i „Zrcalo istine” iz 1720., te drugo polemičko djelo „Razgovor između Srbina i katolika” iz 1721., u kojima je nedvojbeno branio katoličanstvo i hrvatstvo Zadra od pravoslavnih nasrtaja. Vicko Zmajević je najzaslužnija osoba što se zadarsko zaleđe održalo katoličkim, unatoč pravoslavnim posezanjima. Danas, sjemenište u Zadru nosi njegovo ime. Vicko Zmajević je bio nećak Andrije Zmajevića, a njegov brat Matija Zmajević (1680.-1735) ustrojio je snažnu rusku mornaricu, kao ruski admiral, u službi cara Petra Velikoga.

Mnogi ne znaju da je jedini Papa hrvatskoga podrijetla, Siksto V., rodom iz Boke Kotorske, a kršten je kao Srećko Peritić. Uz Siksta V., neizostavno treba spomenuti glasovitoga zlatara, Tripuna Kotoranina. Kao odabrani zlatar radio je na dvoru Ivana Groznoga u Moskvi.

Franjevac Vid iz Kotora sagradio je 1335. poznati pravoslavni manastir u Dečanima.

Od bokeljskih književnika valja istaknuti Viktora Vidu i Franu Alfirevića, zatim pjesnika, političkog uznika i prognanika, Vjenceslava Čižeka, te pjesnikinju Ružicu Orešković, koja je napisala posebno lijepe stihove o Gospi od Škrpjela.

Sustavno odhrvaćivanje Boke Kotorske

Po povratku iz Boke, mostarsko-duvanjski biskup, mons. Ratko Perić, je izjavio: „Biti katolikom u Boki nije toliko hrabro, koliko je hrabro biti Hrvatom.” Rečena neprijepornost zrcali se i proizlazi iz smišljenih višedesetljetnih posezanja za Bokom Kotorskom, što začetke imaju u pretprošlom stoljeću u velikosrpskoj paroli Vuka Stefanovića Karadžića, „Srbi svi i svuda!”

Godine 1912. objavljenja je knjiga stanovitoga dr. Erdeljanovića, „Crna Gora i Bokelji”, u kojoj pisac doslovno napisao: „Poznato je da su Bokelji vrlo svesni Srbi.” Knjiga je devedesetih godina minuloga stoljeća pretiskana u Crnoj Gori, što je bio još jedan perfidni pokušaj asimilacije bokeljskih Hrvata, kao i knjiga „Studija o Boki”, objavljena 1999., u kojoj nema ni slova „h” od hrvatske prošlosti Boke, već se spominju „Srbi i srpsko nebo nad Bokom”.

Prije toga, točnije 1971., hrvatski otpadnik Milorad Pavić u knjizi „Srpska drama 16. i 17 veka”, objavio je bjelodane laži o začetcima srpske drame u Boki Kotorskoj, te hrvatska crkvena korizmena prikazanja u Boki lažno prikazao srpskom baštinom, premda je znanstveno utvrđeno kako srpska književnost uopće nema renesansno, humanističko ni barokno nasljeđe. A Hrvati Boke su, pak, u davnoj prošlosti, bili sastavni dio Crvene Hrvatske, koja se prostirala od Cetine do Skadra.

Premda Boku s Dalmacijom, samim time s Hrvatskom, povezuju prastare pjesme bugarštice, te korizmene pjesme istovjetne pasionskoj baštini Dalmacije, u dosadašnjim objelodanjenim antologijama o Boki, smišljeno se izbjegavalo istaknuti – hrvatski pridjev – pa su izlazile knjige: „Stara književnost Boke” ili „Književnost Boke”. Međutim, ohrabruje nedavno izdanje bokeljske Hrvatice, docentice dr. Vande Babić, „Hrvatska književna baština Boke Kotorske do Preporoda”.

Autohtono hrvatsko područje Boke Kotorske čak tri puta je odhrvaćivano tijekom 20. stoljeća: 1918. od Ante Trumbića, 1938. od Vladka Mačeka, te 1945. od komunističkog zločinca Josipa Broza Tita, što zorno pokazuju statistički podatci. U Kotoru je 1910. živjelo 69 posto Hrvata, a 1991. samo 7 posto, u Herceg Novom 1910. bilo je 70 posto Hrvata, a 1991. samo 2 posto., u nekoć čisto hrvatskom Tivtu danas ima samo 23 posto Hrvata.
Osim toga, Hrvate Boke uporno žele popravoslaviti, pa posrbiti članovi Srpske pravoslavne crkve, poglavito mitropolit Amfilohije Radović, unatoč činjenici da Bokelji nisu ni Crnogorci, ni Srbi, već Hrvati čisti – kao bistra suza!

No, valja se s pravom nadati da će nakon uspostavljene crnogorske državne neodvisnosti i Crnogorska pravoslavna crkva dočekati svoju autokefalnost (samostojnost), što bi trebalo, ipak, polučiti konačan prestanak velikosrpskih težnji Srpske pravoslavne crkve za popravoslavljenjem i posrbljavanjem Hrvata u Crnoj Gori.

Zaključno slovo

Zbog izuzetno bogate hrvatske katoličke kulturne prošlosti, područje Kotorskoga zaljeva ne treba nipošto nazivati „hrvatskom dijasporom”, kao uostalom ni BiH, jer je područje Boke Kotorske bilo hrvatsko povijesno ozemlje u sastavu Dalmacije (bolje reći Južne Hrvatske – nap. I.K.) do 1918., to jest, stara hrvatska djedovina gorljivih katolika i uzornih domoljuba. I danas Kotorska biskupija pripada pod jurisdikciju Splitske mitropolije.

Boka danas pripada međunarodno priznatoj državi Crnoj Gori. U skladu s tim, dužnost je hrvatske države tražiti od crnogorskih vlasti za Hrvate Boke Kotorske povoljniji položaj nego do sada, te poštivanje njihova prava na ostvarenje svih manjinskih prava koja imaju, u najmanju ruku, i druge manjine u Crnoj Gori. Republika Hrvatska se treba, također, založiti za puno bolju medijsku povezanost bokeljskih Hrvata s matičnom domovinom Hrvatskom.

Premda su Bokelji puno propatili u obje Jugoslavije uslijed susljedna odhrvaćivanja Boke, najveću su Golgotu ovdašnji Hrvati doživjeli u vrijeme Domovinskoga rata, kada su s bokeljske strane srbočetnici u jugoslavenskim odorama, nesmiljeno napadali Dubrovnik, a isto su u Boki mnogi Hrvati bezrazložno bili zatvarani, mučeni, bombe su bacane na hrvatske domove, mnogi su Hrvati iz Boke protjerani…

Hrvatsko kulturno nasljeđe Boke je iznimno, a Boka Kotorska bi danas jamačno imala bogatiju hrvatsku spomeničku baštinu da potres 1667. nije nepovratno razorio mnoge kulturne spomenike. Hrvatska bokeljska spomenička baština danas čini čak 40 posto nepokretnih i 66 posto pokretnih svih kulturnih spomenika u Crnoj Gori!

Za golu opstojnost Hrvata u Boki Kotorskoj najzaslužnija je Katolička crkva! A lijepe crkve i druge spomenike ovoga krasnog ozemlja trebale bi zacijelo više pohoditi hrvatske školske ekskurzije, jer im je Boka, dakako, bliža i više njihova, u svakom pogledu, od Pariza ili Barcelone…

Autor: Ivica KARAMATIĆ, književnik i publicist 

Izvor: dnevno.hr