Žrtva na svetoj misi, budući da je istovjetna sa žrtvom na križu, ima neizmjernu vrijednost. I nema savršenijega načina da se klanjamo Bogu nego prikazujući misu, u kojoj je njegov Sin Isus Krist Žrtva i Svećenik.
U svakoj misi klanjanje, zahvala i zadovoljština bivaju neizmjerni prinosi, neovisno o konkretnoj raspoloživosti prisutnih kao i svećenika koji misu služi, jer Krist je Svećenik koji prinosi i Žrtva koja se prinosi. Zbog toga nema savršenijega načina da se klanjamo Bogu nego prikazujući misu, u kojoj je njegov Sin Isus Krist Žrtva i Svećenik.
Nema također savršenijega načina zahvale Bogu za njegovo neizmjerno milosrđe prema nama: ništa nije draže Bogu od žrtve na oltaru. Svaki put kada se služi sveta misa, zbog beskrajnog dostojanstva Svećenika i Žrtve, opraštaju se svi grijesi svijeta: radi se o jedinoj, savršenoj i dostojnoj naknadi, s kojom trebamo sjediniti naša djela pokore. To je jedina primjerena žrtva koju mi, ljudi, možemo prikazati i putem koje naše svagdašnje djelatnosti, naše tuge i naše radosti mogu poprimiti beskrajnu vrijednost. Sveta misa je “stvarno srce i središte kršćanskoga života”.
U tu svetu žrtvu “upisuje se ono najdublje što posjeduje život svakog čovjeka: život oca, majke, djeteta i starca, mladića i djevojke, profesora i studenta, zemljoradnika i radnika, obrazovanog čovjeka i običnog čovjeka, redovnice i svećenika. Svakoga pojedinoga, bez iznimke. Evo, čovjekov život biva upisan, posredstvom euharistije, u ‘otajstvo živoga Boga’.”
Naše sjedinjenje s Kristom u trenutku pretvorbe bit će potpunije što je naša volja usklađenija s voljom Božjom i što je jača naša želja za predanjem. Sjedinjeni sa Sinom nudimo Ocu svetu misu i istodobno nudimo sebe po Kristu, s Kristom i u Kristu. Ovaj čin sjedinjenja mora biti toliko dubok i iskren da obilježi sve naše dane i ima odlučujući utjecaj na naš posao, naše odnose s drugima, naše radosti i neuspjehe, na sve što činimo.
Plodovi svake mise su neograničeni, ali u nama su uvjetovani našom osobnom raspoloživosti, pa su zato ograničeni.
Naša Majka Crkva poziva nas svjesno, aktivno i pobožno sudjelovati u najuzvišenijem činu koji se vrši svakoga dana. Moramo nastojati biti posebno pažljivi i sabrani, osobito u trenutku pretvorbe. U tim trenutcima nastojat ćemo se sjediniti s onim koji je istodobno Svećenik i Žrtva, u svojoj ljubećoj poslušnosti Bogu Ocu.
Ova žrtva postat će tako središnja točka našega života, kao što je u liturgiji i u životu Crkve. Naše sjedinjenje s Kristom u trenutku pretvorbe bit će potpunije što je naša volja usklađenija s voljom Božjom i što je jača naša želja za predanjem. Sjedinjeni sa Sinom nudimo Ocu svetu misu i istodobno nudimo sebe po Kristu, s Kristom i u Kristu. Ovaj čin sjedinjenja mora biti toliko dubok i iskren da obilježi sve naše dane i ima odlučujući utjecaj na naš posao, naše odnose s drugima, naše radosti i neuspjehe, na sve što činimo.
Ukoliko nas u trenutku pričesti Isus nađe spremne za predanje, ispunjene ljubavlju i pune želje za poistovjećivanje svoje volje s voljom Božjom, ispunit će nas Duhom Svetim, sa svim njegovim darovima i milostima.
Pomoć da doživimo dobro svetu misu dolazi nam s mnogih strana. Između ostaloga, primamo pomoć od brojnih anđela “koji su uvijek prisutni na misi kako bi iskazali poštovanje ovom svetom otajstvu. […] Zbližimo li se s njima i njihovom nakanom, bez sumnje ćemo primiti od njih mnoge korisne utjecaje. Korovi slavne i vojujuće Crkve ujedinjuju se i pridružuju našemu Gospodinu u ovom božanskom činu: u Njemu, s Njime i po Njemu, da osvoje srce Boga Oca i zadobiju za nas njegovu milost.” Utecimo se njima da bi nam pomogli prevladati naše rastresenosti i nastojmo unijeti više ljubavi i pažnje u ovaj jedinstveni trenutak našega sudjelovanja u žrtvi križa.
Izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)
Foto: pixabay.com