Možemo zuriti u hostiju tjelesnim očima, možemo je držati na ruci ili jeziku a da se ništa ne dogodi ako su oči duše zamračene grijehom. Naprotiv, ako prepoznamo Isusa onda kličemo od radosti što smo ga prepoznali i što je on prepoznao nas kao svoje.
Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak, (čitaj=poganski katolik), ni vruć ni studen – izbacit ću te iz Svojih usta. (Otk 3,16)
Sva djeca imaju snove o svojem odrastanju i ma gdje bili, žele postati doktori, piloti, učitelji, a naša Rosie uvijek odgovori da želi biti musichana (izgovara se musičana), što na svahiliju znači djevojčica, a takva će i ostati cijeli život. Ona je ustvari najvedrije stvorenje pod krovom „Malog doma“ i prva je koja će svakoga tko dolazi dočekati najširim osmijehom. Ima slabu cirkulaciju, pa njezine hladne ruke uvijek prepoznam kad me u sirotištu djeca opkole i svi me odjednom žele držati za ruku, zagrliti i biti mi bliže.
Istina će vas osloboditi! (Iv 8,32) – Želim reći istinu. – Ne može. Reći ćeš ono što ti ja kažem. – Ne, želim reći istinu. – A posljedice? Što ću ti ja onda?“ – reče odvjetnik. – Bog vas je…
Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga krsti. Tu na rijeci Jordan događa se ponovni susret Proroka i Proricanog kao u Gorju u gradu Judinu u susretu Marije i Elizabete. Prvi susret bio je preko majki, a drugi…
Svi smo mi tražitelji. Osjećamo da je život ispred nas i da nam je ići za njim, da se sunce ponekad sakrije iza oblaka i da ga treba tražiti i čekati, da je sreća negdje zakopana i da treba marljivo…
Kada je svećenik uzdigao hostiju, u tom je skromnom komadiću bijelog kruha, taj okorjeli ateist, prepoznao stvarnu prisutnost uskrsloga Krista u kojeg dotada nije htio vjerovati. Gledajući u hostiju, Caillet je doživio prodornu svjetlost tog Boga u čije postojanje do tog trenutka nije vjerovao, ali kojeg je, usprkos svemu, čitav život podsvjesno tražio.
Na kraju svakog predavanja zaručnici su mogli javno postavljati pitanja ili iznijeti svoje dileme. Diskusiju je otpočeo jedan mladi par. Mladić je izjavio da bi oni, u slučaju da imaju bolesno nerođeno dijete, obavezno učinili namjerni pobačaj. Na pitanje koordinatora zašto bi to učinili, odgovorili su da oni unaprijed ne žele imati bolesno dijete.
Prihvatiti volju Božju znači prihvatiti sebe, biti svjestan svoje ograničenosti i svojih slabosti, svojih mana i vrlina i upravo takav predati se Bogu da on u nama dovrši djelo koje je započeo.
U svetoj misi, ali i u drugim sakramentima i molitvama dopuštamo Bogu, njegovu Duhu da Djeluje u nama, da nas zarazi nesebičnošću. I zato nam ostaje predivna slika primanja Djeteta u naručje; dopuštanje Bogu da uđe u naš život. Tu gestu koja je poglavito majčinska gesta, susrećemo iznimnom snagom i ljepotom baš kod liječnika. Njihov je, vaš je poziv primiti u ruke tek rođeno dijete, ali isto tako primiti i zadnji zemaljski životni dah čovjeka. Pred otajstvom života sve je ostalo manje važno. Ista ljubav koja se divi stvorenomu životu prihvaća i bijedu čovjeka, prihvaća i zaraženost onim što život ugrožava i slijedi poziv biti suradnicima Spasitelja u oslobađanja od svega što priječi radost ili u davanju značenja trpljenju.
