Danas sam razmišljao o kruhu, ali ne ovom svakidašnjem već onom kojim se “hranimo” na euharistijskim slavljima. Kakav je naš odnos prema tom izvoru, toj “hrani”? Je li ponekad čisti formalizam ili zaista dolazimo s vjerom da je Isus prisutan u toj maloj hostiji?
Iz evanđelja svetkovine Presvetog Tijela i Krvi Kristove, Tijelova:
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 9, 11b-17)
U ono vrijeme:
Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja.
Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca.
Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.
Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.
Riječ Gospodnja.
Kruh naš svagdanji…
Gledajući na događanja u domovini često možemo čuti kako neka obitelj ili pojedinci nemaju za kruh, za osnovne životne potrebe. Pitam se zašto je tako? Zbog čega su se te obitelji ili pojedinci našli u takvoj situaciji? Zbog stanja u državi, neimaštine, nezaposlenosti, prevelikih kredita i lihvarskih kamata? Sve su to neki od razloga, pa ipak…., toliko je zemlje neobrađeno… Jel’ u pitanju lijenost? Komocija, jer lakše je prebaciti odgovornost na institucije i druge? Ne želim nikoga uvrijediti, niti nas osloboditi odgovornosti za bližnje, samo glasno razmišljam, jer imao sam prilike vidjeti situacije u kojima ljudi zloupotrebljavaju dobrotu bližnjih i sustav solidarnosti. Takva ponašanja zaslužuju osudu. Dakako da mi kao kršćani, vjernici moramo i trebamo pomoći braći i sestrama u nemoći.
Sjećam se svoga odrastanja kada moji roditelji nisu imali velike novčane mogućnosti. Znalo se dogoditi, dok su gradili kuću, da nismo imali ni za kruh… Bilo je situacija kada su oni ostajali gladni kako bismo mi djeca imali koliko god smo htjeli… Tu njihovu žrtvu i ljubav nikad neću zaboraviti. No, unatoč tome što nije bilo nekog obilja, u vrtu se znalo priskrbiti dovoljno za sve nas. Što je najvažnije, a bez čega nikakvo obilje ne može dati radost, bili smo blagoslovljeni obiljem povjerenja, međusobne ljubavi, poštovanja.
Euharistijski Kruh koji nam se daruje na oltaru
Vratimo se temi pisanja – hrani na euharistijskom stolu. Sjećam se da sam još kao mali s čežnjom promatrao dok su vjernici dolazili ispred oltara na pričest. Dok sam ministrirao s udivljenjem i strahopoštovanjem sam gledao svećenika kada u trenutku pretvorbe podiže hostiju i govori one poznate Isusove riječi koje je izrekao na posljednjoj večeri. Prije moje Prve Pričesti ispovjedio sam se, a kad je došao i sam dan svečanosti osjetio sam neizmjernu radost u svom srcu primajući Isusa po rukama svećenika Ivana Vnučeca, moga velikoga prijatelja i čovjeka koji mi je bio poput oca usmjeravajući me k duhovnom pozivu i svemu onome što mi je donosilo djetinjstvo i odrastanje.
Ta radost iznova me potiče na preispitivanje svog odnosa prema Euharistiji kao najvećoj i najsvetijoj molitvi, Bogu, a onda i prema mojim bližnjima, obitelji, prijateljima i svima onima koji me okružuju. Onaj koji se svakodnevno hrani na Izvoru Života trebao bi biti čvrst oslonac onima koji ga okružuju, imati vremena i razumijevanja, znati uputiti drugima riječi utjehe i ohrabrenja, ali često se zna dogoditi upravo suprotno.
Izvor Života
Ipak, mogu posvjedočiti da sam upravo nahranjen tim Kruhom Života mijenjao postepeno sebe, svoje navike, mane, netrpeljivosti, naglosti, nesuglasice i na taj način pokušao biti primjer drugima. To je poziv i svima vama koji ćete pročitati ovo razmišljanje da hraneći se na Izvoru Života odlučno mijenjate najprije sebe.
Znam da će neki reći – to je nemoguće, ja to ne mogu i ne želim. Živa Hrana koja nam se daruje za euharistijskim stolom poziva nas da to pokušamo. Možda se neće odmah vidjeti rezultati, ali vjerujte mi, hoće s vremenom. I to strpljenje nas sa sobom samima, jedno je veliko svjedočanstvo vjernosti i ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Danas kad i sam imam tu mogućnost drugima dijeliti Kruh Života, jer imam dozvolu za dijeljenje svete Pričesti, moj odnos gledanja, razumijevanja i razmišljanja još se više produbio. Sjećam se, prvih dana dijeljenja svete Pričesti nisam imao neku veliku tremu, no nakon nekog vremena shvatio sam veličinu te važnost tog čina, i iskreno, tresle su mi se ruke od straha. Istovremeno osjetio sam i veliku radost, jer sam drugima donosio upravo tu radost Kruha Života u hostiji.