Mario Bara: Pregled povijesti Hrvata u Vojvodini

 

Hrvati u Vojvodini predstavljaju relativno heterogenu manjinsku zajednicu koja zbog različitih povijesnih okolnosti područje današnje Vojvodine nastanjuje u različitim razdobljima, najčešće pod subetničkim imenima, s relativno distinktivnim dijalektološkim značajkama, iako su većinom prevladavali novoštokavski ikavci. Tomu pridonosi i činjenica da su bili sudionici zasebnih povijesnih procesa integracije, kako u suvremenu hrvatsku naciju, tako i unutar sebe.

Najstarija hrvatska zajednica na području Vojvodine jesu Hrvati u Srijemu koji nastanjuju od doseljenja slavenskih plemena u Podunavlje. U ranom srednjem vijeku Srijem je povremeno u sastavu hrvatske države, tj. prijelazno područje s nestalnom granicom i poprište sukoba s Bugarima. Područjem je, prema navodu u Supetarskom kartularu, upravljao ban Srijema (banus Sremi), jedan od sedam banova u Hrvatskom Kraljevstvu. Stanovništvo u to vrijeme nosi slavensko ime S(c)lavi (obično identificirano pod užim regionalnim imenom, tj. etnonimom) i kao takvo sudjeluje u procesu stapanja s ranijim populacijama u formiranju jedne šire zajednice koja će sebe u kasnijim stoljećima definirati pod hrvatskim imenom. Za hrvatske skupine u Srijemu u srednjem vijeku će se pored slavenskog imena sve češće koristiti ime Dalmatinci (npr. bizantski kroničar Kinnamos) i Iliri kao sinonim za Hrvate, što je bio slučaj i s ostalim hrvatskim skupinama u Podunavlju. U predosmanlijskom razdoblju, veći dio Srijema nalazi se u sastavu Vukovske županije čije su granice na istok sezale preko Fruške gore na Savu do Laćarka i Martinaca. Županija je bila gusto naseljena s nizom utvrda naselja i posjeda. Područjem su upravljali hrvatski velikaši, zatim feudalci porijeklom iz raznih europskih zemalja i srpski despoti koji su imali u posjedima dijelove Srijema kao feudalna lena ugarskih vladara.

Srednjovjekovne i ranonovovjekovne migracije hrvatskog stanovništva u Podunavlje i Potisje

Rane državne veze i položaj Hrvatske u Ugarskoj utjecat će na smjer migracija stanovništva prema južnougarskim županijama. U Bačkoj je pod Arpadovićima (od X. do početka XIV. st.) potvrđena prisutnost Slavena katolika, a broj će im kasnije rasti naseljavanjem hrvatskih skupina iz Bosne i Dalmacije. Njihovo naseljavanje u XIII. stoljeću usko je povezano s križarskim vojnama ugarsko-hrvatskih vladara u Bosni. Kalačko-bački nadbiskup Ugrin (Ugerinus) će tako na povratku iz križarske vojne 1222. godine naseliti u okolicu Bača veću skupinu katoličkih izbjeglica s područja Usora i Soli koja će povećati stariju slavensku populaciju u većinskom mađarskom okruženju. Među doseljenim stanovništvom djelovali su predstavnici redovničkih zajednica (ivanovci, benediktinci, cisterciti, augustinci, franjevci i dominikanci) koji su trebali suzbijati krivovjerje. Najvažniju ulogu u kasnijim stoljećima među hrvatskim skupinama imat će franjevci provincije Bosne Srebrene.

Osmanlijski prodori na Balkan, potom u srednju Europu, prouzročili su velike političke i društveno gospodarske promjene u osvojenim područjima što je potaknulo niz prisilnih migracija. Osvojenje istočnohrvatskih područja u Srijemu zbilo se u prvoj polovici XVI. stoljeća. Do osmanlijskog osvajanja Srijem su većinom nastanjivali Hrvati, Mađari i Srbi. Dio srijemskih Hrvata se pred osmanlijskim nadiranjem povukao na zapad i sjever u sigurnije krajeve (široko područje Zapadne Ugarske, Donje Austrije, Slovačke i Moravske), dio se islamizirao za vrijeme osmanlijske vlasti postupno formirajući novi etnicitet oblikovan religijskim identitetom, a dio se očuvao u manjim skupinama na područjima oko današnjih naselja: Srijemske Mitrovice, Morovića, Rume, Erdevika, Golubinaca, Petrovaradina, Slankamena, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice. Osim na islam, dio Hrvata je u turbulentnim vremenima prešao na kalvinizam (Grgurevci, Srijemski Karlovci, Petrovaradin), a dio na pravoslavlje (Velika Remeta, Manđelos, Voganj, Dobrinci, Golubinci). Tomu su pogodovale osmanlijske vlasti koje su bile snošljivije prema kalvinizmu i pravoslavlju. Katolički svećenici uspjet će vratiti Hrvate kalvine katoličanstvu dijelom za osmanlijskog vladanja, a većinu nakon njihova protjerivanja. Hrvatsko neislamizirano katoličko stanovništvo je pod osmanlijskom vlašću živjelo u relativno zatvorenim zajednicama odvojeno svojim socijalnim položajem i vjerom od vladajućeg muslimanskog sloja.

Skupine hrvatskog stanovništva iz Slavonije sele se u Bačku za vrijeme velikaških sukoba pristaša Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje oko prava na ugarsku krunu. Smjer migracija iz Slavonije u Bačku stanovništvo nastavlja tijekom osmanlijskih vojnih pohoda 1530.-1537., tražeći sigurnost na područjima kojima je vlado Ivan Zapolja. Hrvati se naseljavaju u manjim skupinama sve do Tise. Primjerice, prema osmanlijskom popisu iz 1546., registrirane su katoličke hrvatske obitelji u Titelu. Nakon kratkotrajnoga mira i smrti Ivana Zapolje, Osmanlije pokreću novi vojni pohod te osvajaju Bačku i velike dijelove Ugarske. Iz druge polovice XVI. stoljeća potječu brojna franjevačka izvješća o većim skupinama Dalmatinaca doseljenih u Banat (uglavnom izbjeglih zbog nasilja lokalnih predstavnika osmanske vlasti, ali i trgovaca), a u Temišvaru od 1582. djeluje škola za svećenike Dalmatince.

Osmanlijske vlasti zbog gospodarskih razloga ubrzo rekoloniziraju prostor Podunavlja pa se tako doseljava islamizirano stanovništvo iz Bosne, ali i kršćansko stanovništvo s područja pod njihovom vlašću. Hrvati Bunjevci se već sredinom XVI. stoljeća naseljavaju u Bačku sa šireg područja Dalmacije, zapadne Bosne i Hercegovine (kasnije i iz Like). Masovnije doseljavanje Bunjevaca (Dalmatinaca) u međuriječje Dunava i Tise odvija se pod osmanlijskom vlašću u prvim desetljećima XVII. stoljeća zbog političkih i socijalnih prilika. Porastom broja katolika u Podunavlju, svećenik misionar Šimun Matković 1622. moli da mu se za djelovanje odobre župe Bač i Bunjevci (ovdje župu „Bunjevci” treba shvatiti kao širi prostor koji su naselili Bunjevci, a ne neko određeno naselje). U izvješćima franjevaca Bosne Srebrene spominje se veći broj zaselaka u kojima puk govori «ilirički». Veća bačka naselja (u današnjem vojvođanskom dijelu Bačke) u kojima su živjeli Hrvati katolici pod osmanlijama bila su: Bač, Bukin, Sombor i Bajmok. Mjesne Hrvate (Segedin, Martonoš, Bajmok, Jankovac, Santovo, Sombor, Bereg, Kolut, Monoštor, Bač i Bukin) 1649. obilazi i krizma beogradski biskup, slavonski franjevac Marin Ibrišimović. Skrb o stanovništvu pod Osmanlijama vodili su franjevci Bosne Srebrene, najvećim dijelom iz samostana u Olovu i Gradovrhu. Ta je franjevačka provincija, s mogućnosti djelovanja u Osmanlijskom Carstvu, neko vrijeme zauzimala prostor od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru, Temišvara i Radne na istoku te je kroz dušobrižništvo i prosvjetu vršila svojevrsnu integraciju hrvatskog stanovništva na širokom području. Naime, u granicama svog djelokruga, Bosna Srebrena je obuhvatila najveći broj Hrvata štokavaca (uglavnom ikavaca) te su franjevci razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku. Hrvati pod Osmanlijama na području današnje Vojvodine služili su se latinskim pismom i bosančicom, inačicom ćiriličnog pisma (npr. pismo Hrvata iz Bačke upućeno 1668. Vatikanu). Navedenim pismom katolici s bajskog i somborskog područja ističu kako su franjevci iz bosanskoga Olova oduvijek skrbili za tamošnje vjernike. Kršćansko stanovništvo u Podunavlju jako je stradalo za osmanlijsko-austrijskoga rata (tijekom 1663. i 1664.), kada su Tatari u sklopu osmanlijske vojske opljačkali mnoga naselja, ubijajući i progoneći nemuslimansko stanovništvo. Broj katolika se samo u Srijemu (misli se na cjelokupno geografsko područje i hrvatskog i vojvođanskog dijela) smanjio s približno 30.000 na nešto više od 21.000 nakon rata.

Najveći selidbeni val u Podunavlje bio je potaknut osmanlijskim porazima, njihovim protjerivanjem iz Bačke i dijela Srijema, ali i kršćanskim porazima u Bosni. Iz južne Ugarske i Srijema seli se islamizirano stanovništvo i Turci u Bosnu, a doseljavaju skupine Bunjevaca i Šokaca. Najveći broj Bunjevaca dospio je u trokut Baja-Sombor-Subotica 1687. godine, dok se Šokci (uglavnom s područja Soli) naseljavaju uz obalu Dunava sjeverno i južno od Bača, a u Srijemu u njegov zapadni dio, gdje su s autohtonim Hrvatima prevladali ikavskim govorom. Doseljeno stanovništvo uključilo se u vojne operacije habsburške vojske u Srijemu, Bačkoj i Banatu (bitke kod Slankamena 1691. i Sente 1697.). Uspjesi kršćanskih vojski Svete lige (Austrija, Venecija, Rusija, Poljska) prisilile su Osmanlijsko Carstvo na mir koji je potpisan 1699. u Srijemskim Karlovcima (kapela Gospe od Mira). Jugoistočni Srijem ostao je pod osmanlijskom vlasti, kao i Banat omeđen Morišom i Tisom, do Požarevačkog mira 1718.

Za vrijeme Rákóczyjevog ustanka (1703.-1711.) kojim se htjelo otrgnuti Ugarsku od austrijske dominacije, Hrvati u Bačkoj se priklanjaju austrijskoj strani što ih svrstava u neprijatelje ustanika. Velik dio stanovništva sklanja se na sigurnija područja sve do Srijema, a nakon prolaska opasnosti dio ih se trajno nastanio u Srijemu (Petrovaradin i okolica). Poslije osmanlijskog napuštanja Srijema, 1737. godine u Hrtkovce i Nikince se doseljavaju Albanci katolici iz plemena Klimente sa šireg područja Prokletija. Oni su vremenom napustili svoj jezik i kulturu kroatiziravši se u većinski hrvatskom okruženju. Beogradski katolici (dubrovački i bosanski trgovci) predvođeni franjevcima 1739. godine nastanjuju se u Zemunu, nakon povlačenja austrijske vojske iz Beograda. Na oslobođenim područjima ustrojene su vojne granice, a u krajiški sustav uključuju se Hrvati i Srbi. Intenzivno je doseljavanje iz drugih dijelova vojnih granica, pa u srijemskim naseljima nastaju „šorovi” krajevi s hrvatskim i srpskim graničarima. Na prostoru Srijema formirana je Petrovaradinska graničarska pukovnija, u Bačkoj Potiska vojna granica i u Banatu Banatska vojna granica. U Srijemu su nakon osmanlijske vlasti obnavljane nekadašnje župe koje su vodili franjevci Bosne Srebrene. Samostan Ilok imao je župe: Ilok, Morović, Mitrovicu, Sot, Gibarac i Ljubu, franjevci iz samostana Petrovaradin su vršili duhovnu pastvu u tvrđi i okolici (Petrovaradinskom Opkopu, tj. današnjem Novom Sadu) te u Zemunu i okolici (samostan od 1752.). Do 1717. u blizini Petrovaradinskog Opkopa nalazilo se naselje Hrvata Šokaca (Croaten Dorf, Pagellum Croaticum) čije se stanovništvo nakon poplave preselilo u Novi Sad (u to vrijeme još uvijek suburbium Petrovaradiniense). U Bačkoj su franjevci djelovali u Baču (franjevci koji su došli iz Gradovrha), zatim Somboru gdje su imali crkvu posvećenu Presvetom Trojstvu i rezidenciju (od 1750. uzdignuta u samostan) te u Subotici. U Subotici su nakon protjerivanja Osmanlija franjevci zauzeli tvrđavu i počeli izgradnju samostana koji je pripao ugarskoj Provinciji Presvetoga Spasitelja. Oko ovih središta franjevci su vodili i okolne župe u naseljima gdje su obitavali Hrvati: Čonoplja, Bođani, Vajska, Plavna, Monoštor, Sonta, Bereg, Kolut itd., zatim veći broj bunjevačkih naselja u okolici Subotice. Sredinom XVIII. stoljeća franjevce, koji su bili srasli s hrvatskim pukom u Podunavlju, počinju postupno potiskivati i zamjenjivati svjetovni svećenici.

Obnavljanje Srijemske županije i naseljavanje Hrvata u Banat

Opetovani zahtjevi Hrvatskog sabora da se Srijem preda jurisdikciji Sabora i podloži banu, potaknuli su odluku Marije Terezije kojom je 1745. obnovljeno županijsko uređenje rekonstrukcijom triju slavonskih županija (Virovitičke, Požeške i Srijemske). Prvi župan obnovljene Srijemske županije bio je barun Marko Pejačević koji je poticao naseljavanje novog stanovništva, među njima i Hrvata. Doseljeno stanovništvo brojčano je osnaživalo autohtonu hrvatsku zajednicu. Pod upravom županije srijemske bili su samo dijelovi Srijema, odnosno njegova sjeverna polovica u Podunavlju do blizu Petrovaradina. Ostatak Srijema bio je uključen u krajiški sustav sa sjedištem u Petrovaradinu. Krajiška pukovnija obuhvaćala je gradove „vojničke općine” Zemun, Petrovaradin i Srijemske Karlovce, trgovišta Mitrovicu i Stari Slankamen te veći broj sela koja su bila sjedišta krajiških satnija. Radi jačanja krajiškog sustava osnivaju se nova naselja poput Novog Slankamena 1783., a prvi stanovnici su mu Hrvati iz Dalmacije i Like.

Brojnije naseljavanje Hrvata u vojvođanskom dijelu Banata odvijalo se od druge polovice XVIII. stoljeća zbog preustroja vojne granice. Do tada od hrvatskih skupina u Banatu žive malobrojni Šokci doseljeni za vrijeme osmanlijske vlasti. Naseljavanje Hrvata nije teklo istodobno, niti su doseljenici bili iz iste sredine. Južni Banat (okolicu Pančeva) naselili su štokavci, a središnji većinom kajkavci. Preuređenjem vojne granice pojedini vlastelinski posjedi u Hrvatskoj zamijenjeni su za zemljišta u Banatu. Hrvati ikavski štokavci iz Ličke i Modruške županije, zatim iz okolice Petrinje i Gline oko 1765. naseljavaju u većim skupinama  a u manjim skupinama Borču, Glogonj, Omoljicu i Kovin. Preustroj vojne granice potaknuo je i preseljenje Hrvata kajkavaca u središnji Banat. Odlukom Marije Terezije (1778.) znatni dio posjeda zagrebačkoga biskupa i turopoljskog plemstva trebao je biti ustupljen vojnoj upravi. Nakon dugogodišnjih pregovora postignut je sporazum (1801.) kojim su oštećeni plemići dobili selišta Sarču (danas Sutjeska), Modoš (danas Jaša Tomić) i Biled (u Rumunjskoj). Naselili su se u Neuzini (jedno vrijeme Nezsény, Horváth Neuzina ili Hrvatska Neuzina), Boku (nazivana Horváth Bóka ili Hrvatska Boka) i selište Biled. Hrvati su naselili još i Klariju (dio naselja Hrvatska Klarija, danas Radojevo), Jarkovac, Botoš, Konak (Kanak) i Margiticu (Kismargita danas Banatska Dubica). Jedan dio ovih naseljenika nastanio se u naseljima današnjeg rumunjskog dijela Banata (Hrvatska Keča, Checea Croată). Ukupno je oko 1.000 Hrvata naseljeno na području navedenih sela. Pored zamijenjene zemlje, pridošli plemići dobili su i kmetove iz srpskih, rumunjskih i bugarskih zajednica. Ubrzo (1803.) i treća skupina hrvatskih naseljenika dolazi u Banat. Stanovnici iz triju karaševskih naselja Karašova, Lupaka i Klokotića (rumunjski dio Banata) naselili su se u Karlsdorfu (danas Banatski Karlovac). Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac osnovao 1806. godine u Boki školu, međutim, hrvatska djeca slabo su je pohađala. Zbog preustroja vojne granice i promjena u njihovu socijalnom položaju, dio Hrvata se seli iz Subotice i njezine okolice u Lemeš, Titel i Šajkaš.

Tijekom XVIII. i dijelom XIX. stoljeća u krajeve nastanjene Hrvatima, u više kolonizacijskih valova, doseljavaju se njemački i mađarski kolonisti, ali i drugi narodi Slovaci, Rusini, Rumunji itd. Hrvati se paralelno naseljavaju u više valova u srijemske gradove i trgovišta (npr. u Rumi se formira naselje Hrvatski Breg 1805.). Manjih preseljenja Hrvata iz Bačke u Srijem i obratno, zatim iz Slavonije, Like i drugih dijelova Hrvatske na područje današnje Vojvodine bilo je tijekom cijelog XIX. stoljeća.

Primjerice, obitelji poznatog književnika Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.), te publicista Josipa Andrića (Bukin, 1894. – Zagreb, 1967.) preselile su se iz Bačke u Srijem.

Brojčana inferiornost Hrvata u nekim sredinama rezultirala je njihovom postupnom asimilacijom u većinske Mađare i Nijemce koji su ih okruživali, uglavnom tijekom druge polovice XIX. stoljeća. Mađarizaciji su bili izloženi visoki društveni slojevi u Bačkoj među plemstvom, činovništvom, svećenstvom i intelektualnom elitom. Usponom na društvenoj ljestvici, pripadnici navedenih društvenih skupina, često su prihvaćali jezik i kulturu dominantnoga naroda. Međutim, proces asimilacije nikako nije bio jednosmjeran, što se često zanemaruje. U sredinama gdje su Hrvati predstavljali većinsko stanovništvo asimilirani su pripadnici drugih naroda, npr. albansko katoličko pleme Klimente u Hrtkovcima i Nikincima, Slovaci i Nijemci na području salaških naselja somborske okolice, malobrojni Mađari, Nijemci i Slovaci u Tavankutu, dio Nijemaca u Mitrovici i Petrovaradinu, Mađara u Rumi, Nijemci u banatskom Opovu itd.

Društveni i gospodarski život

U gospodarskom životu položaj Hrvata Bačke, Banata i Srijema bio je različit, ovisno o socijalnom statusu koji su zauzimali u društvu. Većina ih je obitavala na selu i salašima baveći se poljodjelstvom, dijelom stočarstvom koje je izgubilo nekadašnju ulogu u desetljećima nakon doseljenja hrvatskih skupina u Podunavlje. Raspadom obiteljskih zadruga seljački posjed se usitnjava čime znatni dio seljaštva daljnjim diobama ostaje s neznatnim površinama ili bez njih, a velik udio bezemljašima su bile sluge i nadničari. Vinogradarstvom su se bavili stanovnici subotičke okolice i Hrvati u srijemskim naseljima na padinama Fruške gore. Trgovački i građanski sloj bio je najrazvijeniji u Srijemu, slabije u drugim sredinama. Bilo je i velikih zemljoposjednika naročito među bunjevačkim plemstvom (Rudići, Vojnići, Latinovići, Vidakovići, Piukovići). Sitnog plemstva bilo je dosta u Bačkoj, koje je dobivano za zasluge u ratovima i Banatu među Hrvatima porijeklom iz turopoljskog kraja (Matanovići, Mikšići, Lukinići, Žuneci, Radošević, Bedeković itd.). Sljedeću skupinu činilo je ono plemstvo kojemu su priznate privilegije prema ispravama iz krajeva odakle su doselili (Hrvatsko primorje, Lika, Bosna, Gorski kotar itd.). Plemstvo u Srijemu (do 1848. upisano 185 plemića u Srijemskoj županiji) bilo je većinom stranog porijekla i dijelom hrvatskog koje je zadobilo nove ili se pozivalo na svoje stare plemićke posjede (najveći posjedi: Eltz, Odescalchi, Pejačevići). Plemstvo nije imalo bitnu ulogu u industrijalizaciji niti ju je poticalo, izuzev onih gospodarskih inicijativa koje su bile vezane za njihove veleposjede.

Narodni preporod – zasebni povijesni procesi Hrvata u Bačkoj, Banatu i Srijemu

Tijekom Hrvatskog narodnog preporoda (političkog i kulturnog pokreta) u prvoj polovici XIX. stoljeća s nacionalno svjesnim hrvatskim intelektualcima koji se suprotstavljaju mađarizaciji, kontakte ostvaruje Ilija Okrugić-Srijemac (Srijemski Karlovci, 1827. – Petrovaradin, 1897.). Pisao je pjesničke priloge i povijesne rasprave u Gajevoj Danici i Kuzmanićevoj Zori dalmatinskoj te je djelovao na duhovnom i nacionalnom približavanju Hrvata. Od predstavnika iz Bačke s hrvatskim političkim i kulturnim elitama kontakte ostvaruju braća Vince i Ante Zomborčević iz Subotice, koji su ostali usamljeni u pokušajima povezivanja s preporodnim pokretom. Jezičkom pitanju se, u Srijemskoj županiji, buđenjem hrvatskog i mađarskog nacionalizma poklanjalo sve više pozornosti. Službeni jezik administracije bio je latinski jezik. Politički sukobi zaoštrili su se 1845. s mađarskim nastojanjima da se Srijemska županija pripoji Ugarskoj. Politički krugovi u Zagrebu pomogli su srijemske Hrvate imenovanjem baruna Franje Kulmera velikim županom srijemskim. Kulmer je bio pristaša hrvatskog narodnog preporoda, ali i legitimist spram bečke vlade. U smislu zaključaka Hrvatskog sabora (1847.), uveo je u županiju hrvatski kao službeni jezik nakon raskida odnosa s Ugarskom. Zbog opasnosti mađarske revolucije za austrijsku supremaciju, Beč je odlučio iskoristiti sukobe Hrvata i drugih naroda s Mađarima. Naime, mađarska revolucija nije priznavala drugim narodima Monarhije prava koja je mađarska elita zahtijevala za sebe (ideja o stvaranju jedinstvene mađarske države i nacije od Karpata do Jadrana). Bečki dvor je na zauzimanje Ljudevita Gaja i Franje Kulmera donio odluku o imenovanju baruna Josipa Jelačića (Petrovaradin, 1801. – Zagreb, 1859.), za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske. Narodna skupština u Zagrebu je također proklamirala Jelačića za bana, a u zahtijevanju naroda tražilo se sjedinjenje hrvatskih zemalja, građanske slobode i ukinuće feudalizma. Time je za Hrvatsku zapravo zatražena samostalnost u odnosu na Ugarsku. Slične zahtjeve postavili su i ugarski Srbi. Mađarska vlada je sasvim odbacila ovakvu koncepciju, na što je Hrvatska prekinula sve veze s Ugarskom, a 25. IV. 1848. Jelačić je izdao proglas kojim se potvrđivalo ukidanje tlake i kmetstva. Zajednički politički interesi ujedinili su Hrvate i Srbe. Na skupštini u svibnju 1848., Srbi u Srijemskim Karlovcima proglašavaju Srbsku Vojvodinu koja je odmah stupila u politički savez s Trojednom kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Kao problem u hrvatsko srpskim odnosima postavilo se pitanje Srijema. Hrvatska je zadržala stare županijske vlasti, dok su Srbi imenovali svoje odbore. Tako je nastalo svojevrsno dvovlašće i nadmetanje oko vlasti u Srijemu i Petrovaradinskoj pukovniji. Tijekom srpnja 1848. Jelačić je obišao Srijem kako bi oslabio utjecaj Mađara. Daljnja zaoštravanja rezultirala su prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko rijeke Drave u rat protiv Ugarske u rujnu 1848. Za razliku od drugih,  bački Hrvati su u revoluciji 1848. i 1849. bili na strani mađarske revolucionarne vlade, dijelom zbog suprotstavljenosti sa srpskim stanovništvom u Bačkoj, dijelom zbog tradicionalne lojalnosti bunjevačkih elita Ugarskoj državi. Priklonivši se Mađarima postali su predmet napada srpskih jedinica, nerijetko pljačkaških. Stradanja bačkih katolika za revolucije opisao je somborski senator Ivan Nepomuk Ambrozović (Sombor, 1789. – Sombor, 1869.) u djelu: Žalostica žalostna Ivana Nep. Ambrozovića, u zomborskoj kralj. varoši penziniratog senatora, bižajućeg od kuće pak do Kalcse, kad su raci-serbianci u medjuboju madžarskom 1848-49. progonili katholike, po njemu istom ispivana u Zomboru god. 1850. Jelačićevih simpatizera ipak je bilo i među bačkim Hrvatima, npr. Ivan Antunović (Kunbaja, 1815. – Kalača, 1888.), Josip Rudić (Subotica, 1792. – 1879.), koji je zbog simpatija prema Jelačiću i Srbima smijenjen s položaja velikoga župana, Vince Zomborčević (Subotica, 1810.- ?) i Ambrozije Boza Šarčević (Subotica, 1820. – Subotica, 1899.). Veće podrške i simpatija prema Jelačiću, osim izoliranih pojedinaca, nije bilo. Nakon sloma mađarske revolucije Bečki dvor je ustrojio Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat (1849-1860) kažnjavajući na taj način Mađare za revoluciju. Međutim, zbog načina upravljanja, podčinjenosti Beču, policijske prismotre i ograničavanja sloboda, Vojvodinom nisu bili zadovoljni ni Srbi. Teritorij Vojvodstva bio je sastavljen od Baranje, Bačke, Banata i dijelova Srijema (rumski i iločki kotar). Feudalni ustroj je zamijenjen građansko-administrativnim, a započeo je i razvitak gospodarstva. Bachov apsolutizam (obilježen ograničavanjem sloboda tiska, cenzurom, centralizacijom i germanizacijom) na kratko je odgodio pritiske mađarizacije, zbog nastalih političkih promjena, ali i promjena nastalih u gradskim administrativnim tijelima. U hrvatskim bačkim naseljima zapisnici su vođeni na mjesnoj hrvatskoj ikavici, a umjesto naziva Dalmatinac ili Ilir sve je češća službena uporaba imena Bunjevac. Nove okolnosti nastaju nakon sloma Bachova apsolutizma, potom obnove ustavnog stanja i sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867., čime naglo jača politička moć Mađara u Monarhiji. Potom je sklopljena 1868. i Hrvatsko-ugarska nagodba kojom su regulirani odnosi između Ugarske i Hrvatske, a napose nadležnosti zemaljske uprave, vjeroispovijesti, prosvjete i pravosuđa. Hrvati u Bačkoj su, iako su mađarski zakoni jamčili jezična prava nemađarskim narodima, bili ponovno izloženi jačem pritisku mađarizacije. Teritorijalno-administrativno odvojeni od hrvatskih zemalja bili su na periferiji procesa u kojima se stvarala moderna hrvatska nacija i jezik. Otežavajuću okolnost je pritom predstavljala stalna zategnutost odnosa između Hrvatske i Ugarske. I pored svih negativnih preduvjeta javljaju se preporodne aktivnosti u bačkih Hrvata, dijelom kao reakcija na preporode drugih naroda, pod regionalnim subetničkim imenima Bunjevaca i Šokaca. Pokretač pokreta bio je biskup Ivan Antunović i uzak krug njegovih sljedbenika među svećenicima, odvjetnicima i učiteljima. Najprije su pokrenuti pučki kalendari Bunjevački kalendar (1868-1869), Bunjevački i šokački kalendar (1870-1882), istodobno Bunjevačke i šokačke novine (1870-1872), Bunjevačka i šokačka vila (1871-1876), Misečna kronika (1872-1873), Subatički glasnik (1873-1876).

Najvažnijima su postale Bunjevačke i šokačke novine i Bunjevačka i šokačka vila u kojima su surađivali predstavnici svećenstva i elite iz raznih hrvatskih krajeva postavši time nadregionalne novine. Novine su objavljivale većinu priloga jezikom zagrebačke filološke škole te su na taj način učinile važan istup u jezičnoj integraciji bačkih Bunjevaca i Šokaca u modernu hrvatsku naciju. Pokret ugarskih Hrvata pomažu mnogi uglednici iz Trojedne Kraljevine poput Ilije Okrugića-Srijemca, Josipa Jurja Strossmayera, Ivana Mažuranića i drugih. Zanimljivo je da je većina pretplatnika novina bila iz Hrvatske, koji su na taj način pomagali pokret. Suradnjom Ilije Okrugića-Srijemca, zatim učitelja Andrije Franka iz banatske Neuzine u Bunjevačkim i šokačkim novinama i Bunjevačkoj i šokačkoj vili, ostvarena je (po prvi puta u povijesti) međusobna suradnja Hrvata iz Bačke, Srijema i Banata, no nije dugo trajala. Ostvareni su kontakti sa sličnim rubnim hrvatskim preporodnim pokretom u Istri, prvim hrvatskim novinama u Istri Našom slogom (1870-1915), koje se javljaju u isto vrijeme kao i Bunjevačke i šokačke novine, i biskupom Jurjem Dobrilom. Preporodni pokret bačkih Hrvata pomagali su i pojedini ugarski Srbi koji su također surađivali u Novinama i Vili. Antunović 1882. izdaje Razpravu o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih koja je dala dodatni prinos u oblikovanju tradicije i identiteta bačkih Hrvata. Iste godine pokrenut je tjednik Bunjevac koji je izrijekom Bunjevce i Šokce nazivao ugarskim Hrvatima, ali je bio obilježen kao mađaronski te nije naišao na potporu kod mjesnih Hrvata. Sljedbenik biskupa Antunovića, učitelj Mijo Mandić (Kaćmar, 1857. – Subotica, 1945.), pokrenuo je 1884. list Neven (1884-1914), koji je izlazio u Baji, Somboru i Subotici mijenjajući tijekom povijesti svoju uređivačku politiku i pitanje integracije Bunjevaca u hrvatsku naciju. Udžbenike za ugarske Hrvate izdaju Ivan Mihalović (Baja, 1820. – Baja, 1877.), Ivan Zetović (Sombor, 1846. – ?) i Mijo Mandić. Ljudevit Kuzmić (Sombor, 1852. – ?) u Somboru izdaje Zomborski pravi bunjevačko-šokački kalendar sa slikama (1882. i 1883.), a Pajo Kujundžić (Subotica, 1859. -1915.) u Subotici kalendar Bunjevačko-šokačku Danicu, poslije preimenovanu u Subotičku Danicu (1884-1914). Prva općenarodna kulturna institucija pokreće se 1878. pod imenom Pučka kasina u Subotici (ime Bunjevačka kasina nije joj bilo dozvoljeno). Ona je uspjela okupiti šire društvene slojeve, a ne samo intelektualce. Prije nje postojala je Kasina u Lemešu (1874.), ali lokalnog značaja. Zbog političkih okolnosti i otežanog institucionalnog djelovanja bački Hrvati nacionalni rad djelomično provode kroz katoličke udruge bez nacionalnog imena u nazivu ali sa snažnim prohrvatskim djelovanjem poput subotičkih Katoličkog kruga (1895.), Katoličkog momačkog društva (1885.), Katoličkog divojačkog društva (1911.).

Ukinućem Vojne krajine, Srijem je 1881. u cijelosti pripojen Hrvatskoj što utječe na buđenje hrvatskog duha u javnoj sferi. Hrvatski jezik postao je službeni umjesto njemačkog, mađarskog i latinskog. I prije nastalih promjena Hrvati u Srijemu su pokrenuli nakladničku djelatnost osnovavši Hrvatsku katoličku tiskaru u Vukovaru 1878. i pokrenuvši list Sriemski Hrvat: list za politiku, pouku i zabavu. Osim novina tiskara je izdavala knjige i brošure na hrvatskom jeziku. Hrvatske knjige se šire među Hrvate u Srijemu, Bačkoj i Banatu preko Matice hrvatske i Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, društva koja su imala brojne članove na tim prostorima. Izgradnjom željezničke pruge 1881.-1891. Srijem je od Zemuna preko Mitrovice (proglašena gradom 1881.) i Vinkovaca povezan sa Zagrebom pa jačaju gospodarske veze s ostatkom Hrvatske. Mitrovica u to vrijeme postaje političko i kulturno središte Hrvata u istočnom dijelu Srijema. U njoj se osnivaju Mitrovačka kasina (1880.), preimenovana u Hrvatsku čitaonicu (1891.) zatim Hrvatska građanska i obrtna čitaonica (1886.), a iste godine jedno od najznačajnijih mitrovačkih hrvatskih društava Hrvatsko pjevačko društvo Nada. Hrvatske čitaonice pokrenute su u Petrovaradinu, Rumi, Šidu, Kamenici, Zemunu, Novim Banovcima, Irigu, Slankamenu, Čereviću itd., dok su u Bačkoj čitaonice pokretane pod neutralnim imenima pučkih, katoličkih i iznimno pod bunjevačkim imenom npr. Bajmočka pučka čitaonica, Bajmok (1879.), u Subotici Katolička čitaonica sv. Đurđa (1905.), Katolička čitaonica sv. Roke (1910.), Katolička čitaonica sv. Jurja (1912.), Bunjevačka kršćanska čitaonica, Baja (1910. – Mađarska). Pribjegavalo se neutralnim nazivima jer je korištenje hrvatskog, pa i dotad često zastupljenog dalmatinskog imena za Bunjevce, moglo imati političke konotacije. Neutralna imena društva trebala su svjedočiti vlastima o privrženosti Bunjevaca uz mađarsku državnu misao. Pokrenute su financijske ustanove poput Zemunske hrvatske štedionice (1867.), Hrvatske štedne zadruge u Mitrovici, slično i u Subotici Pučka gazdačka banka (1892.), potom Zemljodilska štedionica (1904.) koja postaje 1912. podružnicom Hrvatske zemaljske banke iz Osijeka te Bajmočka pučka banka, Bajmok (1914.). U cilju jačanja i osnivanja hrvatskih škola u Mitrovici se pokreće Hrvatska narodna straža (1912.), a u Subotici Bunjevačka školska zadruga (1914.) s različitim uspjesima. Bunjevačka školska zadruga nije niti započela s djelovanjem jer joj nikad nisu odobrena pravila. Iste godine kad je osnovana izbio je rat, a njezin pokretač Pajo Kujundžić sljedeće godine je umro. Srijemski Hrvati pokreću svoje listove Hrvatski branik (1893-1914), Mitrovački glasnik (1912-1913) u Mitrovici i Fruškogorac (1906-1907) u Petorvaradinu, Hrvatski dom u Slankamenu (1902.), zatim veliki broj pjevačkih društava Hrvatsko ratarsko i pjevačko društvo Tomislav, Mitrovica (1910.), u Petrovaradinu Hrvatsko pjevačko društvo Neven, u Beškoj Beščansko pjevačko društvo Concordia, u Srijemskoj Kamenici Hrvatsko pjevačko društvo, u Nikincima Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir, Zemunu Hrvatsko pjevačko društvo Odjek i Hrvatsko obrtničko i trgovačko pjevačko društvo Rodoljub itd. Pored nacionalnih kulturno prosvjetnih udruga u Srijemu, i djelomično u Bačkoj, djelovao je niz karitativnih, strukovnih i sportskih udruga s nacionalnim predznakom (Hrvatski sokol–Hrvatska sokolska župa Jelačić i Hrvatsko rimokatoličko dobrotvorno gospojinsko društvo u Mitrovici, Hrvatsko bolno-potpomagajuće i pogrebno društvo u Srijemskim Karlovcima, Hrvatsko učiteljsko društvo Sloga grada Petrovaradina i Karlovaca, Hrvatski Sokol u Petrovaradinu, Zemunu i dr.). Banatski Hrvati su se zbog svoje udaljenosti od ostalih hrvatskih zajednica i relativno malog broja teže organizirali u udruge. U Starčevu gdje su bili brojniji osnivaju Hrvatsko pjevačko društvo Starčevo (1905.), dok u drugim naseljima djeluju u društvima s ostalim narodima. Hrvati plemićkog porijekla u srednjem Banatu (Boka, Neuzina, Radojevo) svoj identitet čuvali su zatvorenošću prema drugim etničkim zajednicama, prvenstveno zbog očuvanja svog staleškog položaja i vjerskih razlika. Zbog političkih prilika i teritorijalne pripadnosti Hrvatskoj razumljivo je što se najveći broj hrvatskih društava na prijelazu XIX. na XX. stoljeće nalazio i djelovao u Srijemu.

Politički i kulturni razvitak u Kraljevini SHS/Jugoslaviji

Preporodne aktivnosti i aktivni rad hrvatskih društava prekinuo je Prvi svjetski rat. Hrvatski branik i Neven prestaju izlaziti, a tijekom rata izlaze provladine subotičke Naše novine. Na različitim bojišnicama, uglavnom istočnim (Galicija, Bukovina), stradalo je više tisuća Hrvata, što je uz iseljavanje u prekooceanske zemlje te asimilaciju u Bačkoj imalo negativne posljedice na ukupno demografsko kretanje hrvatske zajednice. Pri koncu rata većina Hrvata se priklonila ideji stvaranja jugoslavenske države. U studenom 1918. svoje raspoloženje prema nastalim promjenama subotički Hrvati su manifestirali simboličnim postavljanjem hrvatske zastave na gradskoj kući. Novu državu bački Hrvati su prihvatili oduševljeno očekujući da će u njoj ostvariti sva ona prava koja su im dokidana za vrijeme mađarske vlasti, a proces asimilacije i oslobođenja smatrali su završenim. Međutim, uspostavljena demarkacijska crta razdvajanja u studenom 1918. nije bila i konačna državna granica prema Mađarskoj. Trianonski mirovni ugovor podijelio je Hrvate (Bunjevce i Šokce) graničnom crtom (današnja granica Srbije, odnosno Vojvodine prema Mađarskoj) koja ih je razdvajala na dva dijela, pa je društveni razvoj do tada jedinstvene zajednice tekao odvojeno. Nove vlasti su administrativno organizirale državu u oblasti, potom u banovine mijenjajući granice povijesnih pokrajina s dugoročnim posljedicama (primjerice na Hrvate u Srijemu). Iako su činili veliku većinu slavenskoga stanovništva u sjevernim područjima Bačke, naročito u Subotici s njezinom okolinom, Hrvati su smjenjivani sa svih važnijih položaja u upravi i školstvu.

Početno oduševljenje novom državom ubrzo je stišano, a Hrvati su se našli na udaru u političkom, kulturnom i gospodarskom pogledu. Nekadašnja mađarizacija zamijenjena je nametanjem ekavice i ćirilice u školama, promjenom naziva mjesta, imenovanjem Bunjevaca i Šokaca «katoličkim Srbima» ili negiranjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu ističući ih kao «četvrto pleme» pored Srba, Hrvata i Slovenaca. Provedbom agrarne reforme i kolonizacije zaobiđeni su domaći bezemljaši, među njima i ne mali broj Hrvata što je dodatno pojačalo nezadovoljstvo novom vlašću. Kolonizacija je organizirana restriktivno za nesrpske narode. Naime, ne uvijek načelno, već prema uvjetima koji su bili postavljeni za ostvarivanje prava na kolonizaciju. Prednost u dobivanju zemlje i kolonizaciji imali su dobrovoljci u srpskoj i crnogorskoj vojsci iz ratova od 1875-1918., dok je ostalim narodima raznim ograničenjima onemogućavano pravo na zemlju i kolonizaciju što je u konačnici utjecalo na mijenjanje etničke strukture Bačke, Banata i Srijema. Nakon Prvog svjetskoga rata promjene u svom socijalnom statusu doživljavaju Hrvati s plemićkim titulama (najviše ih je bilo u Bačkoj i srednjem Banatu) zbog društveno-političke orijentacije Kraljevine SHS koja ukida plemićke titule.

Nacionalno svjesni Hrvati su postupno uklonjeni s važnijih mjesta u državnoj službi ili su premještani u druge sredine. S druge strane podupirane su osobe lojalne režimu koje su bili predvodnici u osnivanju udruga s ciljem onemogućavanja integracije bačkih Bunjevaca i Šokaca u hrvatsku naciju. Osnivana su društva (Zemljodilska kasina, Bunjevačka omladinska zajednica, Bunjevačka prosvetna matica, Bunjevačke čitaonice), političke stranke (Zemljodilska stranka), časopisi, kalendari i listovi (Književni sever, Zemljodilski kalendar, Bunjevački kalendar, Narod, Bunjevačke novine, Subotičke novine itd.). Ove akcije nisu bile prihvaćene od puka, a u međuratnom razdoblju su postignule skromne rezultate. Nakon neuspješnih pokušaja integriranja bačkih Bunjevaca i Šokaca u srpsku naciju pod formulom «katoličkih Srba», vlasti će nastojati onemogućiti njihovo približavanje hrvatskom korpusu negirajući im hrvatsko podrijetlo tijekom cijeloga razdoblja postojanja Kraljevine Jugoslavije. Ova akcija neće naići ni na kakav odziv kod Šokaca (zbog teritorijalne naslonjenosti na Hrvatsku i velikog broja Šokaca u Slavoniji s izgrađenom nacionalnom svijesti, također nije bilo elite koja bi se priklanjala potrebama vlasti), dok će pritisak na Bunjevce, ujedno i najbrojniju hrvatsku subetničku skupinu u Bačkoj, rezultirati malim brojem onih koji su prihvatili ideju posebnosti bunjevačkog naroda. Na temelju neunitarnog shvaćenog jugoslavenstva, osnivane su udruge: Bunjevačko omladinsko društvo i Jugoslavensko nacionalno društvo Ivan Antunović u Subotici, Bunjevačko kolo u Somboru, časopis Bunjevačko kolo i kalendari Pravi bunjevački kalendar, Biskupa Ivana Antunovića kalendar, također bez većeg utjecaja u puku.

Ipak, pored svih negativnih preduvjeta za buđenje nacionalne svijesti, ona je upravo u međuratnom periodu doživjela svoj vrhunac kod Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu. Važnu ulogu u tom procesu imala je Katolička crkva i Hrvatski katolički pokret, Hrvatski seljački pokret te veći broj agilnih kulturnih i političkih djelatnika doseljenih iz raznih hrvatskih krajeva. U prvim godinama nakon rata pokrenute su i političke stranke Bunjevačko šokačka stranka (1924. iz nje se izdvojila Vojvođanska pučka stranka), Hrvatska pučka stranka u Bačkoj (predvodili su je Mihovil Katanec, Ivo Kopilović i Tomo Matković u Subotici i Franjo Skenderović u Tavankutu) koja se ubrzo utopila u Bunjevačko šokačku stranku, zatim djelovala je većina hrvatskih stranaka u Srijemu koje su postojale i prije 1918. godine i kao najvažnija stranka koja je djelovala među Hrvatima u Bačkoj, Banatu i Srijemu Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića. Zbog svoje kulturne, političke, pa i staleške raslojenosti, među mjesnim Hrvatima hrvatske stranke su postizale razmjerno slabe rezultate, a veći uspjeh ostvarit će HSS tek u godinama pred Drugi svjetski rat. Iznimka je uspješno djelovanje Bunjevačko šokačke stranke dvadesetih godina XX. stoljeća kada joj je jedinstven nastup bačko baranjskih Hrvata osigurao 4 zastupnička mjesta (Blaško Rajić, Vranje Sudarević, Stjepan Vojnić Tunić, Ivan Evetović) u prvom sazivu parlamenta i 3 mjesta nakon izbora 1923. (Blaško Rajić, Vranje Sudarević, Ivan Evetović). Predvodnici političkog organiziranja hrvatske zajednice bili su Josip Vuković Đido (Bikić, 1889. – Subotica, 1950.) unutar Bunjevačko šokačke stranke potom i HSS-a u Bačkoj, Petar Gvozdić (Soljani, 1899. – Beograd, 1946.) u Srijemu i Miša Brajac (Starčevo, 1902. -.Starčevo, 1990.) u Banatu, također unutar HSS-a.

Osnivanje hrvatskih društava, domova, institucija, novina i dr., bilo je svojevrsno svjedočanstvo jačanja hrvatske svijesti što je bilo dijelom reakcija na pritiske vlasti i osjećaj ugroženosti identiteta. U Mitrovici je osnovano novo Hrvatsko pjevačko društvo Omladina, u Rumi Hrvatsko pjevačko društvo Jedinstvo, Šidu Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo Zajc, u Zemunu Hrvatsko pjevačko društvo Tomislav (korporativno iz Odjeka i Rodoljuba), Subotici Hrvatsko pjevačko društvo Neven, Sonti Hrvatsko pjevačko društvo Antunović, Bačkom Monoštoru Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Šokac, u Somboru pjevački zbor Hrvatskog kulturnog društva Miroljub, korporativno (Tavankut, Mirgeš, Čikerija) Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Sudarević, pjevačko društvo Javor u Sonti, Zora u Vajskoj, u Starčevu je i nadalje djelovalo lokalno hrvatsko pjevačko društvo, u većini mjesta crkvena pjevačka društava itd. Osnovane su nove čitaonice: u Rumi Hrvatska ratarska čitaonica, u Tavankutu Seljačka čitaonica, Šokačke čitaonice u Baču, Bačkom Monoštoru i Sonti, Narodne knjižnice i čitaonice u Bikovu, Maloj Bosni, Đurđinu, Žedniku itd.; prosvjetna društva: Hrvatsko prosvjetno društvo Neven u Subotici, Hrvatsko kulturno društvo Miroljub u Somboru, Šokačka kasina u Baču; akademske udruge: Hrvatsko akademsko društvo Antunović (1924.) i Hrvatsko akademsko društvo Matija Gubec (1938.) u Subotici, Hrvatsko akademsko društvo Bunjevac (1927.) u Zagrebu; Hrvatski sokol djeluje u većem broju mjesta, kao i ogranci Hrvatskog Radiše, Seljačke sloge, Gospodarske sloge, podružnice sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak (Starčevo, Subotica, Petrovaradin-Novi Sad). Znatni broj hrvatskih pisaca objavljuje u međuratnom razdoblju (Živko Bertić, Mladen Barbarić, Josip Andrić, Petar Pekić, Marko Čović, Aleksa Kokić, Ive Prćić i dr.), a nastaju i prve sinteze povijesti Hrvata na području Bačke, Baranje i Banata (Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, 1929.).

Subotica kao grad s najvećim brojem Hrvata objedinjuje niz društava unutar Hrvatske kulturne zajednice i Matice subotičke i afirmira se kao kulturno, političko i vjersko središte bačkih Hrvata, ulogu kakvu je za srijemske Hrvate imala Mitrovica, a banatske Starčevo. Većinu kulturnih i političkih aktivnosti banatskih Hrvata predvodio je agilni Mišo Brajac koji je sa suradnicima u Starčevu pokrenuo ogranke Hrvatske seljačke stranke, Seljačke sloge, Gospodarske sloge i ogranak Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Također, poticao je organiziranje Hrvata i u drugim banatskim naseljima.

Od najutjecajnijih hrvatskih glasila u međuratnom razdoblju bili su Neven, Hrvatske novine, Subotičke novine, časopis Klasje naših ravni, kalendar Subotička Danica (izlazili u Subotici), a u Srijemu listovi koji su izlazili u Vukovaru i Vinkovcima Hrvatski branik, Srijemski Hrvat, Hrvatska riječ, Nova hrvatska riječ i dr. Osim političkih, prosvjetnih, gospodarskih i vjerskih, u Subotici je izlazio satirički list Bunjevačko žackalo (u Mitrovici je prije Prvog svjetskog rata izlazio sadržajem sličan list «za satiru i humor» Knut 1904-1906). Druge sredine imale su simboličku nakladničku djelatnost, primjerice u Somboru je izlazio list Danica (1934.) na lokalnom hrvatskom dijalektu. Hrvatski domovi osnovani su u Mitrovici, Kukujevcima, Subotici, Somboru, Tavankutu, Šebešiću, Đurđinu itd. Pored domova s ekskluzivno hrvatskim imenom postojali su i katolički domovi u većini mjesta gdje su se pored Hrvata okupljali i drugi katolici. Iznimno važnu ulogu u očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta Hrvata imala je Katolička crkva i Hrvatski katolički pokret, koji nakon atentata u beogradskoj Skupštini 1928. sve više podržava hrvatske nacionaliste (do tada uglavnom jugoslavenski opredijeljen). Zbog otpora «liberalnim» idejama koje nisu bile u skladu s temeljnim kršćanskim vrijednostima, te potrebe kristijanizacije društva, razvio se Hrvatski katolički pokret. Bio je osnovan kao laička organizacija okupljajući srednjoškolske đake, studente, ali i radništvo, seljaštvo, općenito sve društvene slojeve. Značajka pokreta je u tome što je nastao «odozdo», od samih vjernika. Drugi važan katolički pokret Katolička akcija, nastao je «odozgo» enciklikom 1922. Svoju zadaću u promicanju kršćanskih vrijednosti u hrvatskoj zajednici pokret/i (HKP i KA) provodili su preko tiska (Katolički nauk, Hrvatske novine, Subotičke novine, časopis Kolo mladeži te većeg broja listova i časopisa koji su tiskani u Hrvatskoj i BiH), obrazovanja (brojna predavanja), ali i uz pomoć ostalih aktivnosti (npr. tjelovježbe Hrvatski katolički orao s muškim i ženskim ograncima). Oba katolička pokreta djelovala su snažno na nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne mladeži u duhu kršćanskih načela. U međuratnom periodu djeluju Bačko okružje križara, Đačko križarsko bratstvo, Đačko križarsko sestrinstvo, Radničko križarsko bratstvo, Križarsko sestrinstvo Bunjevka, te brojna druga križarska bratstva i sestrinstva po raznim mjestima. Inicijatori organiziranja bili su istaknuti svećenici poput Lajče Budanovića (kasnije subotički biskup), Blaška Rajića, Antuna Skenderovića (iz Bačke), Matije Manjarića (iz Mitrovice), Augustina Wolfa (iz Zemuna) zatim mlađih svećenika Ivana Beneša, Alekse Kokića, Ivana Kujundžića (iz Bačke), laika intelektualca Josipa Andrića (porijeklom iz Bukina), Stjepana Barića (porijeklom iz Zemuna), Matije Belića (porijeklom iz Mitrovice) te mladeži, đaka i sveučilištaraca poput Mare Čović, Tone Kujundžić, Ante Sekulića, Vojislava Pešuta, Alojzija Poljakovića, i drugih.

Vjerski život Hrvata u Bačkoj, Banatu i Srijemu oduvijek je bio bogat. Pored brojnih katoličkih udruga, vidljive, čvrste povezanosti crkve i puka, još jedan vid vjerskog života ima dugu tradiciju u Podunavlju, hodočašćenje i njegovanje Marijinog kulta. Osobito se štuje «Crna Gospa» iz subotičkog franjevačkog samostana, rado se hodočasti na marijansko svetište na Bunariću kod Subotice, zatim svetište Radosne Gospe u Baču, «Tekije» kod Petrovaradina, Doroslovo, u Aljmaš kod Osijeka, a do 1918. često se hodočastilo u Jud (Marijađud-mađ. MariaGyud) kod Harkanja i bajsku Vodicu u Mađarskoj.

Podjednako važan, ali s drugih pozicija u početku suprotstavljen političkom krilu HKP-a, djelovao je Hrvatski seljački pokret (HSP) učenjem o vrijednosti pučke kulture, seljaštvu kao čuvaru nacionalnog identiteta s ciljem da njeguje narodnu autohtonu kulturu i prosvjećuje seljaštvo koje je trebalo, pored političkog života, postati subjektom u kulturnom stvaralaštvu. Svoj najveći utjecaj, tada već dominantno nacionalni pokret, ostvario je koncem tridesetih godina XX. st. koristeći vanjskopolitičke okolnosti za ostvarenje hrvatske autonomije u koju se pokušalo uključiti dijelove Bačke i Srijema većinski naseljene Hrvatima. U sastav Banovine Hrvatske ušli su dijelovi Srijema s granicama kotareva Ilok i Šid. U jugoslavenskoj državi zasluga je HSP što je stao u obranu hrvatskog identiteta bačkih Bunjevaca i Šokaca pred srpskim nacionalizmom, ali i u kulturnoj i političkoj integraciji hrvatskih zajednica Bačke, Banata i Srijema s maticom. Kako granice Banovine Hrvatske nisu smatrane definitivnima, zaoštreno je i hrvatsko pitanje na spornim područjima. Dolazilo je i do incidentnih situacija kada se prijetilo nasiljem i sukobima. Naime, u Subotici je 1940. otkazan veliki hrvatski kulturni sabor nakon prijetnja Srpskog kulturnog kluba da će u slučaju njegova održavanja posegnuti za oružjem. Društveno političke prilike oslikavale su se i u sportu pa su hrvatski nogometni klubovi odlučili istupiti iz Jugoslavenskog nogometnog saveza i oformiti hrvatsku nogometnu ligu, a u tome je odlučio sudjelovati i nogometni klub Bačka iz Subotice (od 1939. nosi ime Hrvatski športski klub Bačka). Ubrzo je oformljen i hrvatski nogometni podsavez u Bačkoj u kojem su se natjecali klubovi iz hrvatskih mjesta. Subotički športski list tih godina također piše s prohrvatskih pozicija. Hrvati porijeklom iz Bačke i Srijema nastanjeni u Zagrebu tridesetih godina XX. st. organizirali su se u zavičajna društva: Društvo bačkih Hrvata (1938. u početku kao ogranak Hrvatske kulturne zajednice iz Subotice), Hrvatska slavonska i srijemska čitaonica (1938.), Društvo Srijemaca (1932.) Športsko društvo Srijemac (1932.). Navedena društva bila su naročito aktiva u animiranju i senzibiliziranju hrvatske javnosti na probleme Hrvata u Dunavskoj banovini u godinama pred Drugi svjetski rat.

Tijekom međuratnog perioda postupno se stvara građanski sloj kod Hrvata u Bačkoj koji su do tada u velikom broju živjeli ruralnim načinom života, pa i u gradskim središtima Subotici i Somboru. Dio hrvatskog radništva i nadničara bio je uključen u komunistički radnički pokret, od samog njegova nastanka. Ovome pokretu pokušao se suprotstaviti Hrvatski radnički savez (ali i drugi radnički savezi različitih političkih, nacionalnih i ideoloških orijentacija) s namjerom da radništvo stave pod svoj utjecaj. Pored Srijema, Hrvatski radnički savez djelovat će još u bačkim selima Vajskoj i Bođanima, organizirajući kudeljarske radnike.

Drugi svjetski rat

Nakon travnja 1941. Bačku zaposjeda Mađarska, Srijem NDH, a Banat dolazi pod njemačku okupacijsku upravu koja je bila povjerena tamošnjoj njemačkoj etničkoj zajednici. Dio bačkih intelektualaca i studenata preselio se u Hrvatsku, uglavnom u Zagreb gdje okupljeni u Društvu bačkih Hrvata, obnavljaju izlaženje časopisa Klasje naših ravni. Biskupa Lajču Budanovića i Blaška Rajića, duhovne vođe bačkih Hrvata, mađarske vlasti su internirale izvan Subotice. Pojedinci od prije skloni beogradskom režimu izbjegli su u Srbiju (Albe Kuntić, Martin Matić i dr.). Zbog ratnih prilika djelovanje hrvatskih društava svedeno je na simboličku razinu, iako ona uglavnom nisu zabranjivana. Radom aktivnih društava koordinirala je Hrvatska kulturna zajednica, a obnovljena je i suradnja s Bunjevcima i Šokcima iz Bajskog trokuta. Mađarske vlasti su nastavile nekadašnju politiku poticanja bunjevačke samosvojnosti te se pokušalo s osnivanjem promađarskog Bunjevačko šokačkog kulturnog saveza pod Grgom Vukovićem koji je u Somboru izdavao Naše novine i Naš kalendar. Osnivanje Bunjevačko šokačkačkog kulturnog saveza onemogućila je skupina nacionalno svjesnih Hrvata okupljena oko somborskog HKD Miroljub ograđujući se od Vukovića i njegovih sljedbenika. Niti mađarskim crkvenim krugovima nije odgovarala integracija Bunjevaca i Šokaca u hrvatski narod, čemu svjedoči knjiga franjevca Bernardina Unyija o povijesti Šokaca, Bunjevaca i bosanskih franjevaca (Sokácok, bunyevácok és a bosnyák ferencesek története, Budapest, 1947.) u kojoj negira njihovu pripadnost hrvatskome narodu.

Srpske dobrovoljce kolonizirane u međuratnom periodu u Srijemu ustaške vlasti protjeruju naseljavajući Hrvate iz siromašnih i pasivnih krajeva, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Represivni aparat koje su nove vlasti uvele prema Srbima, Židovima, komunistima, lijevim HSS-ovcima i svim neistomišljenicima, ubrzo je pokazao pravo lice NDH pa su se kod dijela Hrvata, koji je u početku pozdravio stvaranje hrvatske države, brzo rasplinuo početni optimizam. Stoga je bilo sve primjetnije dezertiranje iz domobranstva i prelaženje u partizane. Kod Hrvata u Bačkoj antifašistički pokret imao je mješoviti nacionalno-ideološki karakter. Još se za vrijeme mađarske okupacije dio nekadašnjih HSS-ovaca odlučio na priključenje partizanima i pomaganje NOP-a. U završnim ratnim operacijama (Batinska bitka, Srijemski front) stradava veći broj unovačenih mladića.

Nakon povlačenja njemačke vojske, domobranskih i ustaških formacija iz Srijema, u prvim tjednima stradavaju ugledniji Hrvati koji su zauzimali položaje u gradskim i općinskim vlastima, ali i obični građani (često bez ikakvog suđenja) pod optužbama za suradnju i pomaganje okupatora. Hrvati koje su kolonizirale vlasti NDH protjerivani su, pa i oni koji su tijekom rata prišli antifašističkom pokretu. Njemačka zajednica se tijekom 1944. godine velikim dijelom povukla s njemačkom vojskom, a ostali su pod teretom kolektivne krivnje iseljavani sve do 1950-tih.

U sklopu autonomne Vojvodine

Ponovnim razgraničenjem ustanovljena je nekadašnja trianonska granica prema Mađarskoj, iako je bilo pokušaja Hrvata iz Bajskog trokuta da privoli jugoslavensko komunističko vodstvo da se zauzme za njih. U unutarnjem razgraničenju područje Bačke i Srijema izazvalo je sporenje hrvatskih i srpskih komunista te razbuktavanje teritorijalnih aspiracija i pored proklamiranog bratstva i jedinstva. Na područjima na kojima su živjele hrvatske zajednice Bačka, Banat i istočni Srijem oformljena je autonomna pokrajina Vojvodina kao politička jedinica u sastavu Federalne Republike Srbije, a njezine granice ustanovila je tzv. Đilasova komisija. Hrvatima, kao drugoj slavenskoj skupini po brojnosti poslije Srba, jamčen je nesmetan kulturni i nacionalni razvitak, te su od partijskog vodstva onemogućeni nekadašnji pokušaji osporavanja hrvatstva Bunjevaca. Komunističke vlasti u početku su dopuštale djelovanje obnovljene Seljačke sloge i Hrvatske republikanske seljačke stranke koja se pozivala na ideje utemeljitelja seljačkoga pokreta. Međutim, HRSS i Seljačka sloga bile su temeljito izmijenjene, a njihov rad i ideje prilagođene novim vlastima.

Jugoslavenska vlada je u kolovozu 1945. usvojila Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji koja je provedena tijekom 1945. i 1946., a imala je više ciljeva: ekonomskih, političkih i demografskih. Za područje Vojvodine planirana je savezna kolonizacija prema kojoj je svaka od federalnih republika dobivala određene kvote s kojima je sudjelovala u njoj. Većina molba za kolonizaciju iz Hrvatske dolazila je iz Like i Korduna, a manjim dijelom iz Dalmacije što je pored političkih okolnosti utjecalo na omjer naseljenih Srba odnosno Hrvata. U konačnici su većinu kolonista činili Srbi iz Srbije, Hrvatske i BiH, čineći preko 70% od ukupnog broja kolonista. Posljedice su bile trajno izmijenjena etnička struktura pokrajine. Većina dalmatinskih Hrvata kolonizirana je u Stanišiću (oko 2500) i u manjem broju Riđici (oko 500). U tim selima od prije je živio manji broj bunjevačkih Hrvata porijeklom iz Gare i Kaćmara u susjednoj Mađarskoj. Naseljenici su dolazili iz sela s područja Šibenika, Trogira, Zadra, Splita, Metkovića, Sinja, Vrlike, Drniša, Benkovca te drugih kopnenih dijelova Dalmacije i otoka. Pojedine obitelji iz ovih krajeva Dalmacije naseljene su u Sivcu, u banatskom selu Gudurica i većim gradovima Vojvodine, a članovi gardijskih jedinica po Srijemu. Ukupni broj naseljenih Hrvata iz Dalmacije može se procijeniti na 4.000. Iz ostalih dijelova Hrvatske (Gorski Kotar) i Bosne i Hercegovine tijekom kolonizacije naselio se nešto manji broj Hrvata u Petrovaradin, Bešku, Lemeš i dr. Životna očekivanja, nerazmjer između obećanja prije kolonizacije te stanja u mjestima doseljenja kao i teško privikavanje na klimatske i uopće životne uvjete rezultirao je da se značajan broj obitelji Primoraca vratio u svoj zavičaj nedugo nakon kolonizacije.

Nekadašnji utjecaj na nacionalni razvitak koji je Crkva imala u novim političkim i društvenim prilikama znatno se smanjio. U sklopu šireg razračunavanja vlasti s Crkvom i križarima, u Subotici je 1948. osuđeno 27 katoličkih aktivista i svećenika na višegodišnje zatvorske kazne (Ivan Kujundžić, Vojislav Pešut, Alojzije Poljaković, Mara Čović, Tome Vukmanov i dr.) pod optužbom da pripadaju «ustaško-križarskoj terorističkoj organizaciji». Krupne društvene promjene (kolektivizacija, agrarna reforma, kolonizacija, urbanizacija) naročito su se odrazile na bunjevačke Hrvate čiji su se veliki zemljišni posjedi našli na udaru agrarne reforme. Međutim, dio dotadašnje sirotinje, bezemljaša među Hrvatima po selima prvi puta je došla u posjed zemlje.

Još tijekom rata pokrenut je list Radio vijesti (izlazile na latinici ijekavicom i ćirilicom na ekavici) koji će zamijeniti list Slobodna Vojvodina (tiskan i na hrvatskom jeziku). Konačno, u kolovozu 1945. formira se dnevni list Hrvatska riječ u Subotici. Period neposredno nakon rata bio je obilježen proklamiranom ravnopravnošću pa se nastavlja rad nekih hrvatskih institucija i društava te se osnivanju nova, uglavnom u Bačkoj (Matica subotička, Bunjevačko momačko kolo, Pučka kasina, Hrvatsko kulturno društvo u Subotici, Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Matija Gubec u Tavankutu, Hrvatski prosvjetni dom u Somboru, Hrvatsko kulturno umjetničko društvo August Šenoa u Čonoplji, Hrvatski kulturni dom u Beregu, Seljačka sloga u Baču). S druge strane, odnos prema Hrvatima u Srijemu bio je rigidniji; ukidaju se hrvatska društva i oduzimaju prostori društava (npr. Hrvatski dom u Mitrovici). Na području Subotice i okolnih hrvatskih sela pokrenuta je nastava na hrvatskom, osnovan je časopis Rukovet i Hrvatsko narodno kazalište u Subotici. Vodeću ulogu u hrvatskoj zajednici imali su uglavnom pojedinci iz prijeratne lijevo i projugoslavenski orijentirane mladeži (npr. Balint Vujkov, Matija Poljaković, Antun Vojnić Purčar, Blaško Vojnić Hajduk, Marko Peić) te pripadnici i simpatizeri partizanskog pokreta poput Geze Tikvickog, Lajče Jaramazovića i drugih. Početkom 1947. Hrvatsko kulturno društvo u Subotici izdalo je svoj časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja Njiva, čije je daljnje izlaženje nakon prvog i jedinog broja onemogućeno, a veze s Hrvatskom u sljedećim godinama slabe. Tome je doprinijelo, pored političkih prilika, i iseljavanje jednog broja intelektualaca u Hrvatsku. Sredinom pedesetih godina ukidaju se hrvatska društva ili ekaviziraju njihovi nazivi u sklopu afirmiranja ideje socijalističkog jugoslavenstva. Ukidanje manjinskih institucija i društava jugoslavenskih naroda izvan matičnih republika provedeno je i u ostalim federalnim jedinicama. Cijelo desetljeće (1960-tih) bilo je ograničeno na djelovanje Crkve, nekih društava (Vladimir Nazor u Somboru i Matija Gubec u Tavankutu) koja su nastavila djelovati u hrvatskom duhu te pojedinih pisaca koji objavljuju na hrvatskom (Juraj Lončarević, Balint Vujkov, Ante Jakšić, Mara Švel-Garmišek, Ante Sekulić, Lazar Merković, Matija Poljaković, Jakov Kopilović, Miroslav Slavko Mađer i dr.). Važno je napomenuti da je znatni broj pisaca porijeklom iz Vojvodine objavljivao, a nerijetko i živio, u Hrvatskoj. Gospodarski i obrazovni centri u Vojvodini privukli su 1950-tih i 60-tih migrante iz raznih dijelova države, među njima i Hrvate, uglavnom iz BiH. Riječ je o siromašnom, ali radno sposobnom i reprodukcijski vitalnom stanovništvu, koje je pozitivno djelovalo na ukupno kretanje broja Hrvata. Prema službenim podacima popisa iz 1961. godine, Hrvata u Vojvodini bilo je 145.341, koji su činili 7,8% stanovništva pokrajine što je najviši udio Hrvata od 1945. do danas. Nakon toga svaki sljedeći popis bilježio je naglo smanjenje udjela Hrvata u ukupnom stanovništvu Vojvodine. Poratno razdoblje bilo je obilježeno i pojačanim useljavanjem seoskog stanovništva u gradove. Depopulaciji su naročito bila izložena salaška naselja (neka u cjelosti zamiru) jer se stanovništvo zbog prometne izoliranosti, nedostatka komunalne infrastrukture i kulturnih sadržaja uz podređen društveni položaj seljaka trajno iseljavalo, dijelom u veća okolna sela, dijelom u gradove. Međutim, uz stvorene političke pretpostavke za ekonomski razvitak koji je poticala država vršila se i modernizacija sela koja se ogledala u elektrifikaciji, izgradnji cestovne i komunalne infrastrukture.

Mogućnosti koje su se stvorile liberalizacijom u ekonomskom i političkom životu države koncem šezdesetih pozitivno su utjecale na hrvatsku zajednicu pa se ponovno pokreće Dužijanca, žetvena svečanost u Subotici 1968. (s 3.000 sudionika), koju je pratilo blizu 100.000 ljudi iz Subotice i šire okolice. Nedugo nakon Dužijance javlja se ideja osnivanja ogranka Matice hrvatske, a taj su pokušaj unaprijed osuđivali beogradski novinari koji su cijelu akciju negativno prikazali javnosti. Osudi se u jednom svom govoru pridružio Josip Broz-Tito. Zbog raznih pritisaka odlučeno je da se umjesto ogranka Matice hrvatske u Subotici osnuje Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Bunjevačko kolo (1970). Koncem 60-tih i početkom 70-tih hrvatski književnici iz Vojvodine objavljuju veći broj djela, među njima antologije proze i poezije Geze Kikića u Zagrebu. KUD Matija Gubec gostuje u Hrvatskoj i promovira kulturno stvaralaštvo bunjevačkih Hrvata, u Subotici se 1971. postavlja poprsje Ambrozija Šarčevića, rad Ivana Meštrovića, časopis Rukovet ponovno izlazi u hrvatskom duhu, pokreće se kalendar Subotička Danica, ali će ubrzo biti zabranjen, i to već 1972. godine.  Slomom Hrvatskog proljeća dolazi do vala smjena većeg broja kulturnih i političkih djelatnika s utjecajnih položaja u društvu, poslije čega će se više od stotinu njih nastaniti u Hrvatskoj zbog nemogućnosti egzistencije u Vojvodini. Osudama intelektualaca Jurja Lončarevića, Ante Sekulića, Bele Gabrića, Grge Bačlije ponovno zamire nakratko probuđeno hrvatstvo u pokrajini. Na očuvanju hrvatske svijesti jedino je djelovala, u skladu sa svojim mogućnostima, Katolička crkva. Pod okriljem Crkve, na hrvatskom jeziku, 1978. godine bit će pokrenut vjersko-informativni list Bačko klasje te ponovno, 1984. godine, kalendar Subotička Danica. Nekoliko desetljeća slabih veza s Hrvatskom, bez vlastitih glasila te škola na hrvatskom jeziku, rezultiralo je postupnom ekavizacijom govora mlađih generacija Hrvata u Vojvodini. Proces gubljenja hrvatskih govora u Vojvodini započet u Kraljevini Jugoslaviji, napredovao je brzo pa se kajkavski dijalekt Hrvata u srednjem Banatu već odavno izgubio ili se tek fragmentarno koristi, dok se ikavica (bunjevačka, odnosno šokačka) očuvala na selima i salaškim naseljima, uglavnom u starijih osoba koje ju koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Nešto ikavskih i čakavskih elemenata očuvalo se u govoru starijih osoba, dalmatinskih kolonista. Izvorni hrvatski dijalekti kao važno identitetsko obilježje vojvođanskih Hrvata brzo su izgubili društveni prestiž zbog niza razloga (sustav obrazovanja, nedostatak medija koji bi njegovao dijalektalne govore, poistovjećivanje dijalekata sa seoskim i salaškim sredinama, politički odnos/i većinskog i manjinskog naroda itd.).

 

Autor: Mario Bara

Izvor: zkvh.org.rs