Ljetopis kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića

Od triju franjevačkih ljetopisa nastalih u 18. stoljeću, koji se odnose na samostane u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, Ljetopis kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića po mnogo je čemu poseban. Prije svega Bogdanović je najmlađi od ljetopisaca

0

Od triju franjevačkih ljetopisa nastalih u 18. stoljeću, koji se odnose na samostane u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, Ljetopis kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića po mnogo je čemu poseban. Prije svega Bogdanović je najmlađi od ljetopisaca.

Rođen je 1720. godine u Kreševu (fojnički ljetopisac fra Nikola Lašvanin rođen je vjerojatno 1703, a sutješki fra Bono Benić 1708). Osim toga Bogdanovićev ljetopis obaseže najmanji vremenski odsječak, nepunih sedam godina, od 1765. do 1771. Istina, u ljetopisu su opisani i neki kasniji događaji, ali o njima ne piše Bogdanović, nego njegovi nastavljači. Zapravo je Bogdanović autor samo prvoga dijela Ljetopisa. Autor drugoga dijela najvjerojatnije je fra Anđeo Šunjić stariji. U njemu su opisani događaji između 1772. i 1799. godine. Trećem je dijelu autor fra Anđeo Šunjić mlađi, koji opisuje događaje između 1800. i 1817. godine. Nadalje, za razliku od Lašvaninova i Benićeva ljetopisa Ljetopis kreševskoga samostana najvećim je dijelom pisan latinskim jezikom, Bogdanovićev dio zapravo gotovo cijeli osim nekoliko posve kratkih ulomaka pisanih hrvatskim jezikom i bosanicom. Kad je riječ o kvaliteti latinskoga kojim je pisan Ljetopis, treba reći da je on na razini većine tekstova pisanih u to vrijeme u Bosni Srebrenoj, ali da Bogdanović ipak, bar po mišljenju fra Ignacija Gavrana, „znatno zaostaje za Benićem a pogotovo za Lastrićem”.

Rečenome treba dodati i to da se na Bogdanovićev ljetopis najviše od svih franjevačkih ljetopisa oslanjao Ivo Andrić u svojim „fratarskim pripovijestima”. Štoviše dva glavna Andrićeva fratarska lika vezana su izravno za kreševski samostan: sahadžija odnosno tufegdžija fra Petar iz Proklete avlije i iz pripovijestī U vodeniciTrupŠala u Samsarinom hanu i Čaša, i fra Marko Krneta, koji je, kako veli Andrić, „volio manastir kao svoju dušu”. On je glavni lik u pripovijestima U musafirhaniU zindanuIspovijed i Kod kazana. Vrlo je zanimljivo spomenuti i to da je fra Marko bio sestrić samoga autora kreševskoga ljetopisa. O tome piše i sam Andrić: „Fra Marko Krneta bio je sestrić pokojnog biskupa Fra-Marijana Bogdanovića. Kako je bio jedino muško u familiji, biskup ga uze još kao dječaka u manastir, da uči i poslužuje. Ali i pored biskupove zaštite i pažnje, mladić nije napredovao nikako. Bio je svojeglav i tup, mucao je u govoru i prskao pljuvačkom, nit je imao glasa ni sluha, tukao je mlađe i nije slušao starije. Niko ga nije mogao odviknuti od čobanskih psovki. Samo su mu neprestano tješnjale pamuklije i kraćao habit.”

U izdanju Ljetopisa koje je priredio fra Ignacije Gavran 1984. godine samom ljetopisu pridodan je i Izvještaj o pohodu Bosanskog vikarijata 1768. godine (u drugom izdanju iz 2003. taj je izvještaj izostavljen). Riječ je o izvještaju s pastirskoga pohoda što ga je napisao fra Marijan Bogdanović koji je kao biskup i apostolski vikar, nasljednik bolesnoga apostolskog vikara fra Pavla Dragićevića, u dva navrata obišao sve župe Bosanskoga vikarijata (bilo ih je tada 33), nabrojao sela i naveo mnoštvo povijesno dragocjenih podataka o broju rođenih i umrlih, o broju kuća u pojedinim selima, o broju vjernika, o broju djece i odraslih itd.

Lik i djelo

Glavni autor Ljetopisa kreševskoga samostana fra Marijan Bogdanović u kreševski je samostan došao već s dvanaest godina. Tu je primio prve pouke u pismenosti te kao osamnaestogodišnjak 1739. godine bio primljen u novicijat. Filozofski i teološki studij završio je Napulju. Nakon završenog studija proveo je pet godina u Dubrovniku, gdje je na franjevačkom učilištu predavao filozofiju i moralnu teologiju. Nakon toga vratio se u Bosnu gdje je najprije kratko djelovao kao župnik u Sarajevu, a onda obnašao dužnost meštra u novicijatu. Potom je neko vrijeme proveo u Rimu, gdje je zastupao Bosnu Srebrenu u sukobu s apostolskim vikarom. Vratio se iz Rima kao vizitator vlastite provincije. Uskoro (1762) postaje gvardijan kreševskoga samostana, a 1765. kustos Provincije, tj. zamjenik provincijala (fra Bone Benića). Nažalost, na sam Uskrs iste te 1765. godine kreševski je samostan u strašnom požaru gotovo do temelja izgorio. Trebalo je pune dvije godine dok su kreševski fratri 1767. godine od osmanskih vlasti dobili dopuštenje za gradnju novoga samostana. U nastojanjima oko izgradnje samostana upravo je fra Marijan odigrao najvažniju ulogu. Nakon toga Bogdanović dobiva naslov ehinskoga biskupa i apostolskoga vikara u Bosni te poduzima spomenute pastirske pohode po Bosni i Hercegovini. Međutim već prije toga počeo je pobolijevati (od tuberkuloze). Umro je u kreševskom samostanu 1772. godine i bio pokopan u samostanskoj crkvi.

Na osnovi nekolicine vrlo kratkih ulomaka koje je Bogdanović napisao na hrvatskom jeziku može se ustanoviti da je to bio ikavsko-ijekavski tip jezika. Ikavski refleksi pretežu u kratkim slogovima (npr. unapridak), a ijekavski u dugima (npr. nijesmo). Na leksičkoj razini ima dosta turcizama što nije nimalo čudno jer su ti kratki ulomci ponajprije vezani za administriranje s turskim vlastima koje se ticalo izgradnje novoga samostana. Kako ti kratki ulomci izgledaju, bit će vidljivo iz dvaju primjera koje navodim. U prvome se od njih fra Marijan Bogdanović na sam dan velikoga požara obraća pozvanim eminima, imamima i drugim uglednijim Turcima riječima: „Gospodo, prijatelji i konšije naše! Eto, vidiste, kako nam izgori crkva i kuća. Oli ćemo je opet gradit, oli odovle ići po carevoj zemlji? Pošto prisutni odgovore „Gradit!”, Bogdanović nastavi: „Mi toga kadur nijesmo brez vas; dakle vas molimo da nas naučite i pomažete.”

Hrvatski je pisan i drugi ulomak koji se odnosi na sadržaj ilama (tj. sudskoga izvještaja) što ga je fratrima dao kreševski mula u vezi sa spomenutim požarom: Taj ilam naime glasi: „Ništo im izgorilo a ništo i ostalo, gdi sada stoje fratri od manastira kreševskoga, koji je od feta (tj. od osvojenja Bosne) i carevu raju drže i dosad se s carevim hatišerifom uzdržalo. Potribito je da se ono tamir učini (tj. da se popravi), da se careva raja i malićana (tj. carevo dobro) ne raspe”.

Taj ilam kreševskoga mule (tj. kadije najvišega ranga) komentira Bogdanović i u nastavku istoga poglavlja (na latinskom jeziku). Taj nastavak u prijevodu fra Ignacija Gavrana glasi:

„Kad su se, dakle, svi naši a također i mnogi drugi Turci sa strane sabrali, u prisutnosti svega puka, koji se skupio na drugi dan Uskrsa na svetkovanje i ujedno na zajedničku žalost, kadija sastavi ilam ili pismenu obavijest. U njemu je istinito iznio događaj, sat kad se zbio, naveo prisutnost svijeta i čitave čaršije. Potpisao je uglednije Turke kao istinite svjedoke događaja i tako se završio prvi i potrebiti pravni čin”.

Ulomak iz Ljetopisa

Navest ću na kraju i jedan ulomak i iz drugoga dijela Ljetopisa (kojemu je autor fra Anđeo Šunjić stariji). U njemu je riječ o vrlo živo ispripovijedanome događaju iz 1777. godine kad je žena Ambrože Kesića iz sela Vranke, „iđući iz pazara” ostala bez „osam lojanih svića” te što se s tim u vezi dalje događalo. Iz tog se ulomka, između ostaloga, vidi da je i drugi dio Ljetopisa pisan posve sličnim jezikom kakvim su pisani i Bogdanovićevi kratki ulomci na hrvatskome:

1777. Na 12. januara, u nedilju, iđući iz pazara i goneći na konju žito žena Ambrože Kesića iz Vranaka i u ruci noseći lojanih svića osam, pod crkvom privalivši joj se konj, dok ga je pritovarila, zaboravi ono osam svića što je nosila pokraj puta. Naniđu istim putem Antun, sin pokojnog Ivana Kugića i Antun Žepić, zet Ivana Kugića, nađu sviće i odnesu. Začuje Ambroža Kesić, iska od njih sviće da mu dadu. Što oni ne ktijući, srdit Amroža kaže naipu (tj. zastupniku) kadijinu; naip splete da su gori rečeni Ambrožinu ženu na putu sojisali (tj. napali i opljačkali) i na rz (tj. na čast, poštenje) joj udarili. Te hotijući odilamiti (tj. izdati ilam ili ilamu) i Kreševo, i gvardijana, i njih uključi u ilamu i dok se dava (tj. parnica) smijeri, puče Kreševljacim 400 groša, manastiru 170, a onoj dvojici, koliko? Oni znadu! Eto što košta osam lojanih svića! 

 

 

Autor: Ivo Pranjković

Izvor: Svjetlo riječi
Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.