Bruna Esih: Nekonvencionalni portret hrvatske političarke u 21. stoljeću!

 

“Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za svoju Domovinu“

J. F. K.

 

Žena sa stavom. Nepokolebljiva. Karakterna. Beskompromisna. Nekompromitirana. Koncizna. Pogled ispunjen nadom za Hrvatsku. Njena dalekosežna pronicljiva politika ne staje u minijaturnu kutiju šibica. Ne parazitizira. Ustrajna je. Predaje se u potpunosti da sagradi nešto, a ne da sustavno razruši. Bez nekih tajnih konspiracija, peripetija, burleski, lakrdija, zavrzlama, klevetanja, nejasnih spinova. Bez uvijenih rečenih konstrukcija. Odmjerena. I bez zadrške. Njena politička agenda, ne sastoji se od kojekakvih ne principijelnih koalicija, družbi, interesnih klanova, licemjernih grupacija, demagogije, opskurnih fantamozgarija. Konkretna. S potpunom uvjerljivošću, bez dogovora ispod pulta, trgovanja nacionalnim bogatstvima, i iznevjerenim srcima hrvatskih građana.

Bruna Esih. Vjerodostojna je. Autokritična. Ne igra se s ljudskom nadom. Ne lopta se s milijunima proračunskog novca na nekom zabačenom  prigradskom igralištu, odvojenim Vip odajama glamuroznih hotela s pet zvijezdica, elitnim restoranima u podsljemenskoj zoni, bjesomučnim gradskim – državnim lemuzinama, saunama i solarijima, otmjenim zagrebačkim odvjetničkim uredima. Ne obećava čuda. Ne nudi čarobni štapić, neke čudotvorne Aladinove svetiljke, i instant cappuccino rješenja. Pompozno si ne laska pred svojom dvorskom svitom, u obliku nadobudnih glorifikacija vlastitoga Ega. Ne podiže nekropole svojoj ljepoti, misli, djelu. Ne koristi obavještajne i paraobavještajne fatamorgane, da nekoga omalovaži, degradira i marginalizira. Ne igra prljavo, i ne zadaje nehumane udarce ispod rebara, u prepone il’ s šakom bojevoga streljiva u leđa.  Ne osvećuje se poput Maršala (masovnim grobnicama i marševima gladi do istrijebljenja), ne poziva svoje suradnike i simpatizere, na krvoločne odmazde i odstrijele nepoćudnih neistomišljenika i drugačijih metodoloških diskursa.

Pragmatična je po svim bitnim pitanjima vezanih uz hrvatsku historiografiju,  kulturu, politiku. Ne bavi  se uličnim sufliranjima na poker partijama u dimnim salonskim separeima il’ na hladnom whisky – u  Sheratononskim haloima. Ne igra rulet s  hrvatskom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Konzistetna je… ne bivajući ničiji inventar u bilo kojem smislu riječi. Kroz svoje kaleiodoskopske dubinske projekcije, minuciozno ocrtava putokaze hrvatske državotvorne politike, korijenito nadahnute na zasadama prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana.

‘Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!’ 

(prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman)

U svojim temeljnim određenjima, bjelodano naglašava konture svojih kretanja, smjernica i nastojanja. Ne djeluje šablonski. Parcijalno. Apstraktno. Irealno. Fiktivno. Naprotiv! Nadasve biva prepoznatljiva po svojim kontinuiranim nastupima, obraćanjima i tumačenjima. Njezin fundamentalni izraz, posvema u svim ključnim obrisima nedvojbeno odudara od dobrano izrežiranih lutkarskih predstava, obijesnih krčmarenja u sitne sate, pozadinskih orkestracija kojekakvih hipnotičnih kinematografa, raznoraznih glembajevskih olupina (crocodilusa gloriosusa).

S istančanom senzibilnošću osluškuje ‘savjest naroda’, njegove esencijalne potrebe, htijenja i boli. Odbija bilo kakve marifetluke s polusvijetom kentaura i mitskih  jednookih divova, zauzdava svoju energičnu prirodu poradi možebitnih dobrobiti zajedničkih ostvaraja. I kada nije u mogućnosti realizirati nadane zamisli, ostaje u svome habitusu dostojanstvenosti, te ne hini melodramatski fatalni fanatizam, asketsko isposništvo ‘povlaštenih’ plejada imbecila u desetljetnim deformacijskim mimikrijama bosih političara i nagih diplomatskih Argonauta. Čak štoviše, u svojim govorima u Hrvatskom državnom saboru, vajka se distancira od briselskih podaničkih makijavelista (grabancijaša) iz obližnjih lisičijih jazbina, njihova guslarskoga lelekanja i trabanata, servilnih lakeja, mamutskih pudlica, sterilnih patriota, i malenih ljepuškastih naizgled naivnih partijskih pigmeja.

U svakodnevnoj praksi, bez nekih nesuvislih kozmetičkih proteza, ne uporabljuje nikakve iluzionističke varke, anestizirane klišeje, monotone fraze, papagajske dubokoumne aforizme. Postojano naglašava značaj prvenstveno obiteljskih vrijednosti). stubokom s izrazito obzirnošću razumijeva (kao majka, žena, političar, vjernik), da je sama Obitelj (kao središnja jezgra jednoga ljudskoga života), neizostavni uvjet za primarno postojanje mikrozajednice (naroda), a time napose i prosperitetna uređena društva (države). Nesumnjivo izvorišno njeguje etičke i moralne korelative, nastojeći ih sukcesivno interpolirati u svoje vlastite (ali i političke) tendencije. S enormnom  zauzetošću u konkretnim demokratskim procesima, neumitno se iskazuje kao iznimni radnik, lider i spitirus movens. Bez rijetko viđene nonšalatnosti u političkim sferama hrvatske društvene scene, koristoljubivosti, pseudoistina, s vremenom se promeće u eklatantnu čuvaricu (ikonu) kulturnih svetinja hrvatskoga naroda, u i izvan domovine. S posebnom pažnjom komunicira s dijasporom, i autohtonim Hrvatima u Bosni i Hercegovini i Boki kotorskoj (Zaljevu svetaca, blaženima i mučenika). 

Bruna Esih se odista intenzivno samosvjesno nastoji isključivo baviti zrelom i odgovornom politkom,  te revno poticati stvaranje zdrave jezgre ljudi kojima Hrvatska nije cash and carry  bilanca. . Bezuvjetno ne prodaje svoja načela, niti ju se može podmiti, potkupiti nekim bezvrijednim papirnatim arcima papira. Ne uljepšava postojeće katastrofalno stanje u državi, uzdižući sama sebi rejting (NHR -u) i mesijansku uloga spasitelja stubokom devastirane zemlje. Uvijek biva vjerna nikada zastarjelim starčevićanskim idealima pravaštva, domovine i hrvatskoga časnoga djelovanja kao njeni pređašnji pregaoci i preteče.

“Glavna je nesreća Hrvata, da se drže ljudi, 
a ne načela, 
a ne programa. 
Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne.”

(Ante Starčević)

Sa svojim NHR – om, suradnicima,  partnerima, nastoji probuditi Hrvatsku, udahnuti joj novi impuls, dah, rasvijetliti komunističke zločine (dekomunizacija i lustracija), kudikamo više isticati i vrednovati zasluge i patnje branitelja i krvava žrtvovanja Domovinskoga rata, te snagom domoljublja pokrenuti zamrle snage hrvatskoga narodosnoga žića.

Isključuje svakojaka netična trampljenja (famozni transferi žetona), redikulozne spike, s indignacijom odbija saborske i stranačke mešetare klijentilizma (u otmjenim frakovima i cilindrima)  sa svojim fijakerima nemoralnih zelenaških ponuda. Posljednjim atomima duha odupire se društvenim ambijentima oportunih hohštaplera, pritajenih paževa i prepotentnih grandioznih veličina svojih vlastitih utopija, narkotiziranih pobuda i malignih aspiracija. Povazdan djeluju u kršćanskom duhu i fair play  međusobnim odnosima i suradnjama.  

Ne naručuje insajderske  objave u visoko tiražnim tiskovinama  da bi se odriješito obračunala u četverobojnom koloru – s nekim iza Nekoga za Nekoga. Ne naručuje public relations epske spjevove, da je kuju u zvjezdane mitove i danas – sutra spomenike od bronce. Ne krije se iza neke suspektne (zamagljene) udbaške, kos – ove općenarodne obrane politologijskih markističkih konkubinata, uglađenih eskort dama zamračnih kabarea iz Doma sportova. Bez utega, okova i raznoraznih opijata (alkoholiziranih zastupnika veterana demokršćanskih i skojevskih red fosiliziranih internacionala).

Bruna Esih biva izvrsna prilika za prijeko potrebujućega lidera u novome hrvatskome proljeću državotvorne politike Hrvatske.

To Hrvatskoj treba!

Vrijeme je za čišćenje amnezijskoga pamćenja, prozračivanje ustajalih duhovnih kuloara i razbistrivanje radioaktivnih društvenih labirinata! 

Čistoga obraza i čistih ruku! 

Nesumnjivo, govori bez rukavica, tako i postupa u skladu s njima. Njena načela, kojima se ophodi s ljudima i samom strankom, ne zapadaju u glibove svojevrsnih ortačkih, rodjačkih, famelijarnih i drugih – inih skrivenih kleptokratskih poriva. Ne. Dapače. Otvoreno koncipira svoju viziju zemlje, društva i naroda u predstojećim gladijatorskim bitkama. Zavrće rukave, putuje od mjesta do mjesta, pružajući ruku svakome tko je želi da je prihvati. Vajka je s narodom, za narod. Kako na Bleiburgu (bolnoj Golgoti izranjena hrvatska bića), tako i drugdje, širom zemlje… 

Kada je riječ o gorućim bioetičkim pitanjima današnjice (pobačaju), ne libi se reći da je to ubojstvo. I točka. Kad je riječ o hrvatskim nacionalnim (povijesnim) simbolima, bez ustručavanja, hrabro (bez fige u džepovima), pokazuje izrazitu političku i nacionalnu osviještenost.

Ono što je hrvatsko, uvijek će biti hrvatsko!

Bez privida, obmana, jeftinoga diplomatskog koketiranja, ofucanog birokratskog dodvoravanja, lažnih ispraznih osmijeha.

Kad je riječ o Titu i njegovim svirepim zločinima koji su učinjeni desetljećima na povijesnim stratištima hrvatskoga naroda, jasna je. Nema zaborava.

Zločin je zločin!

Trgovi idola, autokrata, patoloških crvenih malograđanskih epigona neophodno trebaju biti kirurški odstranjeni iz zdrava tkiva i mentalnoga sklopa suvremenoga hrvatskoga društva zauvijek. I to s pravom. Hrvatski narod je predugo čekao pravdu, i sada ju je doživio. Elegantnu, u svoj svojoj veličanstvenoj raskoši! 

Je li Bruna  Esih čovjek koji ima što ponuditi?  Uvjeren sam da itekako imade! Njena bogata riznica ideja, dosadašnja (neokaljana biografija), tek je zanijeta u rijetko viđenim obećavajućim plodonosnim mogućnostima. Poput sićušna gorušičina zrna, potiho klija u nešto, što će nadam se jednom već proklijati u našoj voljenoj Hrvatskoj.

Nažalost, neprestane medijske blokade (posebice od državne televizije HRT -a s jako prepoznatljivim stranačkim represivnim pečatima, suptilnim direktivama, nadnaravnim uplivima i rigidnim medijskim cenzurama ingenioznih PR  Merlina; te uzgredno stringentno zagovaranje i licemjerno bacanje prašine u oči poprilično antagonističkih antikatoličkih vrijednosti tzv. suvremene briselske geopolitičke, antikršćanske, i po sve sudeći radikalnoga opovrgavanje antiidentitetske etnosa svake kulturološke posebitosti i napose specifične civilizacijske, vjerske pripadnosti jednome karakterističnom postoru, tradiciji, običajima i duhovnosti), poprilično su se u zadnje vrijeme upregnuli spriječavati tu svjetlost da dalje, dublje  prodre  u svako srce dobronamjerna hrvatska građanina.

No,  zar se svjetlost može ugasiti poput mikrofona Thompsonu na dočeku viceprvaka svijeta na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. Isključite nam struju, upalit ćemo agregate, fajerce, lampione, lanterne, voštanice na Kamenitim vratima, užgati ćemo svaki put iznova prve žižke svjetiljki na zagrebačkome Gornjem gradu… I obasjat ćemo Zagreb. Hrvatsku…  jer smo Mi narod…  jer smo mi Hrvatska koja je bila ponosna jučer, koja će biti snažna danas, koja će biti nepokorena sutra! 

Njezini pogledi i perspektive ne temelje se na kratkoročnim blitz shemama, negoli poglavito na dugoročnim realnim  obzorjima. Ne boji se izazova. Preplašenih dječaka zaodjevenih u baršunasta odijela stranačakih hodnika, u kojima se odvijaju svakojaki dealovi i rabote, radnje i trenuci razmijene mȅkopūtane paternalističke nježnosti. Rijetko je koja sinekura i nomenklatura  narušila u svijetu ugled, dostojanstvo, respektabilnost kao ova aktualna, s famoznom doskočicom il’ vam ga geslom anything goes. Skrojena vlada koja je neizvediva u bilo kojemu multiverzumu, nema dvojbe moguća je u ovome  zabačenom kutku svemira – crnoj rupi: Apsurdistanu.

Mada hrvatski narod još drijema, u nekome svome (samo sebi svojstvenom polarnom snu), no  NHR  se događa, zastave se vijore, narod se budi kao u doba naših slavnih tribuna Matije Gupca, Ante Starčevića, Stjepana Radića. 

Naime, upravo smo svjedoci novoga proljeća (renesansi)… I ništa to proljeće neće moći ugušiti, nikakve vanjske il’ pak unutrašnje sfere kleptokratskih interesa glomaznih multinacionalnih korporacija, ekonomskih geopolitičkih doktrina, imigrantskih zapadnih strategija tzv. ‘humanoga preseljenja’ i deskralizacije europskoga kontinenta novim možebitnim genetskim  mapiranjima  (hibridnim ukrštavanjima gena i kromosoma), rasa, etničkih skupina, stubokom različitih kulturoloških  karaktera pojedinaca.

Stoga se trebamo svugdje ujediniti u dijaspori (Švicarskoj i Liechtenstein–, u, Njemačkoj….), i drugdje u svijetu, gdje god ima Hrvata koji žele Hrvatsku kakvu su sanjali naši očevi i majke, sestre i braća.

Doista čvrsto vjerujem da Bruna Esih  neće osiromašiti hrvatski narod i hrvatsko društvo. Nego će naprotiv svojim iskrenim djelovanjem i požrtvovnošću, stubokom oplemeniti nove postaje hrvatskih poglavlja budućnosti!

Podržati Brunu Esih, to ne znači samo podržati NHR. i  u tu cjelokupnu storiju, nego to znači prije svega zaželjeti neko bolje sutra prvenstveno za svoju djecu, svoju vlastitu zemju, napose svoju budućnost…

Stoga, s malo vitra u leđa, zanosa, i skromne ljudske podrške, naprijed… Vrijeme je za Hrvatsku! Umorni smo od očaja priveligiranih političkih kasta i kriminalnih struktura političkih instanci. Želimo promijene u kojoj ova predivna zemlja neće biti više ničiji taoc, sužanj, mučenik, zatvorenik, uznik, poligon za truli karijerizam, megalomanske prijavare, krađe, hipokrizije, basnoslavna bogaćenja vlastitih dubokih džepova, i svojih budućih eskluzivnih (elitističkih) beskičmenjaka.

U tome naznačenom pogledu, komadiću hrvatskoga srca (napaćene tisućljetne hrvatske grude) jedne zauzete hrvatske majke, žene, političara, vjernika, ne samo da je prijeko potreban, negoli je prije svega ujedno i blagotvorno spasonosan za buduće hrvatske naraštaje 

 

“Teci Savo, Dravo teci, i ti Dunaj svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi.”

Antun Mihanović, Hrvatska domovina)

 

 

 

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=nxBY2NQ9QVc