U Srbiji djeca u školi uče da je Draža Mihailović bio antifašist: Kako zločinci i zločinački režimi postaju dio nacionalnog mita

O dva antifašistička pokreta u Srbiji diskretno se govorilo još za Miloševićeve vladavine, danas o tome kao o gotovoj činjenici uče djeca u školskim klupama. Jer Draža Mihailović službeno je rehabilitiran odlukom beogradskog Višeg suda 2015.

– Ono što je porazno za srpsko društvo jest to da se ta rehabilitacija dogodila poslije političkih promjena 2000. Za nju su odgovorne tzv. demokratske vlasti, koje su svog političkog pretka htjele pronaći na strani četnika Draže Mihailovića, kao nekoga tko je najbliži dijametralno suprotnome od partizana, povijesno gledano političkih predaka prethodnog režima – kaže Dubravka Stojanović s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Beogradu, piše HRT.

Već godinama vijenac na spomenik četničkom vođi na Ravnoj gori polažu i pripadnici Vojske Srbije. Država niz godina relativizira antifašizam kao civilizacijsku pobjedu, kao da i ondje žele prijeći na stranu gubitnika u Drugom svjetskom ratu.

Milivoj Bešlin, Institut za filozofiju i društvenu teoriju Sveučilišta u Beogradu:

– Najprije je svoje sustavno odradila zakonodavna vlast. Parlament je 2004. izglasovao zakon o izjednačavanju četnika i partizana, 2011. zakon o rehabilitaciji. Zatim je izvršna vlast za vladavine Borisa Tadića osnivala posebne državne komisije, poput one za pronalazak posmrtnih ostataka Draže Mihailovića. Naposljetku je doprinos povijesnom revizionizmu dalo i sudstvo, provođenjem zakona o rehabilitaciji. Uz svaku odluku o rehabilitaciji pisali su lažnu povijest 20. stoljeća, jugoslavenske države, Drugoga svjetskog rata.

Prošloga mjeseca, na godišnjicu zarobljavanja Draže Mihailovića u okolici Višegrada 1946., pripadnici ravnogorskog četničkog pokreta postrojili su se u ratnim odorama na tamošnjem glavnom trgu. U gradu u kojemu se opet pjevalo o krvavoj Drini pamte se masovni četnički zločini i iz ’43. i ’92.

– Višegrad je jedini grad koji su četnici zauzeli od Nijemaca i kvislinga jer su očekivali da će poslije kapitulacije Italije doći do iskrcavanja saveznika na Balkan, te su željeli biti u blizini kada do toga dođe. Četnici su, dakle, Višegrad zauzeli pogreškom, te ondje za svega nekoliko dana napravili strašan pokolj muslimanskih civila. Ubijeno je oko 1500 ljudi. Kada govorimo o četničkim zločinima u Drugom svjetskom ratu, Višegrad je paradigmatičan – naglašava Bešlin.

– Drugi svjetski rat iznimno je složeno pitanje, iziskuje još mnogo novih istraživanja. Možda nije bio toliko kompliciran na području današnje Republike Hrvatske, ali jest na području BiH, Crne Gore i Srbije. Otvara se puno prostora za rasvjetljavanje nekih pitanja, moramo se zapitati je li se sve dogodilo onako kako su nas učili u nekom prošlom vremenu – smatra Milan Gulić, Institut za suvremenu povijest.

Nekad cijenjeni Politikin zabavnik pokušao je početkom godine baciti novo svjetlo na sljedbenike nacističke ideologije u Srbiji, relativiziranjem uloge profašističkog političara, antisemitskog kolaboracionista Dimitrija Ljotića i njegova Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Onih koji su odgovorni i za uhićenje više od 3000 stanovnika Kragujevca 1941. (od toga 300 učenika), a koje su poslije strijeljali njemački okupatori. Služeći Wehrmachtu, ljotićevci su pridonijeli i pokolju Roma u Srbiji, holokaustu.

Ideju o osnivanju muzeja posvećenog Draži Mihailoviću podupire danas niz srbijanskih povjesničara, prešutno i institucije Vučićeve Srbije. Kao da njegove četničke postrojbe nisu ubile najmanje 15 tisuća Hrvata i 29 tisuća muslimana, prema procjenama demografa Vladimira Žerjavića.

Milivoj Bešlin: – Bilo kakvo slavljenje i glorifikacija Draže Mihailovića zapravo je glorifikacija kolaboracionizma i izdaje zemlje. U konačnici je to i glorifikacija zločina prema nesrpskim narodima, kao i ideje etnički čiste Velike Srbije.

Etnički čistu Srbiju htio je i general Milan Nedić, premijer kvislinške vlade tijekom nacističke okupacije Srbije u Drugom svjetskom ratu. Više od desetljeća od pojavljivanja ideje, prošloga tjedna i pravomoćno je odbijena rehabilitacija čovjeka fasciniranog njemačkim nacionalsocijalizmom, onoga koji je htio urediti Srbiju po uzoru na Hitlerovu Njemačku. Nedićeve vlasti dosljedno su provodile nacistički rasni program na svom teritoriju.

Tadašnja Srbija bila je prva europska država ‘očišćena od Židova’, Beograd je jedini u Europi imao čak četiri gradska logora.

– Ustaško znakovlje na zidovima zgrada diljem Hrvatske veliki je problem. Ploča s posvetom Aćifu Hadžiahmetoviću u Novom Pazaru također. Kao i skupina ljudi koja ispred beogradskog suda skandira Milanu Nediću. Ipak, postavio bih pitanje u kolikoj je mjeri u kojoj javnosti to zastupljeno. I je li postotak onih koji će u Srbiji podržati Milana Nedića baš u potpunosti jednak postotku ljudi koji će u Hrvatskoj podržati nešto ili sve iz vremena NDH – naglašava Gulić.

U Srbiji su se vrlo pomno iščitavali zaključci opsežnog istraživanja časopisa Politička misao o stajalištima hrvatskih građana o govoru mržnje i spornim simbolima iz razdoblja komunizma i NDH. To je istraživanje pokazalo da se velik broj njih zauzima za zabranu komunističkih i nacifašističkih simbola, čak i onih koji trenutačno nisu na udaru zakona. Kao i to da je pozdrav Za dom spremni! očito uspješno rekontekstualiziran, pa ga većina građana ne povezuje s ustaškim režimom, nego Domovinskim ratom, a što je na neki način i u skladu sa zaključcima Vijeća za suočavanje s prošlošću.

– Prirodno je da se u Srbiji probudi bunt svaki put kad se u Hrvatskoj pojavi natpis ili čuje poklik Za dom spremni! Ili dogodi bilo kakvo negiranje Jasenovca ili zločina NDH nad Srbima. To se, međutim, onda ponovno iskoristi u dnevnopolitičke svrhe i kaže – Eto, u Hrvatskoj nikada nisu odustali od tog programa! Provlači se, dakle, kontinuitet od NDH do danas, uz komentar – Evo, i to je dokaz da su svi Hrvati ustaše! To su vrlo opasne stvari jer one uvijek vode u generalizacije. Kao što se i u Hrvatskoj kaže – Eto, svi Srbi su četnici! – kaže Dubravka Stojanović.

O ratovima 90-ih u Srbiji, koju danas vode i oni koji su u njima aktivno sudjelovali, danas se uglavnom šuti. Mnogi vide problem u tome što se o njima, pa i uz sudski pravorijek, nije govorilo nakon demokratskih promjena 2000. Ali tada je na vlast došla ideološki heterogena koalicija, čiji su znatni dijelovi bili nacionalistički i zapravo se potpuno slagali s Miloševićevim ratovanjem.

Danas se o Miloševiću i srbijanskim 90-ima rade mjuzikli, a glavni koalicijski partner Vučićevih naprednjaka, Dačićevi socijalisti, politički baštinici nekadašnjeg vođe optuženog za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, još od 2017. opipava bilo društva u vezi s idejom podizanja spomenika Miloševiću u središtu Beograda.

Sve do govora na Kosovu u jesen prošle godine Aleksandar Vučić suzdržavao se od javne rehabilitacije Miloševića. A onda ga je u možda jednom od najvažnijih govora u svojoj političkoj karijeri nazvao velikim liderom, koji je imao najbolje namjere, ali je pogrešno kalkulirao, pa je za Srbiju sve završilo vrlo lošim rezultatom. Kritika zbog poraza, ne i osuda zbog žrtava.

– Milošević se u jednom vrlo manjinskom dijelu društva krivi zbog toga što je započinjao ratove, ali onaj većinski dio društva i dalje ga krivi jer ih je u biti izgubio. Mislim stoga da ideja o spomeniku Miloševiću nema i da još dugo neće imati nekakvu konsenzualnu podršku u našem društvu – smatra Bešlin.

Drugi svjetski rat ili krvavi balkanski ratovi 90-ih, sasvim je svejedno. U dijelu Europe koji se ne može pomiriti s dijelovima svoje povijesti, pa je iščitava nekritički i uz samozavaravanje, historiografija je žrtvovana na oltar dnevne politike. A onda i zločinci i zločinački režimi lako postanu dio nacionalnog mita, piše HRT.

Izvor: hrvatska-danas.com