Višegodišnji kolumnist portala Hrvatsko nebo, od prošle jeseni diplomat umirovljen u rangu opunomoćenog ministra i na položaju voditelja Službe za analizu politika u MVEP-u, Zdravko Gavran, priredio je proljetos članak pod gornjim naslovom za drugo, hrvatsko dopunjeno izdanje zbornika „Nezavisna i evropska Crna Gora ili Velika Srbija“. Prvo, crnogorsko izdanje objavljeno je g. 2021., a u prosincu te godine predstavljeno je u Zagrebu na prigodnom kolokviju. Zbog opširnosti, članak našeg kolumnista – koji se bavi temeljnim pitanjima odnosa crnogorskog naroda i njegove, sada opozicijske, suverenističke opcije naprama Hrvatima i Hrvatskoj – objavljujemo u četiri nastavka.

1. Uvodne napomene: Značenje odnošenja spram Hrvatskoj i Hrvatima za perspektivu i budućnost Crne Gore i crnogorskog naroda

Ako bi se naslov ovog zbornika [u kojem bi ako se pojavi drugo izdanje trebao biti uvršten ovaj prilog] – „Nezavisna i evropska Crna Gora ili Velika Srbija“ – razumjelo kao pitanje ili ponuđeni izbor i ako bi pritom pojam „evropska“ imao značiti istinski demokratska, pluralistička, višenacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna Crna Gora, onda bi, naravno, prva ponuđena mogućnost bila jedina prihvatljiva i s hrvatske točke gledišta. Današnja je, međutim, crnogorska stvarnost artikuliranje, mutatis mutandis, i političko jačanje iznutra politike s ciljem proširenja „Velike Srbije“ na današnju Crnu Goru. Taj proces traje već više od četiri godine, odnosno od uspostave Vlade na čelu sa Zdravkom Krivokapićem, krajem 2020. Tragičnu i očitu činjenicu da je već toliko dugo na djelu otvoreno i izrazito agresivno posrbljivanje Crne Gore kao države putem njezinih vlastitih državnih i ostalih institucija, a posebice crnogorske povijesti, kulture, tradicije i svega onoga što tvori dijakronijski identitet jednog naroda. Tu činjenicu ne može se više osporiti, prikriti, ublažiti ili zaobići ni najsuptilnijim i najmanipulativnijim političko-birokratskim metajezikom raznih europskih činovnika várhelyievskog tipa. Ona se ne može više relativizirati i marginalizirati ni medijskim maglama ni onih, samo zemljopisno crnogorskih, a ni onih stranih medijskih kuća koje, nerijetko upravo u službi raznih politika, a ne samo one velikosrbijanske, uporno odbijaju prepoznati stvarne odnose i političko-društvena kretanja u Crnoj Gori te često nevjerodostojno i tendenciozno izvješćuju o stanju u njoj.

Ovaj prilog – za razliku od niza ostalih uvrštenih u prvo i planiranih za ovo in spe drugo izdanje zbornika – nije posvećen srpsko-crnogorskim odnosima i tim dramatičnim zbivanjima, koja se povijesno nastavljaju na neka druga zbivanja u tom smjeru i koja se upravo odvijaju te koja pogađaju i Hrvate u Boki kotorskoj, ali na manje izravan način i one u dubrovačkom području. Ovim prilogom nastoji se na jasan i zoran način iz hrvatske perspektive makar donekle rasvijetliti neke aspekte odnosa Crne Gore prema Hrvatskoj i Hrvatima u Boki kotorskoj kroz neke događaje, činjenice i izjave crnogorskih dužnosnika od devedesetih godina prošloga stoljeća pa do gubitka vlasti DPS-a i njegovih koalicijskih partnera u trima najvišim tijelima državne vlasti u nezavisnoj državi Crnoj Gori, članici NATO-a, kao što je to i Hrvatska, i kandidatkinji za članstvo u Europskoj uniji.

Naime, do tada je, od proglašenja vlastite samostalnosti u prvom desetljeću ovog stoljeća, g. 2006., Crna Gora uistinu bila nezavisna. Vodila je suverenističku vanjsku politiku po mjeri glavnine crnogorskih državljana te se aktivno suprotstavljala velikosrbijanskim pretenzijama izvana, a uz to je nastojala onemogućiti i takve tendencije u dijelu vlastita stanovništva. No, u kojoj mjeri je tadašnja, nezavisna Crna Gora bila i „evropska“? Je li uvažavala legitimne interese izrazito suradljive i prijateljski joj nastrojene susjedne Hrvatske? Je li zatvorila makar i jedno otvoreno pitanje s njom koje opterećuje odnose dviju država još od godina Domovinskog rata?

Bilo kako bilo, jedna od ključnih poluga obnove crnogorske suverenosti i uspješna nastavka postupna integriranja u Europsku uniju jest pozitivno i optimalno odnošenje Crne Gore, a napose njezinih suverenističkih i prozapadnih snaga kao predvodnice, spram Hrvatskoj i hrvatskom narodu. To je kritična zona, opterećena neuralgičnim mjestima iz bliže povijesti, koju se dosad iz ovih ili onih razloga u spoznaji i vanjskopolitičkoj doktrini te u političkoj praksi nastavljača jugoslavensko-komunističke linije protuhrvatstva, odviše zanemarivalo, dok se izbjegavalo Crnogorcima posvijestiti i priznati određene nedavne neslavne realitete i vlastita ponašanja, odnosno oblikovati prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu pozitivniju svijest među građanima Crne Gore.

Objektivno gledano, Hrvatska je jedina od okolnih država koja ni na koji način nije prijetnja suverenosti ili cjelovitosti Crne Gore, dok s druge strane Hrvatska može biti najčvršći most na putu Podgorice prema Zapadu, bude li (većinska) Crna Gora i dalje željela taj most u dogledno vrijeme prijeći. A to bi mogla u razmjerno kratku roku učiniti bude li za to dovoljno odlučno i iskreno zainteresirana te bude li istiskivala svoje dosad uvelike ’bizantinske’ u korist pozitivnih europskih metoda i vrjednota, i to primjenom klasičnih mjerila i suvremenih standarda.

2. Opterećenost bilateralnih odnosa nedavnom prošlošću: zašto je prijeko potreban osvrt na njih i daljnje pročišćenje

Kakva je percepcija Hrvatske i Hrvata i agresije na Hrvatsku među stanovnicima Crne Gore, a napose Crnogorcima? I je li nezavisna Crna Gora bila „evropska“, odnosno demokratska, pluralistička, višenacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna kada su u pitanju Hrvati – danas najmalobrojniji i najranjiviji starosjedilački narod čiji pripadnici žive na njezinu teritoriju? To pitanje utoliko je važnije ako imamo u vidu da se ukupna zrelost i stabilnost – te vrijednosna i geopolitička orijentacija – demokratskog poretka, vladajućih snaga i intelektualnih predvodnica jedne zemlje mjeri upravo kvalitetom njihova odnošenja naprama najranjivijima, u ovom slučaju naprama manjini preostalih Hrvata, koji u zaleđu, a na žalost uglavnom kao simboličko pribježište i kao stvarno pribježište, imaju u susjedstvu samostalnu hrvatsku državu.

Nije lako pisati o Crnoj Gori iz hrvatske perspektive. Prije svega zbog agresije na Hrvatsku, u kojoj je i Crna Gora zajedno sa Srbijom [kao ’dva oka u glavi’] sudjelovala u sklopu velikosrbijanskog projekta devedesetih godina prošlog stoljeća. Nije lako ni sadržajno odrediti ovaj osvrt, budući da su brojne povijesne stranice okrenute od tog doba do današnjih dana, a da pritom mnoge nisu ni pročitane, a kamoli pojmljene, ispravno vrjednovane te potom iskorištene i primijenjene od crnogorskih vlasti, pa i od cjelokupnoga crnogorskog društva kao vodilja u budućim međunacionalnim i društvenim odnosima te politikama u samoj Crnoj Gori, ali i u odnosima Crne Gore spram Hrvatskoj, Srbiji, BiH i ostalim susjednim državama. Iako iz različitih razloga i zbog različitih pogleda na spomenuta zbivanja, nepročitane ili krivo protumačene stranice bremenite nedavne povijesti crnogorsko-hrvatskih odnosa ostale su takve u znatnoj mjeri i u hrvatskom društvu i u hrvatskom medijskom prostoru. A to opterećuje i ometa optimalizaciju dobrosusjedskih odnosa na obostranu korist.

Tekstu ovoga formata nije cilj cjelovito sagledavanje današnje Crne Gore kao države, njezine uloge u velikosrbijanskim projektima od antibirokratske revolucije do danas, njezina odnošenja spram Hrvatskoj te odnosa njezinih vlasti i ustanova spram pripadnicima starosjedilačkoga hrvatskog naroda u Boki kotorskoj i šire od nje. No prijeko je potrebno, u ime nekih budućih, u najmanju ruku dobrosusjedskih, partnerskih i savezničkih odnosa Crne Gore i Hrvatske ukazati na neke povijesne događaje i okolnosti koje se sustavno prešućuju, zanemaruju ili pak krivo tumače, a koje su u bitnomu pridonijele i sadašnjemu izrazito nepovoljnu stanju u kojemu se nalazi Crna Gora, sumjerno tomu i crnogorsko-hrvatski odnosi.

3. Iskreno žaljenje i retrospektivno (samo)zavaravanje: Što je ostalo neprevladano na „novoj povijesnoj stranici u našim odnosima“

„Želio bih ovu priliku iskoristiti da u svoje ime i u ime građana Crne Gore, posebno onih građana koji dijele moja moralna i šira politička uvjerenja, uputim jedno iskreno žaljenje svim građanima Republike Hrvatske, posebno građanima Konavala, Dubrovnika i Neretvanske županije za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio makar koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA tijekom tih tragičnih događaja.“ (http://net.hr/danas/djukanovic-izrazio-zaljenje-gradjanima-hrvatske-1/) Tako glasi izjava tadašnjeg predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića, u Cavtatu g. 2000., koja je u objema državama uglavnom percipirana kao isprika za agresiju. Godine 2020. predsjednik Đukanović istaknuo je kako mu je drago da je ta gesta, „definitivno prva na našim prostorima, nakon tog neugodnog iskustva, naišla na odobravanje ne samo najrelevantnijih državnih adresa u Hrvatskoj, nego manje više ukupne hrvatske javnosti“. U istoj prigodi rekao je i da je to „predstavljalo začetak neke nove povijesne stranice u našim odnosima tako da se danas s pravom može govoriti o prijateljskim odnosima između naše dvije države i dva naroda“. (https://narod.hr/svijet/video-dukanovic-drago-mi-je-da-je-gesta-isprike-za-agresiju-gradana-crne-gore-u-uniformama-jna-naisla-na-odobravanje-hrvatske-javnosti)

No mora se, na žalost, primijetiti da izjava iz Cavtata zapravo i nije isprika. Naime, iz nje je prije svega razvidno da je Đukanović izrazio žaljenje, a ne ispriku. Nadalje, on je žaljenje izrazio u svoje osobno ime i u ime građana Crne Gore, a ne kao predsjednik države i u ime svoje države. Pritom je načinio razliku među stanovnicima svoje države te je naglasio da žali posebice u ime jednog dijela njih. Nadalje, on je izrazio žaljenje građana Crne Gore građanima Hrvatske, a ne hrvatskoj državi. Nije priznao ni svoju ni odgovornost Crne Gore za te „tragične događaje“. Riječi: „makar koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA tijekom tih tragičnih događaja“ ne samo da ne znače ispriku, već znače grubo nijekanje nekih povijesnih činjenica i krivotvorenje bliske povijesti. Naime, u agresiji na Hrvatsku sudjelovale su osim JNA i snage Teritorijalne obrane (TO) Crne Gore i MUP-a Crne Gore. Za potonje snage nema nikakve sumnje da su bile pod zapovjedništvom vlasti Crne Gore u vrijeme agresije te angažirane – i to po odluci vlasti u Titogradu/Podgorici – skupa s JNA i srpskim paravojnim snagama u agresiji na Hrvatsku.

Dvojbe glede toga kako su iskorištene snage TO-a Crne Gore i pod čijim su zapovjedništvom bile otklonio je sam Momir Bulatović, ratni predsjednik Crne Gore, kada je 5. siječnja 1993. u televizijskom predstavljanju kandidata za predsjednika Crne Gore izjavio da su, po tada važećim zakonodavstvu, one bile pod zapovjedništvom i odgovornošću Republike Crne Gore, odnosno Predsjedništva Republike. Bulatović je tom prigodom rekao i to da je usprkos nedovoljnoj obučenosti i slaboj materijalno-tehničkoj opremljenosti tih postrojba, Predsjedništvo Crne Gore uvijek davalo suglasnost za njihovo slanje u rat, a time je, kako je istaknuo, “da budemo krajnje iskreni, kršilo Ustav SFRJ, da se ove jedinice angažuju i van teritorije Crne Gore”.“ (Dubrovnik: „Rat za mir“, Biblioteka svedočanstva br. 24, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006.)

Dakle, Crna je Gora, kako dokazuje i taj citat, ratovala protiv Hrvatske čak kršeći i tada za nju još važeći Ustav SFRJ, na koji se javno pozivala i u čiju je obranu nominalno bila stala. Ta izjava potvrđuje da je Crna Gora i u najužem formalno-pravnom smislu riječi bila agresor na Hrvatsku, a Đukanovićeva „isprika“ ne samo da nije isprika, nego je i loš pokušaj poricanja odgovornosti za sudjelovanje Crne Gore u agresiji na Hrvatsku i prebacivanja odgovornosti za crnogorsku agresiju sa sebe osobno i s crnogorskog republičkog vodstva na JNA, tj. na vojsku koja je već tada, u listopadu 1991., bila vojska bez svoje države i koja je bila instrument velikosrbijanske osvajačke politike.

(Nastavlja se)

Izvor: hrvatskonebo.org