Neka zadnji ugasi svjetlo!

Privatni univerzitet na Divljem zapadu Albanije

Onaj tko vjeruje kako zna sve o Balkanu, u Bucimasu može naučiti nešto novo. Na rubu siromašnog sela na divljem zapadu Albanije nalazi se privatni univerzitet Nehemiah Gateway. Slika kampusa izgleda kao istrgnuta iz Kalifornije: moderna zgrada s blještavo svijetlim prostorijama za nastavu, s bezbrižnim i ambicioznim studentima, osiguranjem na recepciji, s travnjakom koji kao da je podrezan škarama za nokte. Ornela, ovdje trenutno na Bacheloru, dolazi iz Pogradeca, obližnjeg gradića s trošnim socijalističkim stambenim blokovima i metar dubokim rupama na asfaltu. Svijet koji je upoznala na studiju više neće željeti napustiti. Pa će onda radije napustiti svoju domovinu.

Da će Ornela uskoro raditi u Njemačkoj, statistički je vrlo vjerojatno. Da će se jednog dana vratiti, statistički je malo vjerojatno. Procjenjuje se kako je od 1990. Albaniju napustilo 45% fakultetski obrazovanih osoba i 65% doktora nauka.

Jugoistočna Europa gubi svoju intelektualnu elitu

Sve zemlje jugoistočne Europe, bilo da su članice EU ili ne, suočavaju se sa strašnim odljevom mozgova. Kursevi engleskog i njemačkog su krcati. Iz Srbije je, kako izvještava beogradski demograf Vladimir Greić, u zadnja dva desetljeća iselilo 300.000 mladih ljudi netom nakon završenog obrazovanja, od toga 40.000 sa završenim fakultetom – njihovo obrazovanje je ionako osiromašenu državu koštalo okruglo 12 milijardi eura. U Hrvatskoj je ministar obrazovanja predložio da se od medicinskih radnika koji odsele iz Hrvatske čak zatraži povrat dijela troškova studija. (Pa su mu neki studenti odgovorili da onda i njegova vlada za neispunjena obećanja treba vratiti bar dio troškova.)

Dok na Zapadu, u zemljama poput Francuske i Njemačke, gospodarski migranti iz romskih slamova uzburkavaju duhove, na istoku, prije svega na jugoistoku kontinenta raste strah od posljedica masovnog egzodusa mladih.

Nada da će se obrazovani emigranti jednog dana vratiti i svojim znanjem i iskustvom pomoći domovini nije se ispunila. „Oni se vrate i primijete: ja sam triput kvalificiraniji od svog šefa“, primjećuje Frank Hantke, koji se bavi istraživanjem radne snage i stručnom izobrazbom za fondaciju Friedrich Ebert u Tirani. „Nakon toga odlaze zauvijek.“

Učenje jezika za rastanak

„Kasnije ću“, kaže Ornela, „investirati u moju vlastitu zemlju.“ No njen obrazovni plan čini njen mogući povratak malo vjerojatnim. Već pri izboru studija mladi se ljudi s Balkana orijentiraju prema potrebama njemačkog ili drugih zapadnoeuropskih tržišta, a ne prema potrebama domaćeg tržišta (dodajmo i kako u zemljama Balkana i ne postoje politike koje bi bile uopće kadre definirati potrebe vlastitog tržišta, a kamoli koje bi mlade i njihovo obrazovanje usmjeravali prema potrebama vlastitog tržišta). Tako je navala na studij medicine u Tuzli dovela do formiranja tri nova razreda. Seminari anglista i germanista su prepuni. Učenje jezika za rastanak.

No ne odlaze zapravo samo mladi akademici, odlazi čitava jedna generacija. Ostaju samo stari.

Hrvatska godišnje gubi 25.000 stanovnika

Hrvatska sa svojih 1,2 milijuna radnih mjesta od pristupa EU 2013. godišnje gubi okruglo 25 .000 stanovnika, često čitave obitelji odlaze. U svim zemljama regije još od pada komunizma 1990. stanovništvo opada, manjim dijelom zbog pada nataliteta, većim dijelom zbog emigracije: više od 10% stanovništva Rumunjske i Makedonije trajno živi izvan domovine; Rumunji odlaze u Italiju, Španjolsku i Francusku. Svaki deseti Kosovar živi u Njemačkoj – premda Kosovari jedini još trebaju vizu čak i za turističko putovanje u schengenski prostor.

Vlade svih tih država su suzdržane u tretiranju problema egzodusa. One, za razliku od emigranata, misle samo na današnjicu, u najboljem slučaju na najbližu budućnost, a nemaju nikakvu strategiju za dalju budućnost. Potajno se čak i raduju novcu koji emigranti šalju natrag u domovinu – u balkanskim zemljama taj izvor novca čini čak između 20 i 50% ukupnog domaćeg BDP-a. Glasne pritužbe protiv „bijele kuge“ dolaze samo od nacionalističkih stranaka i organizacija (koji pritom ne nude nikakva realna rješenja) – i odnedavno i od hrvatske trgovačke komore, čiji članovi uzaludno traže kvalificirano osoblje za turističku sezonu (istodobno nespremni da tom kvalificiranom osoblju ponude čovjeka dostojnu plaću).

Nezaposlenost u regiji ostaje visoka

Ovo na prvi pogled djeluje proturječno. Unatoč masovnom odseljavanju stopa nezaposlenosti u skoro svim zemljama regije i dalje ostaje jednako visoka: oko 25% u BiH, više od 50% na Kosovu i još uvijek na 15% u Srbiji i Albaniji. Odseljavanje i nezaposlenost su dva zla s istim uzrokom.

Rat i sankcije su u zemljama nasljednicama Jugoslavije trajno uništili industriju, direktno ili kroz propadanje tržišta i trgovačkih odnosa. Čak i u Hrvatskoj, jednoj EU-zemlji, industrijska proizvodnja još nije dosegla predratni nivo. U Srbiji je od 1990-ih godina propalo oko milijun radnih mjesta u industriji – sve to u zemlji koja ukupno ima samo 7 milijuna stanovnika. Veliki su problemi i sa zastarjelim kvalifikacijama radnika koji se slabije snalaze u modernoj industrijskoj proizvodnji.

Umjesto nezaposlenosti – najniže plaće u Njemačkoj

Dvostruka strukovna izobrazba ne postoji iz više razloga, između ostalog i zbog manjka industrijskih pogona. Nastavni kadar u strukovnim školama je zastario, loše plaćen i bez vlastitog praktičnog iskustva. Tako za mnoge mlade iz siromašnih balkanskih zemalja kao jedina alternativa nezaposlenosti u vlastitoj zemlji preostaju poslovi koje u Njemačkoj Nijemci ne žele raditi jer su slabo plaćeni. Put do Njemačke uvijek postoji: za Bugare, Rumunje i Hrvate više nije potrebna radna dozvola. Makedonci, koji odlaze na Zapad, uspijevaju doći do bugarskih, Bošnjaci i Srbi do hrvatskih, a Albanci do grčkih putovnica.

Svaki drugi Kosovar živi od manje od 1,40 eura dnevno

Kosovu, stražnjem svjetlu Balkana, od raspada Jugoslavije 1991. oko milijun ljudi je okrenulo leđa – 1,7 milijuna ljudi još uvijek žive tamo. Prosječni osobni bruto dohodak je niži od desetine prosjeka EU. Svaki drugi Kosovar živi od manje od 1,40 eura dnevno, svako šesto dijete je pothranjeno. Prema podacima Svjetske banke 35% mladih u dobi 15-24 godine niti ide u školu ili na fakultet, niti su zaposleni.

Dvije presudne „kvalifikacije“ pri zapošljavanju: rodbinske veze i stranačka iskaznica

No iz najsiromašnijih dijelova regije ne odlaze samo nezaposleni. „Mladi ljudi su shvatili kako se njihov rad na Balkanu uopće ne cijeni“, kaže hrvatska stručnjakinja za migracije Silva Meznarić. „Zbog toga svoj život organiziraju negdje drugdje.“ Čak i obitelji u kojima rade i muž i žena daju otkaze na poslovima i odlaze u inozemstvo. Kao i u ostalim balkanskim zemljama i u Hrvatskoj pri zapošljavanju važe dvije „kvalifikacije“ kao presudne: ponajprije rodbinske veze, a onda i stranačka iskaznica.

Dušan Reljić, balkanolog Berlinske fondacije za gospodarstvo i politiku, nudi nam jedno uvjerljivo objašnjenje: građani istočnoeuropskih zemalja se nalaze u „stupici malih prihoda i visokih cijena“. Čak i u EU-zemljama s uglednom industrijom, npr. u Slovačkoj, jedva se preživljava s nešto više od 600 eura mjesečno – za nekoga, tko za auto ili za mobilni plaća cijene na njemačkom nivou, to je zaista jedna tužna plaća. Ne nazire se poboljšanje situacije. „I“, nastavlja Reljić, „ako euro ne dolazi ljudima, onda ljudi idu tamo gdje ima više eura.“

Balkanske zemlje nemaju dovoljno dobara i usluga koje bi mogli izvesti u EU

Još snažnije ovaj jaz pogađa 6 siromašnih balkanskih zemalja koje tek žele pristupiti EU. One nemaju nikakav pristup velikim strukturnim fondovima EU koji bar malo pokušavaju izjednačiti neravnotežu između bogatih i siromašnih zemalja u Europi – a istovremeno ne smiju u očekivanju rješenja o pristupu EU ocariniti robu iz EU. Tako te zemlje u odnosu na Zapad, posebno u odnosu na Njemačku, akumuliraju ogroman deficit u proizvodnji. Zbog manjka vlastite proizvodnje onda te zemlje uvoze svakojaku robu iz zemalja EU (k tome i lošije kvalitete): od auta, mobitela, paradajza do šibica. A same te zemlje onda ostaju u situaciji da ne mogu ponuditi nikakva dobra ili usluge koje bi mogli izvesti u bogatije zemlje EU.

Deficit mogu onda kompenzirati samo s novim kreditima. A krediti su skupi, zato što ovdašnje banke, 90% filijale EU banaka, nemaju istu zaštitu kao njihove matice u EU. Za investicije, s kojima bi balkanske zemlje jednog dana mogle biti konkurentne, ne preostaje ništa. Balkan je „odavno dio zajedničkog europskog tržišta“, kaže Reljić, i to ne samo radnog tržišta. „Balkan međutim nema iste uvjete na tom tržištu kao druge europske zemlje.“

Ukoliko je rad preskup, investitori sele dalje

Investicije zapadnih poduzeća u ove zemlje s niskim plaćama u EU ili na rubu EU tek rijetko donose rasterećenje. Jer „jedine komparativne prednosti istočnoeuropskih zemalja na zajedničkom tržištu su niski porezi i jeftina radna snaga“, kaže Reljić. Ukoliko je rad preskup, i investitori sele dalje, uglavnom u Aziju. Kako se to ne bi dogodilo, plaće ostaju niske. Začarani krug.

Tu su Europljani s Istoka u svojim životnim odlukama dalekovidniji od svojih vlada – oni rade slično svojim uzorima u SAD-u. Tamo je samorazumljivo da netko studira u Kaliforniji ili Coloradu, da radi u Pennsylvaniji ili New Yorku i da na kraju penziju troši u Floridi. Slično gledaju i stanovnici Balkana na sebe same i na široku i veliku EU. Centralna značajka jednog zajedničkog narodnog gospodarstva – valuta – je već tu: Kosovo i Crna Gora koriste euro, u BiH i Bugarskoj je njemačka marka praktično preživjela kao polovni euro. U svim drugim zemljama regije je euro valuta iz sjene: poduzeća razvijaju svoje poslove u eurima, čak i cijene privatnih automobila se navode u eurima.

A novac koji šalju emigranti – na Kosovu u dobrim mjesecima čak i do 600 milijuna eura – osigurava ne samo preživljavanje onih koji su ostali u domovini. Taj novac stvara i određenu kupovnu moć – za uvezenu robu iz EU.

Autor: Norbert Mappes-Niediek, dnn.de

S njemačkog preveo i prilagodio: Marijan Oršolić

Izvor: Prometej.ba

04.06.2017. god.