Kotorska je biskupija u prošlosti dala velik broj svećenika koji su povijest proučavali, o njoj pisali, kulturna dobra sačuvali i novim djelima njezine crkve obogaćivali / Djela moderne sakralne umjetnosti, kao i ona starije, molitve su koje ne prestaju ni smrću autora ni smrću naručioca / Katedrala sv. Tripuna najvažniji je spomenik sakralne arhitekture i riznica materijalnoga pokretnog kulturnog fonda danas u Crnoj Gori
Povod razgovoru s mons. Antonom Belanom, generalnim vikarom Kotorske biskupije, tema je istraživanja bokeljske kulturne baštine. Već je desetljećima mons. Belan, čuvanjem i istraživanjem Biskupskog arhiva u Kotoru, za što se i obrazovao u Rimu, nezaobilazna karika istraživačima bokeljskih povijesnih tema, naročito sakralnog sadržaja. Jedan je od rezultata njegovih nastojanja i nedavno objavljena monografija Kotorsko zavjetno svetište Gospe od Zdravlja o crkvi Gospe od Zdravlja, izgrađenoj u 15. stoljeću u sklopu kotorskih zidina, Knjiga Kotorsko zavjetno svetište Gospe od Zdravlja objavljena je u izdanju nakladničke kuće Gospa od Škrpjela, a svečano je promovirana u franjevačkoj crkvi svete Klare u Kotoru. Predstavili su je akademik Radoslav Tomić te mons. Srećko Majić u ime nakladničke kuće Gospa od Škrpjela.
Uz pastoralnu djelatnost u Kotoru intenzivno se bavite bokeljskom povijesno-umjetničkom baštinom. Zašto je ona važna kao predmet interesa svećenika u Boki kotorskoj?
Ne baš intenzivno. Poradi određene doze lijenosti i nedostatka ambicije, ali ne i znatiželje, koja je urodila nekim plodom, istina, ne značajnijim. Bio sam lijen da stečeno znanje pišući podijelim s drugima. To je tako i svako pitanje poput onoga zašto bilo bi suvišno i ne bi promijenilo činjenice. I pored svega, kada bi svaki svećenik u našoj i ostalim biskupijama znao i učinio ovoliko na polju povijesno-kulturne baštine, čini mi se da bi to bilo idealno. Naši prethodnici bili su toga svjesni više nego mi danas. To je činjenica. No trebamo se čuvati osude, jer talenti su dar, a osuda bi bila opravdana kada svećenik ne bi dostatno i dostojno vršio svoju osnovnu misiju, a to je evangelizacija. To je poziv, zvanje, sve ostalo je zanimanje. U suvremenu evangelizaciju pripada i sakralna umjetnost i ona progovara i naviješta Onoga koji je začetnik svake ljepote, fizičke i metafizičke. Toj činjenici danas na teološkim učilištima treba poklanjati više pažnje, odnosno ne zanemarivati je u odgoju novih svećeničkih generacija.
Smatrate li da svećenici općenito, a posebno na ovom prostoru, trebaju biti osviješteni o značenju baštine koju posjeduju ili kojom su okruženi? Zašto? Koliko ta spoznaja spašava baštinu od zaborava i omogućava njezinu primjereniju konzervaciju?
Budući da je Kotorska biskupija mala, i prostorno i brojem vjernika, a bogata kulturnim dobrima u zavidnoj mjeri, svaki svećenik trebao bi dobro upoznati barem župu koja mu je povjerena, njezinu povijest i kulturno-umjetničko nasljeđe. Zato ima sasvim sigurno dovoljno vremena. Nikada ne smijemo smetnuti s uma da smo pozvani u sebi pomiriti Martu i Mariju. Đavao, kada nekoga želi osvojiti, oduzme mu vrijeme, pa smo često pretrpani beskorisnim aktivizmom koji nas udaljuje od Boga, a to je njegova misija.
Neznanje vodi u zanemarivanje, a ono u propast ili nestajanje kulturno-materijalnog dobra. Iz znanja se javlja svijest, a iz svijesti povijest. Kotorska biskupija u prošlosti je dala veliki broj svećenika koji su tu povijest proučavali, o njoj pisali, kulturna dobra sačuvali, i novim djelima njezine crkve obogaćivali. Nema te institucije koja će bolje čuvati neko kulturno dobro od imaoca toga dobra. Barem bi tako trebalo biti.
Kako gledate na trenutnu istraženost i valorizaciju bokeljske umjetničke baštine, koja je većinski katoličkog predznaka? Koji su najveći nedostaci današnjega stručnog pogleda na tu baštinu? Koje su prednosti?
Za poznavanje srednjovjekovne građe koja se u najvećoj mjeri čuva u kotorskom povijesnom državnom i u arhivu Biskupije, nužno je poznavanje latinskog i talijanskog jezika, uz stalno učenje na rukopisima, osobito onim provenijencije naših dalmatinskih komuna. Nažalost, takvih je arhivista u Crnoj Gori sve manje. Nema ni većeg zanimanja za izučavanje takve građe, jer se pred istražitelje postavljaju brojne prepreke, veliki uloženi trud koji kao obično nije vrednovan. Nedostaje i ljubavi, barem one na prvi pogled. Stoga ni kulturno pisano nasljeđe nije dovoljno valorizirano u Boki, a ono čini sastavni dio šireg istočnojadranskog, dalmatinskog prostora. U Boki arhivi čekaju arhiviste, arhivisti znanstvene istraživače, no ti su susreti sporadični, više akcidentalni, a znamo da pokoja lasta ne čini proljeće. Ne nedostaju akademske titule, one uostalom i nisu jamstvo znanja, diplome nas uvode u metodologiju znanstvenog rada, a on istinski počinje nakon diploma.
Koja je uloga don Branka Sbutege u povijesno-umjetničkoj baštini Boke kotorske?
Prerana smrt don Branka Sbutege lišila je Biskupiju ogromne energije i erudicije, koju on, sasvim sigurno, nije dovoljno ni sustavno iskoristio. Ne kažem to da bih tražio opravdanje za sebe, nego zato što sam dobro poznavao raskošnost talenata koje je imao. Narušena zdravlja, je li objektivno i mogao više učiniti? Stariji su to učinili u raskošnijoj mjeri, a on je nakon don Mile Galića prvi od mlađih svećenika koji je našu biskupiju obogatio važnim djelima moderne sakralne umjetnosti. Mozaik Ede Murtića u crkvi sv. Eustahija, vratnice Vaska Lipovca na crkvi sv. Marije od Rijeke, vratnice Koste Angelija Radovanija na crkvi Gospe od Škrpjela, nekoliko slika Voja Stanića, kao i slika i skulptura Vaska Lipovca. Ta djela moderne sakralne umjetnosti, kao i ona starije, molitve su koje ne prestaju ni smrću autora ni smrću naručioca.
Govoriti više o don Branku značilo bi ponavljati poznato. Samo jedan susret s njim otkrivao nam je nepoznati svijet beskrajne energije koju je samo smrt mogla zaustaviti. Dr. Miloš Milošević je govorio: „Don Branko je jedan raskošni vatromet. Čovjek uživa dok je pored njega i dok ga sluša. Kada vatromet prestane, ostajemo lišeni jedne ljepote. Ostaje tama i tišina, za nas ali ne i za njega. On je u posjedu svjetlosti ka kojoj svi mi tek putujemo.“
Nedavno je objavljena publikacija o crkvi Gospe od Zdravlja u Kotoru kojoj ste autor. O kakvoj je publikaciji riječ? Zašto je ta crkva bila važna za Kotorane?
Svetište Gospe od Zdravlja poznato je u Kotorskoj biskupiji kao hodočasničko mjesto, osobito na dan 21. studenoga. Pošast kuge u povijesti nije mimoišla Kotor ni Boku. Stoga se ta pobožnost pod tim imenom proširila, osobito u onim krajevima koji su bili u sastavu Mletačke Republike.
Danas je Kotor postao neizostavna destinacija brojnim kruzerima. Prvo što strani turist s broda ugleda prilazeći s mora gradu jest crkva Gospe od Zdravlja u sastavu impozantnih zidina u sklopu lovćenskoga masiva. Njezina povijest nije bila dovoljno istražena, samo nekoliko šturih redaka u svim vodičima. Želio sam je prikazati kao crkvu građevinu i kao Crkvu zajednicu vjernika. U tome su mi pomogle brojne slike s liturgijskih okupljanja prigodom raznih proslava. Liturgijsko okupljanje nosi u sebi snažnu eshatološku poruku, u kojoj se ogleda konačna čovjekova sudbina. To crkvi građevini daje pravi smisao izgradnje i postojanja. Pokušao sam njezinu povijest povezati sa sadašnjošću, profano sa sakralnim, te istaknuti da profanoga zapravo i nema bez sakralnog. Crkvu Gospe od Zdravlja nastojao sam prikazati kao kuću zlatnu na kotorskom Horebu. Na čitaocima je da taj doživljaj podijele sa mnom ako sam u tome uspio.
Restauracija i konzervacija katedrale svetog Tripuna u Kotoru nakon potresa 1979. uzoran je model na kojemu je bio je angažiran veliki tim stručnjaka, i to ne samo iz Boke kotorske. Možete li ukratko približiti kako se to odvijalo i svoje viđenje toga velikog istraživačkog projekta?
Katedrala sv. Tripuna najvažniji je spomenik sakralne arhitekture i riznica materijalnoga pokretnog kulturnog fonda danas u Crnoj Gori. Na arheološkim istraživanjima te njezinoj restauraciji i konzervaciji, na čemu se radilo oko petnaest godina, sudjelovali su najbolji stručnjaci iz cijele Jugoslavije. Glavni projektant bila je Milka Čanak Medić. Dobro je što je tijekom radova ponestajalo novca, pa se nije žurilo. Druga je prednost bila što je svećenicima ostavljen, uz njihov pristanak, mali manevarski prostor u odlučivanju. Uspješnost obnove lege artis prepoznale su i europske organizacije poput Europa Nostra, koja je katedrali dodijelila za 2002. vrijedno priznanje. Bilo je i suprotnih mišljenja, koji su skidanje originalnog renesansnog sloja, nastala u drugoj polovici 16. stoljeća, smatrali pogreškom. No brojne crkve i katedrale diljem Europe bile su obnavljane na taj način jer je osobito barok silovao sve prethodne stilove, pa su tako brojne crkve u Apuliji, poput katedrale sv. Sabina, ili crkve sv. Nikole u Bariju, bile lišene tih baroknih naslaga, koje su metastazirale u originalnoj romaničkoj arhitekturi.
I pored svega pred nama nije pretpostavljeni izgled katedrale iz 12. stoljeća. Istraživanjem sub i super strukture građevine i in situ pronađenih podataka bilo je moguće doći do njezina izvornog izgleda iz vremena gradnje, sačuvavši ogledno istočni renesansni polutravej, a ne obnavljajući kupolu, jer za nju nije bilo dovoljno podataka. Pronađena je i prezentirana i prvobitna crkva sv. Tripuna iz 9. stoljeća. Antički stupovi od različitih vrsta mramora preuzeti iz nekoga starijeg hrama, a u katedralu ugrađeni prigodom izgradnje, upotpunjuju arhitekturu staru tako više od 1500 godina. Ta iznimno zanimljiva građevina plijeni ljepotom, proporcijama, monumentalnošću i bogatstvom riznice, kamene plastike, stare i moderne sakralne umjetnosti, tekstilom, a nadasve duhovnim sadržajima relikvijara, kao mjesto gdje se nebo susreće sa zemljom, Bog s čovjekom. Upoznajući nju upoznajemo i najvažniji dio povijesti našega grada i našeg identiteta, koji je višeslojan.
Vijenac, 619, 23. studenoga 2017.