Posljednji pozdrav logorašu Karlu Mariću, nek’ ti je laka rodna gruda

U Mostaru je preminuo veliki Karlo Marić, život je posvetio mukotrpnoj borbi za istinu o zločinima nad Hrvatima

0
U Mostaru je preminuo veliki Karlo Marić, život je posvetio mukotrpnoj borbi za istinu o zločinima nad Hrvatima
Preminuo je Karlo Marić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH i dugogodišnji borac za prava stradalnika. Marić je najveći dio života posvetio rasvjetljivanju istine o pokolju nad hrvatskim civilima u mjestu Grabovici, sjeverno od Mostara kojega su počinili pripadnici bošnjačke Armije BiH, te zloglasnome logoru u Jablanici u kojemu je on proveo punih 10 mjeseci.
U logoru Armije BiH u Muzeju Bitke za ranjenike u Jablanici proveo je od 15. travnja 1993. do 1. ožujka 1994. godine. U tome objektu bilo je zatočeno oko 800 Hrvata, a Marić je čak 68 dana proveo u samici. Tamo je teško premlaćivan.Teška premlaćivanja ostavila su veliki trag na njega tako da je izgubio moć govora i komunicirao s ljudima uz pomoć govornog aparata.
U nastavku donosimo njegovo svjedočanstvo: Bez ikakvog obrazloženja Hrvate su u logor počeli dovoditi 15. travnja, a 10. svibnja, kada je napadnuto selo Grabovica, gdje sam ranjen i zarobljen, dovedeno je i nekoliko zarobljenika koji su tamo bili uhvaćeni. Vojnici su u logoru bili posebno istureni, pripadnici HVO-a su bili izloženi torturama, premlaćivanju, ubojstvima, a žene su silovane.
Kada je Armija BiH napala selo Grabovicu bio sam zapovjednik Samostalne satnije. Napad je bio žestok, s daleko većim brojem vojnika i tenkovima, te nije bilo nikakve mogućnosti da se obranimo. Opisat cu vam trenutak kada sam zarobljen. Armija BiH je uzela transporter našim pripadnicima vojne policije koji su pobjegli, svjesni da nemaju šanse boriti se s brojnijim protivnikom. S transportera je otvorena rafalna paljba iz PAM-a u kojoj sam lakše ranjen. Tu smo se predali.
Onda su nas zvali da priđemo njima I kako su vojnici nailazili i govorili svoje ime, tako su ih udarali, obarali na zemlju. Ja sam bio posljednji. Kad sam prilazio jedan vojnik, koji me poznavao, me oslovio ‘Karlo, ustašku ti majku j…šta radite od komšija?’.
Kada sam rekao kako se zovem on me pogledao i rekao ‘A ti si Karlo Marić!’, zatim me uhvatio za kosu, oborio na zemlju i onda su me tukli. Slomili su mi dva rebra, kosti lica, donju čeljust. Tada me spasio jedan bolničar koji je, kada su dovodili njihove ranjenike, rekao vozaču Hitne pomoći: ‘Karlo je za bolnicu, povezi i njega’.
Uvečer su me doveli u bolnicu i tada sam čuo galamu u hodniku. Vojnika su davili tražeći gdje sam ja, čuo sam povike ‘Gdje je onaj ustaša iz Grabovice?’. Zatim su ušli u prostoriju u kojoj sam ležao zatvorenih očiju koje su bile krvave. Vikali su i psovali mi majku, ‘Tko te pustio ovdje, zašto te nisu ubili, sada ću te ubiti’, bile su njihove riječi. Izvadio je pištolj, stavio mi na čelo i mislio sam da je gotovo. Nije opalio. Tako sam mjesec i nešto dana bio u bolnici i otišao u Muzej Bitka za ranjenike u Jablanici.
Nakon pet dana u Muzej je došao Nihad Bojadžić, zamjenik zapovjednika odreda Zulfikar, s vojnikom Debom. Rekao mi je da izađem i legnem i stavim ruke iznad glave. Onda me je vojnik petom udario u predjelu bubrega i počeo skakati po meni. Bojadžić je to gledao, a ne znam koliko je trajalo, jer je djelovalo kao cijela vječnost. Ležanje na tom betonu trajalo je 36 sati, nisam mogao ustati od bolova.
Vojnici su govorili stražarima da pozovu doktora i uvečer je on došao i dao mi injekciju da malo ublaži bolove. Dugo je trebalo da dođem sebi“, prisjetio se u razgovoru za hercegovina.info Karlo Marić.
Logor „Muzej“ osnovan je od strane ratnog predsjedništva općine Jablanica 15.04.1993. godine, kada su uhićeni i u logor dovedeni prvi Hrvati bez ikakva obrazloženja o razlozima uhićenja.
Do danas nitko nije procesuiran po zapovjednoj odgovornosti za zločine počinjene u ovom logoru.
“To je nevjerojatno, nitko nije kažnjen za bol i patnju koju su pretrpljeli logoraši. Zna se tko je sve organizirao. Ratno zapovjedništvo je donijelo odluku da se eksponati iz muzeja sklone i formira logor.
Alija Izetbegović je u svom obraćanju na Savjetu islamskih zemalja tvrdio da oni nisu imali logore. Kada smo imali jedan sastanak logoraša, nama je glavni tužitelj Goran Salihović rekao kako mi nismo bili u logorima, nego su to bili sabirni centri. To vam kaže glavni tužitelj, pa što će onda reći drugi.
Međunarodnom tribunalu smo nudili svjedoke, ali ih nisu uvažili. Hrvati su u logorima silovani, premlaćivani, dva puta ima je vađena krv u mjesec dana, a oni to nazivaju sabirnim centrima. Totalno smo nezadovoljni radom tužiteljstva“

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.