Citati pape Franje (veljača, 2017.)

0

Tjeskobna zabrinutost zbog mnogih problema može nam oduzeti mir i ravnotežu, ali ta je tjeskoba često beskorisna, jer ne može promijeniti tijek događanja. Isus nas stoga ustrajno poziva da ne budemo zabrinuti za sutra (usp. rr. 25.28.31), podsjećajući nas da je iznad svega brižni Otac koji nikada ne zaboravlja svoju djecu. Pouzdanje u Boga neće kao nekim čarobnim štapićem riješiti sve naše probleme, ali nam omogućuje suočiti se s njima u pravom duhu i hrabro; hrabar sam jer se uzdam u moga Oca koji se brine za sve i koji me tako silno voli. Bog nije daleko i bezimeno biće: on je naš zaklon, izvor našeg spokoja i mira. On je stijena našeg spasenja, za koju se možemo uhvatiti da ne padnemo; tko se drži Boga nikada ne pada. On je naša obrana od zla koje nas uvijek vreba. Bog je naš veliki prijatelj, saveznik, otac, ali mi uvijek to ne shvaćamo. Ne shvaćamo da imamo prijatelja, saveznika, oca koji nas voli, nego se radije oslanjamo na neposredna i prolazna opipljiva dobra, zaboravljajući, a ponekad i odbijajući, najviše dobro, odnosno Božju očinsku ljubav. A u ovom dobu sirotanstva veoma je važno osjetiti da je Bog Otac. Mi se udaljavamo od Božje ljubavi kad opsesivno tragamo za zemaljskim dobrima i bogatstvom, očitujući tako pretjeranu ljubav prema toj stvarnosti. Nagovor, 26. 2. 2017.

Ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (r. 24). Ili Gospodin ili očaravajući, ali lažni idoli. Taj izbor koji smo pozvani donijeti odražava se zatim na sva naša djela, planove i obaveze. Tu odluku treba donijeti jasno te je stalno obnavljati jer nas jako pritišće napast da sve svedemo na novac, užitak i moć. Postoje mnoge opasnosti u tome smislu.Dok klanjanje tim idolima daje opipljive, ali kratkotrajne plodove, odlučiti se za Boga i njegovo Kraljevstvo ne pokazuje odmah svoje plodove. To je odluka koju čovjek donosi u nadi i koja Bogu prepušta potpuno ostvarenje. Kršćanska je nada usmjerena prema budućem ispunjenju Božjeg obećanja i ne predaje se ni pred kojom teškoćom, jer se temelji na Božjoj vjernosti koja nikada ne prestaje. On je vjeran: vjerni Otac, vjerni prijatelj, vjerni saveznik. Nagovor, 26. 2. 2017.

Čovjekov život nije puko nizanje događaja, nego je to povijest koja čeka da bude ispričana kroz izbor načina tumačenja koji mogu odabrati i prikupiti najvažnije podatke. Stvarnost, u sebi samoj, nije jednoznačna. Sve ovisi o načinu na koji je se promatra, od “naočala” kroz koju ju promatramo. Promijenimo li stakla tih naočala i sama će stvarnost izgledati drukčije. Otkuda dakle krenuti da bi se stvarnost tumačilo s pravim “naočalama”. Za nas kršćane, jedine prave “naočale” kojima promatramo stvarnost je blagovijest, počevši od Blagovijesti u pravom smislu te riječi: “Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega” (Mk 1, 1). Iz Poruke pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 2017.

Onaj tko se, u vjeri, daje voditi Duhom Svetim postaje sposoban prepoznati kako je Bog prisutan i na djelu u svakom času našega života i povijesti te prepoznaje kako On, u dramatičnim prilikama ovoga svijeta, strpljivo plete tkanje povijesti spasenja. Nît kojom se tka tu svetu povijest je nada, a njezin tkalac nije nitko drugi doli Duh Sveti, Tješitelj. Nada je najponiznija od svih vrlina, jer ostaje skrivena u naborima života. Ipak, ona je nalik kvascu koji ukvasa čitavo tijesto. Mi je jačamo čitajući uvijek iznova Radosnu vijest, Evanđelje “pretiskano” u mnogim izdanjima života svetaca, muškaraca i žena koji su postali slike Božje ljubavi u ovome svijetu. Duh Sveti nastavlja i danas usađivati u nas želju za Kraljevstvom zahvaljujući onima koji, crpeći nadahnuće iz Radosne vijesti usred dramatičnih događaja našeg doba, svijetle poput svjetionikâ u tami ovoga svijeta, obasjavajući put i otvarajući nove putove povjerenja i nade. Iz Poruke pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 2017.

Tragičnim iskustvom grijeha, prekinuvši zajedništvo s Bogom, razvrgli smo izvorno zajedništvo sa svim onim što nas okružuje i na kraju oduzeli ljepotu stvorenome svijetu, porobivši ga i podvrgavši ga našoj ispraznosti. I, na žalost, dramatične posljedica toga su pred našim očima svaki dan. Kad prekine jedinstvo s Bogom, čovjek gubi svoju izvornu ljepotu i na kraju izobličava sve oko sebe; i tamo gdje je sve ranije upućivalo na Oca Stvoritelja i njegovu beskrajnu ljubav, sad je ostao tužni trag pustoši koju za sobom ostavlja ljudska oholost i pohlepa. Ljudska oholost, iskorištavanjem stvorenog svijeta, uništava. Kateheza, 22. 2. 2017.

Kršćanin ne živi izvan svijeta, u stanju je prepoznati u vlastitom životu i onome što ga okružuje znakove zla, sebičnosti i grijeha. Solidaran je s onima koji trpe, s onima koji plaču, s onima koji su marginalizirani, s onima koje je obuzeo očaj… Ali, u isto vrijeme, kršćanin je naučio promatrati sve to kroz prizmu Uskrsa, očima Uskrsloga Krista. On, dakle, zna da živimo u vremenu iščekivanja, vremenu čežnje koja nadilazi sadašnjost, vremenu dovršavanja. U nadi znamo da Gospodin svojim milosrđem želi ozdraviti ranjena i ponižena srca i sve ono što je čovjek izobličio u svojoj bezbožnosti, i da na taj način on ponovno rađa novi svijet i novo čovječanstvo, konačno pomireno u njegovoj ljubavi. Kateheza, 22. 2.2017.

Prema Isusu odbacivanje nasilja može ponekad uključivati i odustajanje od legitimnog prava, te navodi nekoliko primjera: okrenuti drugi obraz, ustupiti vlastitu odjeću ili novac, prihvaćati druge žrtve (usp. rr. 39-42). No to odricanje ne znači da bi se zahtjeve pravde trebalo zanemarivati ili da bi im se trebalo protusloviti; naprotiv, kršćanska ljubav koja se na poseban način očituje u milosrđu, predstavlja uzvišenije ostvarenje pravde. Ono čemu nas Isus želi poučiti jest da trebamo jasno lučiti pravdu od osvete. Razlikovati pravdu od osvete. Osveta nije nikada pravedna. Smijemo tražiti pravdu; naša je dužnost pravedno postupati. No zabranjeno nam je osvećivati se ili na bilo koji način poticati na osvetu, jer je ona izraz mržnje ili nasilja. Nagovor, 19. 2. 2017.

Kada govorimo o „neprijateljima” ne smijemo misliti samo na tko zna koje ljude koji su različiti ili daleko od nas; govorimo također o nama samima, jer i mi sami možemo ući u sukob sa svojim bližnjima, a ponekad i sa članovima obitelji. Koliko je samo neprijateljstava u obiteljima, koliko ih je samo! Razmišljajmo o tome. Neprijatelji su također oni koji govore loše o nama, koji nas kleveću i čine nam nepravde. A to nije lako probaviti. Svima njima smo pozvani odgovoriti dobrom, koje također ima svoje strategije nadahnute ljubavlju. Nagovor, 19. 2. 2017.

Mir koji nam daje i jamči Gospodin ne treba shvaćati kao odsutnost brigâ, razočaranjâ, oskudicâ, razlogâ trpljenja. Kad bi tomu bilo tako, čak i kad bi nam pošlo za rukom živjeti u miru, taj bi trenutak brzo prošao i neizbježno bismo zapali u malodušnost. Mir koji izvire iz vjere je međutim dar: to je milost koja nam daje iskusiti da nas Bog ljubi i da je uvijek uz nas, da nas ne ostavlja same ni jedan jedini trenutak u našem životu. I to, kao što kaže Apostol, rađa strpljivost, jer znamo da, i u najtežim i najburnijim trenucima, Gospodinovo milosrđe i dobrota su veći od svega i ništa nas neće istrgnuti iz njegovih ruku i zajedništva s Njim. Kateheza, 15.2.2017.

Kršćanska nada je postojana, eto zašto ne razočarava. Ona nikada ne razočarava. Nada ne razočarava! Ne temelji se na onome što mi možemo činiti ili biti, a ni na onome u što mi možemo vjerovati. Njezin temelj, naime temelj kršćanske nade, je nešto najvjernije i najsigurnije što postoji, to jest ljubav koju sam Bog gaji prema svakom od nas. Lako je reći: Bog nas ljubi. Svi to kažemo. Ali razmislite malo: može li svaki od nas reći: jesam li siguran da me Bog ljubi? To nije tako lako reći. Ali to je istina. Dobro se vježbati govoriti samom sebi: Bog me ljubi. To je korijen naše sigurnosti, korijen nade. A Gospodin je obilno izlio u naša srca Duha – koji je Božja ljubav – kao tvorca, kao jamca, upravo zato da može jačati u nama vjeru i održavati živom tu nadu. I ta sigurnost: Bog me ljubi. “Ali ljubi li me u ovom času nevolje?” – Bog me ljubi. “A mene, koji sam učinio tu ružnu i lošu stvar?” – Bog me ljubi. Tu sigurnost nikome ne oduzima. I moramo to ponavljati kao molitvu: Bog me ljubi. Siguran sam da me Bog ljubi. Siguran sam da me Bog ljubi. Kateheza, 15.2.2017.

Kao što se do ubojstva dolazi preko uvreda tako se do preljuba dolazi preko posesivnih namjera muškarca u vezi žene koja nije njegova. Preljub, kao i krađa, korupcija i svi ostali grijesi, rađaju se najprije u našem srcu, i kada se jednom u srcu donese pogrešan izbor, onda se ostvaruje u konkretnom ponašanju. A Isus kaže: tko god s požudom pogleda ženu koja nije njegova, već je s njome učinio preljub u srcu, taj je na putu prema preljubu. Razmislimo malo o tome: o zlim mislima koje dolaze u tome duhu. Isus, zatim, svojim učenicima kaže da se ne zaklinju jer je zaklinjanje znak nesigurnosti i dvoličnosti ljudskih odnosa. Instrumentalizira se Božji autoritet kako bi se davalo jamstvo za naše ljudske poslove. Pozvani smo radije među nama, u našim obiteljima i zajednicama uspostavljati ozračje jasnoće i međusobnog povjerenja, tako da nas drugi mogu smatrati iskrenim bez pribjegavanja višim intervencijama kako bi nam se povjerovalo. Nepovjerenje i uzajamno sumnjičenje uvijek ugrožavaju vedrinu! Nagovor, 12.2.2017.

Treba nositi, nositi slabost drugih. To svjedočanstvo, zatim, ne ostaje zatvoreno unutar granica kršćanske zajednice: odzvanja u svoj svojoj snazi i vani, u društvenoj i građanskoj sredini, kao poziv da se ne grade zidovi, već mostovi, da se na zlo ne uzvraća zlom, da se zlo pobjeđuje dobrom, na uvredu odgovara opraštanjem – kršćanin nikada ne smije reći: platit ćeš ti meni!, nikada; to nije kršćanska gesta; uvreda se pobjeđuje opraštanjem –, da se živi u miru sa svima. To je Crkva! I to je ono što čini kršćanska nada, kad poprima crte odlučnosti i ujedno nježne ljubavi. Ljubav je snažna i nježna. Lijepo je to! Tako možemo shvatiti da mi ne učimo sami nadati se. Nitko ne može sam naučiti nadati se. To nije moguće. Nada, da bi jačala, nužno treba “tijelo”, u kojem se razni članovi uzajamno podupiru i oživljavaju. To dakle znači da, ako se nadamo, to je zato što su nas mnoga naša braća i sestre naučili nadati se i održavali živom svoju nadu. A među njima se ističu mali, siromašni, jednostavni, marginalizirani. Kateheza, 8.2.2017.

Naše ponašanje u dobru i zlu, naime, ostavlja traga na drugima. Imamo stoga dužnost i odgovornost za taj dar koji smo primili: svjetlo vjere, koje je u nama po Kristu i djelovanju Duha Svetoga, ne smijemo zadržati za sebe kao da je to naše vlasništvo. Pozvani smo naprotiv učiniti da ono svijetli u svijetu, darivati ga drugima po dobrim djelima. Koliko samo svijet treba svjetlo evanđelja, koje preporađa, liječi, jamči spasenje onome tko ga prihvati! To svjetlo moramo nositi svojim dobrim djelima. Svijetlo naše vjere dijeljenjem se ne gasi, već se pojačava. Nagovor, 5.2.2017.

Sol je element koji daje ukus hrani, ali ju i čuva da se ne pokvari – u Isusovo vrijeme nije bilo hladnjaka! Stoga je poslanje kršćanâ u društvu dati “okus” životu vjerom i ljubavlju koje nam je Krist dao i istodobno se kloniti zaraženih klica sebičnosti, zavisti, ocrnjivanja drugih i slično. Te klice uništavaju tkivo naših zajednica koje bi naprotiv trebale blistati kao mjesta prihvaćanja, solidarnosti i pomirenja. Da bismo mogli izvršiti to poslanje potrebno je da se prije svega mi sami oslobodimo razornih opakosti svjetovnih utjecaja, koje se suprotstavljaju Kristu i Evanđelju. To čišćenje nikada ne završava, treba ga neprestano čini, svakoga dana!
Svaki je od nas pozvan biti u vlastitim sredinama svakidašnjeg života svijetlo i sol, ustrajući u zadaći preporođivanja ljudske stvarnosti u duhu evanđelja i perspektivi Božjeg kraljevstva. Nagovor, 5.2.2017.

Takva je kršćanska nada: biti siguran da sam na putu prema nečemu što jest, a ne nečemu što ja želim da bude. To je kršćanska nada. Kršćanska nada je očekivanje nečega što se već ispunilo i što će se sigurno ostvariti za svakog od nas. I naše uskrsnuće i uskrsnuće naših dragih koji su preminuli, dakle, nije nešto što će se moći ili se neće moći dogoditi, već je to sigurna stvarnost, jer je ukorijenjena u događaj Kristova uskrsnuća. Nadati se, dakle, znači naučiti živjeti u očekivanju, naučiti živjeti u očekivanju i pronaći život. Kad žena shvati da je trudna, svaki dan uči živjeti u iščekivanju da vidi pogled tog djeteta koje će doći. Tako i mi moramo živjeti i učiti iz tih ljudskih očekivanja i živjeti u očekivanju da gledamo Gospodina, da susretnemo Gospodina. To nije lako, ali se uči: živjeti u iščekivanju. Nadati se znači i podrazumijeva ponizno srce, siromašno srce. Samo siromah zna čekati. Tko je već pun sebe i svojih dobara, ne umije staviti svoje povjerenje ni u kog drugog doli u sebe samog. Kateheza, 1.2.2017.

IZVOR CITATA: www.ika.hr

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.